Djevojka je bila slijepa i mislila da nikada ne će jednom progledati. Ipak je jednoga dana otvorila oči i vidjela u radosti oko sebe svijet koji prije nije mogla ni zamisliti. Presadili su joj oči pokojnoga don Carla Gnocchi-a koji se preselio u vječnost 1954. i u oporuci svoje oči ostavio drugima.
Nakon uspjelog presađivanja djevojka je sva sretna kliknula: “Nisam mogla zamisliti da tako lijepo izgleda Božja Priroda!” Sada ju je gledala don Karlovim očima. Ova djevojka je iskusila što to znači imati vid i razlikovati svjetlo od tame.
Evanđelje današnje nedjelje veoma je kratko, ali mnogo nam kaže i veoma mnogo od nas traži. Gospodin kaže da smo svi pozvani biti njegovi osvjedočeni svjedoci, naviještati Radosnu vijest kako Bog ljubi sve ljude i želi ih učiniti sretnima tj. spasiti. To bi trebalo činiti riječima i samim životom. Propovijedanje riječima povjerava se pozvanim i poslanim ljudima, ali svjedočiti životom mogu i moraju svi bez razlike. Tako postajemo sol i svjetlost svijeta.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Isus nam govori: “Vi ste sol zemlje… Vi ste svjetlost svijeta…” Vi ste izabrani da budete moji učenici pred očima svijeta, kao oni koji su u službi ljudima. Svaki osvjedočeni katolik je pozvan postati za ovaj svijet ono što je sol za hranu. Pozvani smo davati smisao životu i istrošiti se iz ljubavi prema ljudima. Pozvani smo davati svjedočanstvo boljega, savršenijeg života. To znači biti sol.
“Vi ste sol zemlje!” Sol je začin jelu, daje mu ukus i čuva ga od truleži. Isus istu ulogu namjenjuje svojim učenicima; dužnost im je: čuvati čovjeka (svijet) od truleži – izopačenosti, nevjere, grijeha, i začiniti ga vrlinama: svetošću, ljubavlju, dobrotom, Bogom.
Dužnost je to svakoga tko je kršten…! Naši djedovi i bake su nam uzori u tome.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Pozvani smo biti sol – začin ovoj zemlji i ovom svijetu danas i sutra. Zalažimo se uvijek za ono što je plemenito i pošteno, pravedno i istinito, dobro i sveto. To znači biti pravi Isusov učenik.
Zapitajmo se ozbiljno – jesmo li to!? Je li sol obljutavila, ishlapila? Je li nam život doista kršćanski!?
“Ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti?” Znanost – psihologija – i povijest nedvosmisleno svjedoče: Izopačeni, nezahvalni kršćani najteže se obraćaju – njima gotovo nema lijeka. Tko prezire milost i odbija pruženu ruku Božju, tko Gospodina izaziva i prkosi mu, krivac je vlastitoj bijedi, i nesreći. Tko ne ide na sv. Misu, tko ne moli i ne čini dobra djela, ne može se zvati vjernikom katolikom. On postaje nesretan čovjek.
Sretan može biti samo onaj koji je savjestan i na mjestu gdje ga je stavio Bog te ako ostvaruje sebe po Božjim nacrtima, Božjoj volji.
Mi smo se katolici vjernici odviše opustili: postali smo ravnodušni na same sebe – nije nam briga što smo i kakvi smo; kao da je naše životno pravilo: što manje žrtve, što više lagodnosti; što manje Krista i križa, što više uživanja. To je vrlo opasna staza: u Evanđelju, u povijesti za nju nema potvrde i odobrenja; uvijek je to bila mekana staza – ali u smrt.
Ako nismo i ne želimo biti potpuni kršćani, u vremenu kakvo je, uopće ne ćemo biti kršćani; ako se ne trudimo biti ljudi Evanđelja, onda smo ona sol koja je obljutavila…
“Vi ste svjetlo svijeta!” Još jedna usporedna, jedna slika. Svjetlo omogućuje čovjeku da nađe svoj put; da ne luta i ne zaluta.
Katolik vjerom i životom – čitavim bićem – mora drugima biti svjetlo, putokaz do Božje istine, zalutale vraćati na Božji put; ako on nije svjetlo, onda je tama: propast je sebi i drugima.
Kao što zrcalo odražava sunce – njegovu svjetlost i toplinu – kršćanin mora odražavati Isusa Krista. On ne smije biti neka žaruljica što žmirka ili se već ugasila, nego svjetionik što naširoko oko sebe obasjava čitav prostor.
“Vaša svjetlost neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te slave vašega Oca nebeskoga.”
Najglasnije i najuvjerljivije govori, najsvjetlije je svjetlo život, “djela ljubavi“. Tko živi s Gospodinom u srcu, taj je propovijed u hodu: i kada šuti, on govori; on je svjetlo što ga svatko vidi, a ništa ne gasi.
