Zanimljiv fenomen posljednjih godina prati gotovo sve vijesti lokalnog karaktera. Bez obzira na sadržaj vijesti, njenu pozitivnu ili negativnu konotaciju, vijest na društvenim mrežama biva popraćena zgražavanjem kako se „svi iseljavaju“!
Bilo da se radi o novom pločniku, tvornici, aparatu u ambulanti, ponudi nekog poduzeća, nečijem dostignuću ili neuspjehu, ispod se može naći zajedljiv komentar tipa „kome kad se svi iseljavaju“.
Fenomen sam uočio na nekoliko zaista pozitivnih vijesti koje ne traže nikakav komentar, eventualno neki oblik podrške. Na vijest o novoj prometnici slijedi komentar – „kome kad se nitko njome neće voziti“. Na vijest o novoj tvornici – „kome kad su svi u Njemačkoj“. Na vijest o novom aparatu u ambulanti – „tko će radit kad su i liječnici i pacijenti vani“ itd.
Količina zajedljivosti i neoriginalnog cinizma doslovno zatrpava sve lokalne vijesti, dok su one s „državne“ razine u pravilu lišene te vrste komentara.
Da bih (sebi) objasnio ovaj ružan fenomen, prošao sam kroz profile onih najupornijih kritičara. Oni u pravilu negativno komentiraju svaku lokalnu vijest, nad svime se zgražaju i sve osuđuju. Njihovi komentari su ogorčenost na sve, bez ikakvog ulaska u sadržaj vijesti. Tako će vijest o uspješnom poljoprivredniku komentirati opaskama kako je samo pitanje dana kada će i on iseliti iz BiH ili slično. Zanimljivo, dežurni hejteri svega u pravilu kritike upućuju na lokalnu vlast (!?) i u pravilu ne žive u BiH!
Odavno je jasno da većina građana nema pojma za što koja razina vlasti služi pa za sve probleme u državi i društvo jednostavno optužuju načelnika svoje općine. Ipak, nejasno je otkud energija (i vrijeme) ljudima koji su već napustili BiH da toliko ustrajno potiču i druge da isele. Ili, ako već ne isele, da se barem osjećaju loše što nisu odselili!?
Drugo, zašto se uopće bave pitanjima zemlje u kojoj ništa ne valja? Odluka o iseljenju iz domovine nije samo puko preseljenje s točke A na točku B. To je odluka i o napuštanju zajednice kojoj su pripadali i priključenje sasvim drugoj zajednici. Naravno, emotive veze ostaju, pa i interes za životom bivše zajednice. Ali otkud onda potreba da se toliko pljuje po svemu što je „ostalo“?
Moje je mišljenje da se oni koji još imaju potrebu pljuvati po svemu u BiH (i ružnom i lijepom) ustvari nisu integrirali u društvo u koje su došli. Oni su tamo samo radnici koji su mentalno ostali u BiH. Oni ne idu na okupljanja lokalnog stanovništva niti događaje lokalne zajednice. Njima ništa ne znači novi pločnik, nova tvornica, nova sprava u Domu zdravlja. Oni nisu dio uspjeha te lokalne zajednice. Oni će naći vremena komentirati (negativno) novi put u svom selu u Bosni, dok ih otvaranje nove autoceste tamo gdje žive – nimalo ne zanima. Svoje facebook komentare će ostavljati na zavičajnom facebook Pageu, dok njemačke web stranice i društvene mreže i ne otvaraju. Dijelom što ne znaju jezik, a dijelom što znaju da njihovo mišljenje tamo nikog ne zanima.
Ovaj fenomen posebno groteskno izgleda kada neki „naš“ iseljenik optužuje svoju bivšu općinu u BiH zbog nezaposlenosti a kada je odlazio vani, sigurno nije posao tražio u općini.
Fenomen podle dijasporske zajedljivosti moguće da ima veze i sa neostvarenim ambicijima vani, a možda i generalnom osjećaju otuđenosti u stranom društvu. Odatle tolika prisutnost dijaspore na društvenim mrežama u komentarima lokalnih tema. One „državne“ jednostavno ne razumiju pa se njima i ne bave. Ali popravku kanalizacije itekako razumiju. To im je lako i komentirati. Jer, tko će srati kad su sve seronje iselile u Njemačku!?
