Pjesnici o Ljubuškom: Poslušajte kako Petra Barbir recitira pjesmu Veselka Koromana
Koronavirus je poremetio mnoge aspekte društvenog života, pa je tako bilo i sa županijskim natjecanjem “Dani hrvatskog jezika” na kojem su školarci iz ZHŽ-a tradicionalno pokazivali svoja umijeća u recitiranju, te pisanju literarnih radova.
Ove godine ova manifestacija se zbog pandemije nije održala, pa stoga ovim putem podsjećamo na par detalja iz 2019. godine kada su učenici iz Ljubuškog ostvarili zapažene uspjehe.
Bila je to godina kada je Ljubuški dobio status grada, pa su pojedini učenici svoje teme prilagodili tome, recitirali su ljubuške pjesnike koji su govorili o svom Ljubuškom.
Jedna od nagrađenih učenica te 2019. bila je i Petra Barbir.
Petra sada ide u 8. razred Osnovne škole Ivane Brlić Mažuranić Gračine, a prošle godine je u kategoriji „recitatori – osnovne škole“ osvojila prvo mjesto za svoju interpretaciju pjesme „Dok sam na putu“ – ljubuškog pjesnika Veselka Koromana.
“U ovoj pjesmi točno možemo osjetiti i doživjeti naše hercegovačke noći, miris polja, cvrčkovu pjesmu, našu religioznost i vjeru u Boga”, napisala je nastavnica Silvija Kraljević koja je tada pripremala Petru za nastup.
Poslušajte kako je to Petra izvela OVDJE.
Prenosimo prigodan tekst o Veselku Koromanu kojeg je napisala nastavnica Silvija Kraljević koja je pripremala Petru za nastup:
Veselko Koroman (1934.) : Dok sam na putu
Veselko Koroman je pjesnik bez čijih pjesama se ne može zamisliti ni jedna antologija hrvatskog pjesništva. Poezija ga je učinila jednom od najvažnijih književnih pojava našeg vremena, međutim, pored pjesništva, Koroman se bavio i prozom pišući kritike, eseje, putopise, polemike, članke, a autor je i autobiografskog romana Mihovil.
Rodio se u Radišićima kod Ljubuškog 1934. Nakon završene osnovne škole u Ljubuškom te srednje ekonomske i Više pedagoške u Mostaru, na sarajevskom Filozofskom fakultetu diplomirao je književnost i filozofiju. Dobitnik je „Poletove“ nagrade za prozu, Udruženja književnika BiH za poeziju, Goranova vijenca za ukupni književni rad i nagrade Dubravko Horvatić za poeziju.
Objavio je preko 400 pjesama. Od toga 95 ih je uvršteno u 62 antologije, a 170 prevedeno na druge jezike.
Pjesmu Dok sam na putu pripremali smo za kulturnu manifestaciju Dani hrvatskog jezika.
U ovoj pjesmi točno možemo osjetiti i doživjeti naše hercegovačke noći, miris polja, cvrčkovu pjesmu, našu religioznost i vjeru u Boga.
Iako u stihovima možemo osjetiti umor i posustajanje na životnom putu, možemo osjetiti i nadu u bolje sutra, svjetlo i vapaj za vječnim životom:
„a ti prostri se meni pod korake sve
putiću nijemi…“
Izraz „žena slavna“, uzet iz svakodnevnog života, dominira u cijeloj pjesmi i postaje simbol duhovne čistoće predstavljene u liku Blažene Djevice Marije.
„s krunom na glavi i haljinom bijelom
kako vele, žena slavna… „
Rođeni od majke vraćamo se ponovno majci. I duhovnoj i tjelesnoj, ali „.ne umrijeti prije vremena Nagledati se neba dok još izlazi sunce“ što je i životni moto samog pjesnika.
———————
Više o prošlogodišnjem natjecanju pogledajte na LINKU
Pjesnici o Ljubuškom: Poslušajte kako Lucija Radić recitira pjesmu Petra Jakovljevića Ljubušaka
Koronavirus je poremetio mnoge aspekte društvenog života, pa je tako bilo i sa županijskim natjecanjem “Dani hrvatskog jezika” na kojem su školarci iz ZHŽ-a tradicionalno pokazivali svoja umijeća u recitiranju poezije, te pisanju literarnih radova.
