Tridesetogodišnji Eugen Štrok ugostiteljstvom se bavi od svoje šesnaeste godine. Dobitnik je stipendije jedne hotelske grupacije, dodatno se educirao za barista i sommeliera, a najzanimljiviji tečaj mu je, kaže, bio u Londonu, na EBS-u (European bar tender school), gdje je stjecao iskustva u najprestižnijim londonskim barovima i pubovima te upoznao i poslovanje “Savoya”.
Radio je u hotelima po cijeloj Hrvatskoj, a danas je voditelj poslovanja za tvrtku u čijem su vlasništvu restorani “Maka” i “Po-Po” u Makarskoj, restoran “Obid” u Brelima te nekoliko trgovina na Makarskoj rivijeri.
– Rođen sam u Desiniću, malom selu u Hrvatskom zagorju, no ubrzo su se moji roditelji preselili u Veliko Trgovišće. Majka je bila domaćica, otac je radio u pošti, a trebalo je školovati i hraniti dva brata, sestru i mene. Nismo odlazili na more, nismo nikamo putovali, a nakon osnovne škole bilo mi je gotovo svejedno što ću upisati. Nekako sam se odlučio za ugostiteljstvo jer je u to vrijeme postojao plan izgradnje novog hotela u Stubičkim Toplicama.
‘Izvukli me od poroka‘
Dobili smo stipendije prema kojima smo bili obvezni odraditi četiri godine za grupaciju “BlueSun”, a mjesečni iznos bio je i više nego dovoljan za učenika. Školsku praksu odradio sam u “Termama Tuhelj”, a stipendiju u hotelu “Kaj” u Mariji Bistrici, gdje sam otkrio da stvarno uživam u ovom poslu.
Hotel je izvrsno poslovao iako su u njemu (gotovo u potpunosti) radili školarci. Uz nekoliko stručnih osoba i voditelja Mladena Bartola, “Kaj” je postao jedan od najrenomiranijih hotela u tom kraju. Stipendisti koji su tu započeli svoje karijere danas su poznata imena hrvatske i svjetske gastronomske scene, a neki od njih su Tomislav Bartolin, koji također radi u Makarskoj, Hrvoje Belančić, vlasnik “Kocha kumbuche”, Matija Jagić, koji je radio u Michelinovim restoranima od jedne do tri zvjezdice u Hrvatskoj i inozemstvu, te Filip Horvat, suvlasnik restorana “Theatrium by Filho”.
Eugen je u Dalmaciju prvi put došao kao srednjoškolac.
– Bio sam kao dijete pušteno s lanca. Sve sam želio doživjeti, a maloljetan i bez roditeljskog nadzora, nijedan porok me nije mimoišao. Poslu sam pristupao odgovorno i ozbiljno, a nakon odrađene sezone u hotelu vratio sam se kući. Iduće četiri godine proveo sam u Mariji Bistrici, u hotelu “Kaj”. Chef Tomislav Kožić spomenuo mi je da ima neki projekt u Brelima i da bi mu bilo drago da se dođem okušati na sezoni. Bez puno razmišljanja prihvatio sam izazov i tako su u Zagorje, na razgovor s nama, došli Vesna Jakir i Jadranko Kozarić, ugostitelji iz Makarske.
Fascinirali su me njihov nastup i otvorenost. Otvarali su restoran u Brelima, a Tomislav Bartolin i ja već smo nakon prve sezone dobili odriješene ruke da radimo najbolje što znamo. Sastavili smo vinsku kartu od 120 vinskih etiketa, Tomislav je opremio kuhinju aparatima i stvarima koje smo prije vidjeli samo na internetu, a što smo god zamislili, Vesna i Jadranko su prihvatili. Bilo mi je nevjerojatno raditi u takvim uvjetima jer nisam navikao na tako transparentan i pošten odnos poslodavaca. Uvijek sam slušao priče kako je kući najljepše, ali dok ste mladi, trebate iskoristiti svaku priliku za širenje vidika. Tu priliku je meni pružila Vesna. Dao sam otkaz u hotelu i sad znam da je bilo vrijedno rizika. Nažalost, hotel “Kaj” je u međuvremenu prodan Arapima, a strane državljane nije briga što će biti s lokalnim stanovništvom i mnogo je domaćih radnika napustilo hotel.
