U svijetu medicine i zdravstvene skrbi rijetko se tko nosi s toliko stručnosti, predanosti i hrabrosti kao ravnateljica zagrebačke Klinike za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević”, profesorica Alemka Markotić. Njezino beskompromisno vođenje klinike tijekom pandemije COVID-19, a danas epidemije gripe i hripavca, postalo je simbol nesebičnog predanog rada u borbi protiv infektivnih bolesti. Ova izuzetna stručnjakinja u području infektologije nije samo liječnica i znanstvenica već i vođa čija stručnost i odlučnost oblikuju smjer zdravstvene zaštite. U životnom intervjuu otkriva dublje aspekte svog profesionalnog puta, izazove s kojima se suočava kao ravnateljica bolnice, a doznajemo i motivaciju koja je oblikovala njezinu karijeru. Među ostalim, govorila je i o svom djetinjstvu, odrastanju, životu u Sarajevu, o svojoj majci, te kako se nosila s kritikama i napadima sa svih strana tijekom pandemije i lockdowna.
Obilježava se 130 godina od osnutka Klinike za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević”. Kako teče obnova nakon potresa u ustanovi koja je podnijela velik dio borbe protiv COVID-19?
Krajem prošle godine svečano smo obilježili 130 godina naše Klinike, a ono što nam je osobito veselje, ali prije svega i potreba, je da smo praktično nakon 100 godina dobili mogućnost da u potpunosti rekonstruiramo bolnicu po standardima 21. stoljeća. Otkad su se pojavili prvi EU fondovi, koji se mogu iskoristiti za gradnju i rekonstrukciju Klinike, Uprava Klinike blisko surađuje s Ministarstvom zdravstva u osiguranju sredstava i razvoju koncepta i strategije, a u skladu s reformama zdravstva koje pokazuju uspjeh u brojnim segmentima. Trenutačno je pri dovršetku prva faza u okviru koje smo obnovili brojne zgrade s različitim djelatnostima: ljekarna, dvorana za obdukciju kod infekcija najopasnijim uzročnicima, dnevna bolnica, prostori za infektivni otpad, liječnički klub, predavaonica, radiološki prostor za suvremeni novi uređaj za magnetsku rezonancu i RTG uređaj za pacijente za koje je potrebno osigurati izolaciju, nova ultrazvučna oprema. Iznimno važno je istaknuti i gradnju modularne bolnice po tipu izolacija, koja će privremeno poslužiti za rad s pacijentima koji trebaju izolaciju, ali i hitne preglede i trijažu, a nakon završetka kompletne gradnje nove Klinike, navedena zgrada može se premjestiti u neko drugo područje za koje će postojati strateška potreba. Iznimno smo ponosni na suradnju na ovom projektu s Vladom Republike Hrvatske i ovakav koncept bi mogao biti i hrvatska oznaka u EU. Uskoro ćemo sve navedene sadržaje prezentirati javnosti. Također smo Vladi zahvalni i na osiguranih više od 100 milijuna eura za gradnju druge faze moderne buduće Klinike za infektivne bolesti, s brojnim modernim sadržajima i kompletnim kapacitetima po tipu izolacija s kojima bismo trebali puno infrastrukturno spremnije dočekati buduće epidemije i pandemije. Moram istaknuti i veliku pomoć Ministarstva graditeljstva i obnove, financija, kulture i medija, unutarnjih poslova, gospodarstva i drugih koji su nam svi pomagali u različitim segmentima.
Na jesen se govorilo o velikom povratku korone, no čini se da situacija nije dramatična. Kako to izgleda iz vašeg, liječničkog kuta?
Korona je već četvrtu godinu s nama, a već treću godinu imamo i cjepivo protiv korone. Veliki dio svjetskog stanovništva, pa tako i u Hrvatskoj, prebolio je ili je cijepljen ili oboje, te postoji dosta visoki stupanj zaštite od teških oblika bolesti. Osim toga, već više od dvije godine u cirkulaciji su različite varijante Omicrona koji se brzo širi, ali u većine izaziva blaže oblike bolesti. Virusi u pravilu traže način za suživot sa svojim domaćinom, da ga ne ubiju, da bi se mogli širiti… Teže oblike bolesti u pravilu viđamo sada uglavnom u osoba visoke starosne dobi s teškim komorbiditetima.
