Još kao dijete radio sam sve poslove koje sam mogao obavljati, često kombinirajući s učenjem ili igranjem. Tako sam već kao učenik prvog razreda osnovne škole čistio mladi luk, pomagao baki nositi na tržnicu – stari pazar, samo 200 m. Ispod naše kuće, na početku starog dijela grada Ljubuškog. Često sam ostajao sam na tržnici.
Na tržnici je svakodnevno bilo prometno, naročito prijepodne. Pretežno žene su dovozile povrće i voće uglavnom na magaradima iz okolnih bližih i daljih sela, pa čak i iz susjednih općina, iz Dalmacije.
Bio je to težak život za većinu stanovnika Hercegovine. Muški su uglavnom radili u Njemačkoj, a žene, starci i djeca su obrađivali zemlju.
Vezali bi magarad na “magareći parking”, preko puta kuće Luke Simića, gdje je sada kuca Mare i Sefke. 4 magarca za četiri alke koje su virile iz betonske ploče. Ploče su bile ca. 5 m. daleko jedna od druge. Na vrhu parkinga je bio veliki betonski javni wc. Magarad bi mirno stajali jedno pored drugog, ponekad bi sjedili ili ležali, često na vrelom suncu, nekoliko sati.
A ponekad bi “izbio sukob” između 2 ili više susjednih magaraca ili “kenja” kako je narod zvao ženku od magarca. To je bio poseban, za nas djecu strašan doživljaj. Bila bi vriska, galama, cika, magarad bi se gurala, udarala nogama, ujedala, dok bi ih žene ili poneki čovjek pokušavali smiriti. Dizala bi se velika prašina od, skoro uvijek suhe zemlje.
A bilo je bogami i napastovanja, pokušaja silovanja. Isto bi bila vriska, cika, galama. Još veća prašina, skakanje. Ponekad bi se otkinuo samar, prvo djelomično pa na kraju bi skroz spao s leđa maģarca. A vremenom sam primijetio da ponekad kenja skače na kenjca (magarca) pa cak kenja na kenju, ili “gluho ne bilo”, kenjac na kenjca. “Tobe jarabi” !
Onda mi je to bilo čudno, a tek sada, kad bolje razmislim, vidim da su magarci onda bili napredniji, moderniji nego ljudi! U tom pogledu.
Često bi se situacija smirila tek kada bi jedna ili dvije žene odvezali svoje magare i svezali negdje dalje, daleko od suparnika. Kada bi sva mjesta bila popunjena, vezali bi ih u dnu naše njive, našeg “vinograda”, uz prašnjavu makadamsku cestu, opet preko puta gornjeg ulaza u Lukino dvorište. Naš vinograd je bio odmah uz magareći parking.
U početku su vezali za naše briste, velika drveća u dnu njive, uz cestu. Tijekom vremena, nemirna magarad su nogama odgurivali tvrdu zemlju u kanal između ceste i njive, ukazale su se debele žile, pa je bilo jos lakše vezati magarce za njih.
Ponedjeljak je bio pazarni dan.
Već u tijeku noći pristizale su prve prodavačice, sa prvim magarcima, da zauzmu najbolje mjesto na pijaci i na parkingu. Prije nego sto bi se napunio parking počeli bi vezati za naše briste a na kraju, kad bi se sve popunilo, vezali bi ih na prostor između Vehabovcine kuće koja je bila na vrhu pazara i takala, starih kamenih stepenica. Naše kuće su prve iznad tržnice. Ponedjeljkom bi nas obavezno budilo magareće “revanje”, karakteristično, glasno javljanje.
Prolazeći ponedjeljkom pokraj tržnice ponekad bih zastao, promatrao taj nesvakidašnji prizor.
Više puta sam razmišljao, kako bi bilo dobro snimiti ovaj prizor i ovo “revanje” za buduća vremena, jer sam bio svjestan da će magarad jednom potpuno nestati, jer su ljudi već počeli da pomalo dovoze autima robu na tržnicu. Ali sam bio svjestan da ja nemam mogućnosti to uraditi.
Srećom, Stočanin, novinar Hajrudin Mehmedbašić, oženjen od ljubuških Mahića, je zabilježio magareći parking divnom fotografijom na kojoj se vide i naše kuće i njive. Zahvaljujući Facebooku vidio sam da su još neki ljudi zabilježili parking i tržnicu/pazar.
Hvala im svima!
Piše: Meho Muminagic / Ljubusaci.com