Način na koji su Tomislav i Eugen došli u Makarsku danas je gotovo nevjerojatan.
Drugi roditelji
– Riječ više ništa ne znači, a većina poslodavaca je tijekom godina uništila same sebe izrabljivanjem radne snage i malim plaćama. Otkad sam došao u Makarsku, a od toga je prošlo već desetak godina, živim besplatno u stanu koji mi je dan na raspolaganje. Nikad nisam vidio, a kamoli platio, neki račun, gorivo nikad nisam natankao iako se koristim automobilom, a o meni se brinu kao da sam član obitelji. Vesna me spasila i otrgnula od poroka i noćarenja, čemu sam bio sklon, rekavši da u meni vidi potencijal te da se ostavim lošeg društva. U tome mi je i osobno pomogla. Roditelji mi nikad nisu govorili što je za mene dobro, što ne, a Vesna bi mi često ukazala na ispravnost nekog postupka. Ispočetka sam loše primao kritiku, ali sad se sebi čudim kakav sam bio, a Vesnu i Jadranka smatram drugim roditeljima.
Takav ili sličan odnos, doznajemo od Eugena, njegovi poslodavci imaju i s drugim radnicima.
– Kad su zaposlili lndijce, odnosno kad je iz agencije stigao ugovor za njih, Vesna je rekla da je to premala plaća i da ne želi da ljudi rade za tako malo novca.
Pitali smo Eugena je li, shodno tome, isplativija domaća ili strana radna snaga.
– Makarska ima više mogućnosti i novca od drugih mjesta, ali čini mi se da ljudi imaju manje ambicija. Lokalno stanovništvo uglavnom se bavi iznajmljivanjem apartmana i to je mnogima dovoljno. Svake godine sve se manje domaćeg stanovništva javlja za posao i prisiljeni smo zapošljavati strance. Od 170 ljudi koji nam dođu na razgovor za posao, više od 70 posto su stranci, ali od ukupnog broja kandidata ne možete ostaviti ni dva dobra radnika.
Morate im doslovno ukazivati na sve, od osobne higijene do pristupa gostu. Obučavanje ljudi za sezonu za mene je najnaporniji i najstresniji dio posla, a još uvijek me čudi nedostatak znatiželje i ambicije kod mladih ljudi. Mladi danas vole spavati, igrati igrice, fali im samopouzdanja i u tome nisam ni ja iznimka, ali da sam imao roditelje poput Vesne i Jadranka, pitam se gdje bi mi bio kraj. U Zagorju nisam upoznao drukčije kulture i tek kad sam došao u Makarsku, mogu reći da sam vidio svijeta jer turizam neizbježno donosi sa sobom i priliku za upoznavanje novog i drukčijeg.
Osjećaj važnosti
Stalno u pokretu, Eugen je najčešće na relaciji Makarska – Brela, a nema posla u ugostiteljstvu od kojeg zazire.
– Ovdje se osjećam važan i taj osjećaj kad obavljam neke poslove koje možda drugi ne bi mogli, jako mi je bitan i tjera me naprijed. Imam dobru memoriju, tako da većinu dobavljača, stanje i zalihe robe vrlo dobro i uz malo truda imam pod kontrolom. Mislim da je veličina u jednostavnosti. Kroz svoj posao sretao sam različite tipove ljudi i raznih materijalnih statusa. Oni najbogatiji su najjednostavniji, a oni koji imaju kafić ili trgovinu koju nisu stekli svojim radom najviše maltretiraju – smatra on.
Iz Makarske još ne namjeravaju otići ni on ni Tomislav.
– Odnosi su najvažniji. Danas zbog novca nitko neće biti nekome na raspolaganju jer posao možete naći bilo gdje, pa i u inozemstvu. Dok god uživam u svom poslu i ljudima koji me okružuju, za mene ovo ima smisla. Zapravo, još uvijek mi sve izgleda kao da budan sanjam.