Je li toplo vrijeme za protekle blagdane ipak spriječilo veće širenje virusa, jer ljudi su očito puno vremena provodili vani?
Ima dosta oboljelih, ali većinom s blažim oblicima bolesti. Veliki broj ljudi provodi samotestiranja brzim antigenskim testovima, ili se čak i ne testiraju, ostanu doma nekoliko dana i ne javljajući se svom liječniku, zato je danas i kod nas i u svijetu teško govoriti o točnim brojevima, a nije ni nužno. Kao što sam već rekla, za sada smo ostvarili “podnošljiv suživot” s virusom.
Necijepljenje je postalo “pomodarstvo”, iako je 70,6 posto svjetske populacije cijepljenjem pomoglo da stvorimo podnošljiv “suživot” s koronavirusom
Krunoslav Capak svojedobno je rekao da je cjepivo protiv korone razočaralo. Slažete li se s time?
To je samo dio izjave koju je kolega Capak dao. Ono što je njegov zaključak, a i većine stručnjaka, je da se pokazalo da “cjepivo ne štiti toliko od infekcije, ali ipak štiti od težih oblika bolesti”. Svakako da bi bilo idealno da cjepivo štiti od infekcije u visokom postotku, ali s ovako brzim mutacijama i promjenama u genomu virusa, to je za sada nemoguće. Ono što je najvažnije je da u visokom postotku omogućava ljudima da prežive kada se zaraze. S te strane sigurno nismo razočarani, nego je to što je prema trenutačnim podacima 70,6% svjetske populacije cijepljeno pomoglo upravo da stvorimo podnošljiv “suživot” s virusom korona. To potvrđuje i dodjela Nobelove nagrade za fiziologiju ili medicinu za 2023. znanstvenicima za razvoj mRNA tehnologije, što je omogućilo i brzi razvoj mRNA cjepiva protiv COVID-a.
Je li donekle slabija učinkovitost cjepiva rezultirala time da mladi parovi masovno odbacuju cijepljenje svoje djece, pa sada imamo veliki povratak ospica i hripavca?
Ta tendencija postoji već dulje vrijeme, a razni su razlozi, dijelom je to i neka vrsta “pomodarstva”. Koliko je sve što se događalo oko korone, uključujući i “kakofoniju” oko cijepljenja, utjecalo na trend cijepljenja djece u svijetu, a i kod nas, bit će sigurno predmetom medicinskih i socioloških, pa i psiholoških istraživanja. Svakako, necijepljenjem djece prema službenom kalendaru cijepljenja dovodimo u opasnost samu djecu od obolijevanja opasnim zaraznim bolestima, koje su cijepljenjem stavljene pod kontrolu, barem u razvijenom svijetu, ali i izlažemo povećanoj opasnosti od obolijevanja i teških oblika bolesti pa i smrti rizične skupine u populaciji zbog gubitka kolektivnog imuniteta.
Može li nastavak ovog trenda, dakle odbacivanje cjepiva, prouzročiti jednoga dana povratak nekih težih bolesti, poput tuberkuloze?
Naravno, to će sigurno kod nas i u svijetu voditi povećanom poslu za nas infektologe, kao i kolege epidemiologe i mikrobiologe, punjenje bolnica i nepotrebno trošenje zdravstvenih resursa na zarazne bolesti za koje imamo učinkovitu zaštitu. To će indirektno pogoditi i džepove onih koji su to uzrokovali. Što se same tuberkuloze tiče, za njezino povećano širenje u svijetu zaslužni su i brojni drugi čimbenici, kao što je širenje HIV-a, uključujući i druge imunosupresivne bolesti, ali i metode liječenja, koje dovode do imunosupresije (npr. transplantacija, kemoterapija), loši socio-ekonomski uvjeti življenja, pothranjenost, različite loše navike, kao pušenje itd.
Radi li farmaceutska industrija i dalje na razvoju cjepiva protiv korone, usavršava li se ono?
Proizvođači kontinuirano rade na dodatnim istraživanjima, praćenjima učinkovitosti cjepiva i njegovim usavršavanjem i to ne samo protiv SARS-CoV-2 nego i općenito.
Što je ove godine više pokosilo stanovništvo, gripa ili korona?