Ove godine ova manifestacija se zbog pandemije nije održala, pa stoga ovim putem podsjećamo na par detalja iz 2019. godine kada su učenici iz Ljubuškog ostvarili zapažene uspjehe.
Bila je to godina kada je Ljubuški dobio status grada, pa su pojedini ljubuški školarci svoje teme prilagodili tome, recitirali su ljubuške pjesnike koji su govorili o svom Ljubuškom.
Jedna od takvih bila je Lucija Radić.
Lucija ide u 7. razred Osnovne škole Marka Marulića Ljubuški, a prošle godine je u kategoriji „recitatori – osnovne škole“ osvojila treće mjesto za svoju interpretaciju pjesme „Moj grad Ljubuški“ – autor Petra Jakovljevića Ljubušaka.
Poslušajte kako je to Lucija izvela OVDJE
Nastavnica Marina Ševo je tada pripremala učenicu te je napisala prigodan tekst o Petru Jakovljeviću, kojeg prenosimo:
Petar Jakovljević
Petar Jakovljević-Ljubušak ljubav prema svom rodnom gradu, osim kroz svoj nadimak, izražava i kroz svoje pjesme koje odišu rodoljubnim osjećajima. Rođen je 1876. u obitelji uglednog trgovca Stjepana Jakovljevića, podrijetlom iz Širokog Brijega. Stjepan je bio i istaknuti kodžobaša , tj. izabrani predstavnik u zaštiti prava katolika u nahiji Ljubuški za vrijeme osmanske uprave. Petar nakon završene osnovne škole upisuje srednju trgovačku školu u Sarajevu. Postaje trgovački zastupnik i ugledni član tadašnjeg društva. Jedno vrijeme je radio i u knjižari A. Brusina koja je u to vrijeme preuzeta od židovskih vlasnika, a dobio je poziciju preporukom nadbiskupa vrhbosanskog Ivana Šarića, u pismu dr. Andriji Artukoviću – tadašnjem ministru unutrašnjih poslova NDH. Sin mu je bio pukovnik Stjepan Jakovljević, branitelj Višegrada.
Bavio se i politikom, ali se uvijek vraćao svojoj najvećoj ljubavi-književnosti. Pjesme je počeo objavljivati još u mladim danima u raznim glasilima ( Osvit, Hrvatski borac, Nova zora, Novi hrvatski radnik, Novi svijet , Pravaštvo , Starokatolik , Novi čovjek itd.) . Objavio je zbirku pjesama Zvuci s mojih gusala , a zbirka Etičarke mu je ostala u rukopisu. Također je izdao i djelo pod nazivom „Svi jezici slavite i hvalite Gospoda! : pjesme : 925.-928. : Grguru Dobriću-Ninskomu, biskupu prvoborcu, primasu hrvatskomu, kancelaru i državniku kraljevstva, u slavnu i harnu spomen hiljadugodišnjice“, izdano 1928. godine. Umro je 1967. u Zagrebu.
Sklad i ljepotu življenja, ljubav prema svojim sugrađanima, ali i teška vremena Jakovljević opisuje u pjesmi Moj Grad-Ljubuški objavljenoj 1984. godine. U njoj upisuje velikim početnim slovom riječi sloboda i grad naglašavajući, a ujedno i predviđajući svu patnju kroz koju će Ljubuški proći kako bi postao ono čemu su njegovi građani godinama težili-slobodan grad.
______________
Više o prošlogodišnjem natjecanju pogledajte na LINKU
Pjesnici o Ljubuškom: Poslušajte Anu Mariju Kordić i Marka Pavlovića kako recitiraju pjesmu Lovre Šitovića Ljubušaka
Koronavirus je poremetio mnoge aspekte društvenog života, pa je tako bilo i sa županijskim natjecanjem “Dani hrvatskog jezika” na kojem su školarci iz ZHŽ-a tradicionalno pokazivali svoja umijeća u recitiranju poezije, te pisanju literarnih radova.
Ove godine ova manifestacija se nije održala, pa stoga ovim putem podsjećamo na par detalja iz 2019. godine.