“Riječi lete, primjeri privlače“, rekli su stari Latini. Poplavu lijepih, dobrih a jalovih riječi slušamo svaki dan: dobra “djela ljubavi” često uzalud želimo vidjeti… Govor uzornoga kršćanskog života čut će i gluhi, “djela ljubavi” vide i slijepi.
“Ako možeš biti zvijezda na nebu, budi zvijezda na nebu! Ako ne možeš biti zvijezda, budi oganj na planini, budi svjetiljka u kući” (L. Eliot).
Ne može svatko biti veliki svetac – zvijezda na nebu; ne može svatko biti nadaleko poznati kršćanin – oganj na planini; svatko može biti svjestan, uzoran kršćanin u svom domu, na svom mjestu: svjetiljka u kući. “Živite kao djeca svjetla; plod se svjetla, naime, sastoji u svakoj vrsti dobrote, pravednosti i istine”. – upozorava kršćane sv. Pavao.
Ne nositi ime nego biti kršćanin – poruka je današnjeg evanđelja. Kršćanin ne smije biti pomračeno sunce, ugašena svjetiljka, bljutava sol. Ako je to, nije kršćanin…
– Jesmo li “sol zemlje?” Dajemo li ljudima ono što sol daje jelima: ukus = vrijednost, smisao, nepokvarljivost…
– Jesmo li “svjetlo svijeta”? Dajemo li svijetu mogućnost da vide sjaj, ljepotu, život? i još više: istinu, svjedočenje, vodstvo…?
Svatko od nas trebao bi se pojedinačno o ovome zapitati. Isto tako trebamo se i mi kao zajednica Kristovih učenika pitati: Koliko smo mi svi skupa sol i svjetlo za ovu našu župu u kojoj živimo i djelujemo. Koliko mi utječemo na druge svojim životom? Potičemo li druge na bolji i blaženiji život?
Potičemo li ih da se zamisle nad svojim životom? (Niče: “Kršćani moraju kršćanskije živjeti, ako žele da i ja vjerujem u njihova Krista!”.)
– Mnogi misle, kad je riječ o ovim riječima današnjega Evanđelja, da su one rečene uglavnom svećenicima. One su upućene svima…
Jednom zgodom svećenik navratio malo u mehaničara i tu čuo tešku psovku od mehaničara u trenutku kad mu je iznenada pukla neka tanka osovina što ju je ispravljao. Uljudno ga svećenik upozorio na tu prostotu. A on mu je odgovorio: “Vi popovi ne smijete psovati, ali mi možemo jer je nekada to nama Ijuta potreba!” Božji zakon je za sve nas. Bog očekuje od nas, zapravo traži da budemo svijetlo i sol svima.
Dužni smo svi posvijetliti i drugome da mu se ta nesreća ne dogodi. Svjetlo svijetu smo svi skupa, ako smo krotki, ponizni, milosrdni, mirotvorci, čisti srcem…
Budimo sol i svjetlo u društvu gdje živimo, u svojoj obitelji, u susjedstvu, na radnom mjestu… Budemo li zahvaćeni Kristom i bude li njegov Duh živio u nama svi će vidjeti naša dobra djela i slaviti Oca nebeskoga.
Gospodine, Ti si svjetlo vjere i ljubavi zapalio u našim srcima u trenutku krštenja. Žarko Te molimo, daruj nam milost kako bi stalno bili sol zemlje i svijetlo svijeta. Amen.
Iznenadna promjena – Jedna gospođa priča: „Preko puta moga stana stanovala je obitelj Krešimira i Marine. Marina je već nekoliko puta dolazila u mene sa suzama u očima. Već 30 godina oženjeni su, a njezin muž još uvijek ne želi s vjerom imati nikakva posla. Uvijek ga je iznova milo nagovarala. Žarko ga je molila kako bi s njom išao u crkvu za predstojeću 30. obljetnicu njihova braka, a on je odgovorio:
– Ne, ne želim o tome ništa znati, ni čuti. Pusti me na miru!
– Ja sam Marini prijateljski savjetovala, da uvijek blagoslovljene vode stavi u piće i hranu moleći ovu molitvu: “Gospodine Bože, po snazi koja djeluje u blagoslovljenoj vodi Ti učini da se moj muž obrati!”
Uskoro je došao dan njihove 30. obljetnice braka. Toga sam dana kod vrata vidjela susjedu i njezina muža koji mi se obratio riječima:
– Gospođo Greta, evo danas prvi put nakon 30 godina idem ponovno u crkvu. Znate, kad se ostari, onda je dobro češće otići u crkvu. Odlučio sam od sada svake nedjelje otići na svetu Misu. Vjerujem da će se i Gospodin Bog razveseliti ako ponovno postanem dobar vjernik.
Blagoslovljena je voda pomogla pri obraćenju izgubljena sina.“