Trenutačno se ozbiljno natječu, ima puno i jednoga i drugoga i još je neizvjesno tko će ove godine pobijediti. Na žalost, ove godine viđamo kod nas u bolnici povećan broj teških oblika gripe, uključujući i posljedične upale pluća, od kojih su neki završili na respiratoru. Među njima ima i prethodno zdravih i mladih ljudi. Još uvijek nije prekasno cijepiti se za ovu sezonu.
Rođeni ste u Zavidovićima, čega se sjećate iz djetinjstva i školovanja?
Nisam rođena u Zavidovićima, rođena sam u Zagrebu, ali sam prvih 18 godina života provela tamo i tamo je još uvijek naša obiteljska kuća. Lijepo je bilo živjeti u srednjoj Bosni, u gradu na tri rijeke sa šumovitim proplancima, simpatičnim ljudima i dobrim prijateljima. A tu je bio i još uvijek jest i naš lijepi vrt s puno cvijeća i drveća i, naravno, kućnim ljubimcima, koji donose radost u život svakog djeteta. Imala sam izvrsnu učiteljicu, nastavnike, profesore, stroge, ali pravedne, koji su poticali kreativnost i znanje i pobudili u meni i usmjerili moju znatiželju prema znanstvenim istraživanjima. Organizirali smo kemijske večeri, radili istraživanja i radove za smotru “Pokret nauku mladima” i sl. Osim škole, sudjelovala sam i u crkvenom dječjem, kasnije i zboru odraslih, a i svirala u crkvi. Časne sestre dominikanke, s. Smiljana i s. Cecilija, dale su mi kvalitetnu osnovu za sviranje orgulja, a kasnije sam završila osnovnu glazbenu školu klavira. Isto društvo bi rado zapjevalo i zasviralo i kod mene doma različite popularne pjesme iz tog i prošlih vremena.
Čime su se bavili Vaši roditelji, jeste li dobro živjeli?
Moji roditelji bili su pravnici, upoznali su se na studiju u Zagrebu. Radili su kao i većina stanovništva u Zavidovićima, u drvnom kombinatu “Krivaja”, koji je tada proizvodio namještaj, montažne kuće i druge stvari od drveta za domaće i inozemno tržište. Kao pravni stručnjaci bili su iznimno cijenjeni u cijeloj bivšoj državi, a bili su uspješni i u teškim međunarodnim parnicama. Živjeli smo pristojno, ali nikada nismo stremili nekom luksuzu. Moji su roditelji odgajani da su skromnost i radinost vrline i tako su i mene odgajali. Ulagalo se u znanje i školovanje, a ne u materijalno.
U Sarajevu ste studirali, čega se sjećate iz tih studentskih dana, gdje ste tada izlazili?
Kao i svaki bivši student, pogotovu s odmakom, imam puno lijepih studentskih sjećanja. Kako medicinari gotovo po cijele dane provode na fakultetu, na predavanjima i vježbama, to je većina sjećanja vezana upravo za to. Osim redovitog studiranja, već na drugoj godini sam se uključila u rad sekcije Mladih istraživača, koju sam kasnije i vodila, a i u rad Centra za naučno-istraživački rad, gdje smo sa svojim asistentima i profesorima radili znanstvena istraživanja i prezentirali ih na kongresima studenata medicine i stomatologije bivše države. To me je usmjerilo i na ostanak na fakultetu na Katedri za mikrobiologiju, poslije završenog studija. Znanstvena istraživanja su uvijek bila moja strast i to me dodatno ispunjavalo i kroz studij. Nisam, kao ni većina medicinara imala vremena, a ni osobite volje, za nekakve velike provode i izlaske. Moglo se navečer vidjeti dosta medicinara viših godina kako šetaju po bivšoj ulici Vase Miskina prema Baščaršiji, u kojoj se na žalost tijekom rata dogodio i veliki masakr u kojem je poginula i jedna naša kolegica. Obično bismo se navečer dogovorili da idemo “u đir po Vase Straße”. Naravno, bili su tu i odlasci u kino, kazalište, na koncerte. Bila su to ispunjena i lijepa vremena, koja su uvelike usmjerila moju karijeru prema znanosti i zaraznim bolestima, zahvaljujući angažiranim i izvrsnim asistentima i profesorima. Kao kruna, puno godina nakon toga, moj cjelokupni rad i trud prepoznala je Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (ANUBIH), čiji sam član od 2022.
Jeste li išli na koncerte, kakvu ste glazbu voljeli slušati?