Bila je to godina kada je Ljubuški dobio status grada, a na natjecanju su mnogi učenici recitirali pjesme ljubuških pjesnika koji su govorili o svom gradu.
Jedni od nagrađenih su bili Ana Marija Kordić i Marko Pavlović, učenici Srednje strukovne škole Ruđera Boškovića Grude.
Oni su recitirali pjesmu „Pisana (pisma) od pakla“ autora fra Lovre Šitovića
Poslušajte kako su to
Ana Marija i Marko izveli OVDJE.
Nastavnica Mirjana Bošnjak je tada pripremala učenike te je napisala prigodan tekst o Lovri Šitoviću, kojeg prenosimo:
Lovro Šitović
Lovro Šitović Ljubušak (Laurentio de Gliubuschi) (1682. – 1729): Pisma od pakla
Tako djavli lince napastuju … Bi li nas fra Lovro danas svrstao u lince (lijenčine)?
Ako razmislimo o fra Lovri u kontekstu kulture i povijesti našega Ljubuškog, ali i cijele Bosne i Hercegovine, doći ćemo na ideju da bi njegovo postojanje i rad mogli biti simbol.
Rođen u muslimanskoj obitelji imenom Hasan, sudbinom postaje dječak-jamac da će njegov otac platiti otkupninu vrgoračkom harambaši Šimunu Talajiću – Deliji, a poslije – dječak s vlastitom voljom koji se odlučuje za kršćanski odgoj Talajićeve kuće – Stipan, i još više – postati franjevcem i širiteljem kršćanskoga nauka – fra Lovro.
Rođen u ovoj zemlji, prije 338 godina, u ovom gradu… a pitanje vjere i nacije i danas ostade pitanjem 1., iako je on ovo pitanje demantirao kao i mnogi veliki ljudi. On je kao dječak odlučio postati ono što mu se sviđa i u što vjeruje, nikada ne zanijekavši svoje korijene. On se ostvario u ljudskosti, obrazovanju, vjeri, jezikoslovlju, književnosti i kulturi rada.
U svojoj Pismi (pisni) od pakla u jednom dijelu nazvanom Kako djavli lince napastuju, fra Lovro kao grom grmi na lijenčine – lince, govori da su Behemota djavla učenici, da im je polje puno sikavice (cikavice, korova), da su zbog toga prislipe krtice i zaključuje:
„ ki su godi na vom svitu linci,
neće biti raja baštenici,
već ako se budu pokoriti,
u životu za Boga truditi“
Za života svećenik, profesor, pisac latinsko-hrvatske gramatike, propovjednik, pisac katekizama i priručnika, po Pismi možemo slobodno reći – i književnik (iako mu je prvotna namjera bila – epskim desetercem spasiti duše da bi se okanio puk bezbožničkih pjesama i krenuo putem moralnosti i vjere).
Grammatica latino-illyrica prvi je put tiskana 1713. godine u Veneciji, a napisao ju jer njegovi učenici latinskoga jezika – gimnazijalci i bogoslovi – nisu mogli bez dobrih objašnjenja na hrvatskome jeziku valjano pratiti nastavu latinskoga. Poduzeti se pisati gramatiku stranoga jezika da bi se olakšao trud svojim učenicima može samo veliki i snažni profesorski duh, koji se nadahnjuje svime što je dobrobit njegovih učenika. I još uz to svoj rad naziva „malahnim trudom“.
Rad, moral, znanje i učenje, te propovijedanje čine fra Lovrina životna stremljenja. Moramo se zapitati: zar kao takav ne zaslužuje da se po njemu zove jedna od naših škola (najlogičnije bi bilo da to bude gimnazija, koja ionako ima uopćeno ime – Gimnazija Ljubuški), jer je u svojih 47 godina života školi i učenju dao najviše od sebe.
Što bi fra Lovro rekao danas da vidi neobrađene parcele Ljubuškoga polja, da spozna prepisivačku kulturu đaka ili permisivne odgojno-obrazovne metode učitelja (nemojmo mučiti jadnu djecu – znanjem), možemo samo nagađati.
„ Ki su godi na vom svitu linci…“
__________
Više o prošlogodišnjem natjecanju pogledajte na LINKU