Da, išla sam povremeno na koncerte klasične glazbe, Bach mi je uvijek bio među najdražima. Osim toga, voljela sam, i još uvijek volim, Terezu, Olivera, Parni valjak, Nove fosile, Abbu…
Diplomirali ste tik pred sam rat. Nekako se stječe dojam da Sarajlije nisu bile svjesne što im se sprema sve dok nije zapucalo s okolnih brda …. ?
Diplomirala sam u proljeće 1989. Jedan od zadnjih ispita mi je bila kirurgija, u okviru koje smo morali učiti i ratnu kirurgiju i često negodovali zbog toga. Ubrzo je na žalost postalo jasno da će nam to znanje itekako trebati. Moram priznati da je postojalo određeno naivno i teško objašnjivo vjerovanje kod većine da “neće na Sarajevo”. Gledali smo užasan rat, napade na kulturna dobra, Dubrovnik, Vukovar, na neke dijelove Bosne i Hercegovine i još uvijek su mnogi govorili “neće nas, ne bi se usudili na multietničko i multikulturalno Sarajevo, olimpijski grad…” A onda je zapucalo, žestoko, brutalno… I danas se stječe dojam da cijeli svijet srlja u rat i destrukciju i da većina misli “neće nas”. Jedno je sigurno, nikada rat nikome ništa dobroga nije donio i nevjerojatno je kako ta povijesna lekcija nije nikada naučena.
Proveli ste dvije teške ratne godine u opkoljenom Sarajevu, tada ste radili kao liječnica, ali i asistentica na Medicinskom fakultetu… Jeste li u jednom trenutku pomisli da nećete izvući živu glavu?
Radila sam po cijele dane i pokušala zajedno sa svojim kolegama pomoći svima kojima je liječnička pomoć bila potrebna, uključujući i humanitarni rad kroz ambulantu, ljekarnu i kućne posjete Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije, ali znali smo i da prijenos znanja i edukacija novih liječnika također ne smije stati. Sjećam se kako se cijela fakultetska zgrada tresla nekoliko dana tijekom silovitog granatiranja i napada na naselje Otes prema Ilidži. Tada smo na četvrtom katu održavali vježbe iz mikrobiologije. Pitala sam studente boje li se, hoće li da prekinemo vježbe i sklonimo se? Nitko nije htio. Bilo je tu onog izvornog bosanskohercegovačkog inata…
Glava je ostala na ramenima, izašla sam iz rata bez ranjavanja, ali je puno puta ono bilo blizu. Prvih nekoliko mjeseci sam se bojala, a kasnije se pomirila s mogućom smrti i samo je bila molba “Bože, molim te, ako treba neka bude trenutačno, molim te nemoj onu verziju, bez ruku, bez nogu”… Petnaestak puta, koliko znam, sam izbjegla metak, geler za nekoliko sekundi, a ono što ne znam, ne znam…
Je li s vama tada bila i vaša majka?
Moji roditelji su tada bili u našoj kući u Zavidovićima i također proživljavali teške trenutke pod granatiranjima, bez hrane, vode. Mjesecima nismo imali pouzdane informacije jedni o drugima, nekoliko puta smo se uspjeli čuti zahvaljujući dobroti i angažmanu pokojnog radioamatera i radijskog novinara Viktora Bobana i to mu neću nikada zaboraviti. Sve dobro koje ljudi jedni drugima u ratu učine nikada se ne zaboravlja.
Kako ste uopće izašli iz Sarajeva, tunelom koji je prokopan ili na drugi način?
Odmah nakon završetka studija, 1989., u BiH je započela jedna od većih epidemija hemoragijske vrućice s bubrežnim sindromom (tzv. mišje groznice), tada sam već bila na fakultetu i prof. dr. sc. Danica Hlača me poslala na kratku edukaciju o dijagnostici te bolesti na “Torlak” u Beograd. Tamo je manji projekt imao tim iz Američkog vojno-istraživačkog centra iz Fredericka, Maryland. Zbog istraživanja lijeka ribavirina, zainteresirali su se za epidemiju u BiH, uspostavili moderan laboratorij za dijagnostiku na našem fakultetu, kao i kliničku studiju istraživanja ribavirina, a obavljali smo i epidemiološka istraživanja u ljudi i glodavaca. Moj entuzijazam, cjelodnevni rad i želja za znanjem i znanošću ih je osvojio, pa smo postali i dobri suradnici, a i cijeli život sam ostala prijatelj s profesorom Jamesom W. LeDucom i njegovom obitelji. Imali smo u tijeku puno istraživanja i rezultata kada se zaratilo, a tada je sve prekinuto. Profesor LeDuc je u međuvremenu počeo raditi kao ekspert za Svjetsku zdravstvenu organizaciju (WHO). Uputio mi je poziv da dođem na kratki studijski boravak u Ženevu i da obradimo dio rezultata. Bilo je dosta komplikacija oko toga, izašla sam s UNPROFOR-ovim avionom. Kada sam na dan odlaska izašla iz stana, odjednom je nekoliko granata “tresnulo” u smjeru centra. Pomislila sam, ovo će biti gadno. Kada sam sletjela u Zagreb, vidjela sam da se radilo o velikom masakru na tržnici Markale, 5. veljače, 1994. Tko zna, da tada nisam putovala, možda bih i ja bila tamo u potrazi za hranom, kao i puno puta prije.
Na dan moga odlaska iz Sarajeva dogodio se masakr na Markalama. Da tada nisam putovala, možda bih i ja bila tamo u potrazi za hranom
Kakav je bio susret sa Zagrebom, jeste li se brzo snašli? I u Hrvatskoj je, naime, tada bjesnio rat…
Zagreb je moj rodni grad i svaki susret s njim je bila velika radost za mene. Osim toga, odmah nakon diplomiranja sam upisala i poslijediplomski studij iz mikrobiologije na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Među predavačima su bili i znanstvenici i profesori s Imunološkog zavoda u Zagrebu. S obzirom na to da sam tada bila i na specijalizaciji iz kliničke imunologije u Sarajevu, zamolila sam akademika Dragana Dekarisa i akademika Vlatka Silobrčića da dio prakse iz laboratorijske imunologije obavim u Imunološkom zavodu, što su oni i odobrili. U isto vrijeme sam radila i za Catholic Releif Services, američku humanitarnu organizaciju za opskrbu lijekovima izbjegličkih i prognaničkih kampova u Hrvatskoj. Tada sam i osmislila epidemiološku studiju o prevalenciji i incidenciji kroničnih bolesti među izbjeglicama i prognanicima, što je objavljeno u prestižnom međunarodnom časopisu The Lancet. Vrlo brzo su mi u Imunološkom zavodu ponudili posao na kontroli kvalitete virusnih cjepiva i interferona. Tijekom 1995. je buknula do tada najveća epidemija hemoragijske vrućice s bubrežnim sindromom u Hrvatskoj, koja je zahvatila i hrvatske vojnike te sam u Imunološkom zavodu, a zahvaljujući reagensima, koje su mi poslali profesor LeDuc i akademkinja Tatjana Avšič Županc iz Ljubljane, uspostavila brzu dijagnostiku ove opasne zarazne bolesti. Od tada datira i početak moje suradnje s Klinikom za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević” na koju sam prešla 2005. Kao što vidite, cijela moja karijera vezana je uz različite epidemije opasnih zaraznih bolesti.
Jeste li 2019. pomislili da bi novi virus iz kineskog Wuhana mogao zaraziti svijet? Naime, i prije su se pojavljivali virusi, ebola, Zika, ali niti jedan nije na takav način zaustavio svijet kao koronavirus…
Jesam, jer gledajući kako se situacija brzo razvijala u Kini i širila po cijelom svijetu te početne užasne slike iz Italije, bilo je jasno da se radi o ozbiljnoj ugrozi. Ono što nisam mislila je da će to trajati više godina. Očekivali smo, kao i većina svjetskih stručnjaka da će “protutnjati” u nekoliko mjeseci. Brza reakcija koju su naša Klinika, Hrvatski zavod za javno zdravstvo s ostalim institucijama poduzeli zajedno s Ministarstvom zdravstva je bila jako važna za prvi val koji smo prošli s velikim uspjehom i dobrom organizacijom, iako su resursi bili ograničeni, kao i znanja o novom virusu. Nekoliko mjeseci prije toga sam upravo o nekakvim sličnim scenarijima i potrebom unapređenja i podizanja infrastrukture za epidemije/pandemije opasnim infektivnim uzročnicima, razgovarala s ministrom Berošem, koji je tada bio na poziciji državnog tajnika. U manje od pola sata složili smo se da su to iznimno važne stvari i da ćemo poraditi u tom smjeru, kao da smo slutili skori dolazak ugroze i velepošasti krunatoga virusa, kako ih je nazvao akademik Štambuk.
Jeste li se u nekom kritičnom trenutku, kad je dnevno bilo na stotine mrtvih i tisuće zaraženih, pobojali da je sve moglo izmaknuti kontroli?
Sigurno da je određena doza bojazni postojala, ali vjerovali smo u snagu našeg zdravstvenog sustava i štamparovsku tradiciju javnog zdravstva, kao i u ogromnu požrtvovnost zdravstvenog osoblja i osoblja u zdravstvu.
Kako je bilo donositi odluke u Kriznom stožeru, je li bilo nesuglasja? Jeste li vi bili za oštrije ili blaže opcije?
Odgovornost je bila velika, pokušavali smo kontinuirano svakodnevno prikupiti što više novih spoznaja kako o novom virusu, načinu širenja, mjerama zaštite, kliničkom liječenju i zbrinjavanju bolesnika, kasnije o raspoloživim cjepivima tako i o stanju na terenu, potrebama u zdravstvenim ustanovama, ali i strategiji održanja cjelokupnog rada i funkcioniranja u državi, zajedno s Vladom Republike Hrvatske koja je kontinuirano pružala snažnu potporu. Uvijek smo pokušali predložiti i uspostaviti one opcije koje su odgovarale datom trenutku i okolnostima pandemije koje su se kontinuirano mijenjale. Nismo se opterećivali tim podjelama na “oštro i blago”, nego smo pokušali uspostaviti one mjere i opcije za koje smo na osnovi brojnih podataka i u konzultacijama s brojnim stručnjacima smatrali da su primjerene za određeno razdoblje pandemije. Nije bilo nesuglasica, ali je bilo puno stručnih i strateških rasprava.
Jeste li i sami bili zaraženi koronom?
Imala sam blagi oblik COVID-a u rujnu 2023. Dobila sam ga od svoje dugogodišnje suradnice na međunarodnom simpoziju, koji je ona organizirala u Ljubljani. Kao što vidite, znanstvenici međusobno dijele viruse na sve načine i sve “ostaje u znanstvenoj obitelji”.
Koliko su vas pogađale stalne kritike, jednim dijelom javnosti, ali i političke oporbe, koja se nije slagala s lockdownom?
Moram reći da su postojale “dvije javnosti”. Jedna koju nisam pratila, ona “virtualna” preko internetskih društvenih mreža, na kojima su stalno prisutni brojni anonimni “hrabri” komentatori o svemu i svačemu, pa tako i o pandemiji. Tu je bilo vjerojatno više “eksperata” o koroni nego inače nogometnih selektora u Hrvata. Ali vjerujem da je i tamo bilo i dobrih komentara. Druga javnost su živi ljudi u realnom svijetu koji mi i danas na ulici prilaze, pitaju za savjet, daju podršku. Tu gotovo ne mogu na prste jedne ruke nabrojiti neugodna iskustva, upravo suprotno, brojna pozitivna. Što se kritika tiče, one su generalno uvijek dobro došle kada su konstruktivne i temeljene na činjenicama i upućene od stručnih osoba, a ne od nestručnjaka prema onome “ja imam mišljenje o svemu i svačemu, a o čemu uglavnom ništa ne znam”, što se često događa na društvenim mrežama. Što se tiče vlasti i oporbe, u kriznim situacijama kakve su ratovi, pandemije, prirodne katastrofe i sl. potrebno je i važno jedinstvo i konstruktivno djelovanje temeljeno na znanju i činjenicama. Dobar primjer bio je Domovinski rat kad je ostvareno jedinstvo. Ne tako dobar primjer je bila i pandemija. Vlada je tada činila sve što je bilo moguće za sigurnost zdravlja stanovništva i zdravstvenog sustava. Bilo je naravno vrlo konstruktivnih ljudi na svim političkim razinama, ali bilo je i onih koji su jednu takvu svjetsku i nacionalnu ugrozu bili spremni iskoristiti u negativnom smislu za skupljanje jeftinih politikantskih, kratkoročnih bodova. Oni će se morati nositi sa svojom savješću ako je imaju, kad pogledaju svoje slike s prosvjeda protiv mjera i cijepljenja u vrijeme životne ugroze za stanovništvo. Radi se mahom o “diplomiranim destruktivcima”. Ono što moram naglasiti je da su se slične stvari javljale na žalost u gotovo svim državama svijeta i da će to biti predmet budućih društvenih, ali i medicinskih istraživanja. Postoje i promišljanja u međunarodnoj znanstvenoj zajednici o tome na koji način u budućnosti zakonski regulirati neodgovorna ponašanja u situacijama svjetskih ugroza, uključujući i ona politička. Na žalost, to su poduprli i neki mediji trčeći za senzacionalizmom, iako moram reći da su brojni mediji i nama konstruktivno i puno pomogli u širenju pozitivnih i relevantnih informacija.
Je li Hrvatska na kraju imala jedan od blažih lockdowna u EU, čini mi se da smo mi jedna od rijetkih zemalja koja uopće nije uvodila policijski sat.?
Puno puta smo istaknuli da je struka pokušala pratiti situaciju koja se kontinuirano mijenjala tijekom pandemije i donositi mjere i odluke u skladu sa znanstvenim i stručnim spoznajama koje smo imali u određenom trenutku, vodeći računa i o potrebama funkcioniranja svih razina života i rada.
Koliko su vas pogodila razmimoilaženja s kolegama znanstvenicima, s jedne strane Đikić je zagovarao stroži režim lockdowna, a neki opet blaži?
Znanstvenici uvijek raspravljaju o spoznajama, dostignućima, rezultatima, daljnjim smjerovima rada i istraživanja. Da nije toga, ne bi postajala znanost ni napredak. Ono što bi ipak trebalo biti kodeksom ponašanja u velikim svjetskim ugrozama kakve su velepošasti je da se znanstvenici koji nisu eksperti u određenom području uzdrže od iznošenja svojih mišljenja u medijima jer to doista zbunjuje stanovništvo i da komunikaciju prepuste stručnjacima za određeno područje. U znanstvenoj zajednici to možemo činiti, ali prema javnosti mora ići struka. Tako, osobno nikada ne bih dijelila savjete ni privatno ni javno kako nekoga npr. liječiti od raka ili koju vrstu operacije nekome provesti, jer nisam stručnjak za to, iako sam i liječnik i znanstvenik. Bila mi je fascinantna potreba dijela znanstvenika da budu veći epidemiolozi, infektolozi i mikrobiolozi od onih koji to godinama rade. Svatko može dati doprinos, ali u svojoj domeni i okviru svoje ekspertize i to se na sreću u većem dijelu cjelokupne znanstvene zajednice i događalo, zato smo i uspjeli svladati pandemiju u svijetu u relativno kratkom vremenu.
Mislite li da nam prijeti neka opasnija pandemija u budućnosti? Mnogi se boje odmrzavanja Antarktike uslijed globalnog zatopljenja i oslobađanja nekih drevnih virusa…
Kao što ste vidjeli, mikroorganizmi nikada ne odustaju niti posustaju. Sigurno ćemo se ponovno susretati u budućnosti s velikim ugrozama koje će uzrokovati neki poznati ili nepoznati virusi, ali i čovjek puno lošega čini uzrokujući već sada velike ugroze, kao što je npr. sve raširenija otpornost bakterija na antibiotike i sl. Naravno, prirodno ili umjetno narušavanje ekosustava može dovesti do “oslobađanja” raznih opasnih, ali i bezopasnih mikroorganizama. Hoće li to biti za godinu-dvije ili nekoliko dekada, vidjet ćemo. Važno je da je međunarodni znanstveni i zdravstveni sustav shvatio da moramo svakodnevno činiti sve da što spremniji u budućnosti dočekamo slične ugroze.
Kakvi su vam planovi, hoćete li opstati u medicini i znanosti ili se jednog dana kanite baviti nečim drugim, recimo politikom?
Medicina i znanost su moja strast i moja ljubav, a puno energije sada sa svojim timom ulažem u izgradnju buduće nove zarazne klinike. Politika bi trebala biti nastojanje da kontinuirano radiš i daješ u najboljoj vjeri i znanju sve što možeš za opće dobro. Po tome sam onda i ja i brojni drugi ljudi dobre volje i u politici već godinama. U medicini je osnovni postulat “primum non nocere” (prvenstveno ne škoditi!). Tako bi trebalo biti i u politici. Destrukcija ne nosi nikome ništa dobroga.
