Petar Herceg Tonić bio je tijekom japanskog napada na Pearl Harbur na američkom brodu USS Utah, na kojemu jei sam poginuo spašavajući živote nekoliko stotina mornara (na slici USS Arizona (BB-39) gori nakon japanskog napada na Pearl Harbor 7. prosinca 1941.)
Jedan od prvih koji se zainteresirao za priču o Toniću bio je umirovljeni američki kontraadmiral Robert Lunney
Dao bih vam svoj posao predsjednika u zamjenu za medalju. Te je riječi predsjednik SAD-a Harry Truman izgovorio jednom od vojnika kojem je dodjeljivao Medalju časti, najviše američko vojno priznanje koje je do sada kroz povijest dobilo tek oko 3,5 tisuće zaslužnih pojedinaca. Za svakog od tih ljudi moglo bi se reći da su heroji, ili barem da su učinili herojska djela kojima će se poslije diviti cijeli svijet. Dobitnici te medalje zauzimaju posebno mjesto u društvu, poštuju ih i oni koji ne vole ni ratove, ni vojsku ni politiku, jer ta njihova djela učinjena su iz nesebičnosti za svoje prijatelje, drugove, suborce, a dobitnici Medalje časti vode se riječima zapisanima u Bibliji – da ne postoji veća ljubav prema čovjeku od one kada žrtvuje svoj život za prijatelje.
Jedan od takvih junaka bio je i čovjek kojega Amerikanci znaju pod imenom Petar Tomić, dok ga oni, na žalost rijetki koji su na ovdašnjim prostorima čuli za njega, znaju kao Petra Hercega Tonića, američkog mornara hrvatskog podrijetla po kojem danas ime nosi jedna od dvorana na Vojnoj akademiji u Newport Rhode Islandu. Po Tomiću je nazvan i jedan od bojnih brodova američke mornarice, o njegovu herojskom djelu o kojemu se govori u tamošnjim udžbenicima uče generacije i generacije mornara, a po njemu je nazvana i nagrada koja se dodjeljuje zaslužnim časnicima.
Prošlo je više od osam desetljeća otkako je tog 7. prosinca 1941., u paklu Pearl Harbora, tijekom japanskog napada na ovu američku bazu, spašavajući živote nekoliko stotina mornara s američkog broda USS Utah Petar Tomić žrtvovao vlastiti život. Tog je dana u zoru odjeknula eksplozija, a trenutak nakon nje i druga, još snažnija. “Bježite na gornju palubu i napuštajte brod”, začulo se u potpalublju USS Utaha. Ispočetka je bilo jasno da Amerikanci nemaju šanse za obranu. Bili su uhvaćeni na spavanju. Posada USS Utaha počela se panično uspinjati prema palubi. Među njima je bio i Tomić koji je, međutim, umjesto da ode s broda, otišao natrag u kotlovnicu kako bi se uvjerio da su svi njegovi ljudi izašli.
Do kraja je ostao u potpalublju potpuno sam, polako ispuštajući paru iz kotlova i gaseći ih kako bi brod i dalje imao potrebnu struju za evakuaciju i kako kotlovi ne bi eksplodirali i tako prouzročili još veće žrtve. Na USS Utahu naposljetku je ipak poginulo oko 50 mornara, ali njih tristotinjak spašeno je isključivo zahvaljujući Tomiću koji je svjesno žrtvovao svoj vlastiti život kako bi njegovi drugovi preživjeli.
Za svoj herojski čin ovaj američki mornar hrvatskog podrijetla 1942. godine posmrtno je odlikovan Medaljom časti. On je jedan od ukupno 15 pripadnika američke mornarice kojima je to najviše vojno odlikovanje dodijeljeno za izuzetnu hrabrost prilikom japanskoga napada na Pearl Harbor, no Tomićevo odličje, nažalost, američki predsjednik Franklin D. Roosevelt nije imao kome uručiti. “Misterij Tomich” godinama je pobuđivao pozornost američke javnosti, a u novinama se pojavilo više članaka s nagađanjima o tragičnoj i zagonetnoj ličnosti junaka iz Pearl Harbora, hrvatskom imigrantu o čijem se podrijetlu nije znalo baš ništa. Zanimljivo, jedan od prvih koji se zainteresirao za priču bio je umirovljeni američki kontraadmiral Robert Lunney koji je jednom prilikom vidio Tomićevu Medalju časti, a zagolicalo ga je upravo to da ona nikada nije nikome uručena nego su je premještali iz muzeja u muzej. Tada je krenuo u u potragu za korijenima junaka kako bi odličje, makar desetljećima poslije, stiglo u ruke njegovih potomaka. U tome je, pokazat će se, zahvaljujući silnoj upornosti naposljetku i uspio zahvaljujući iznimnoj upornosti, ali i upornosti još desetaka drugih ljudi.
Prema dokumentaciji Mornarice SAD-a, Tomich je rođen 3. lipnja 1893. godine u Prologu “u Austriji”, iako je riječ o selu u sastavu općine Ljubuški u Hercegovini. “Preko bare” otisnuo se još kao mladić, umalo dječak, kada je stigao u Queens. Korpusu vojske SAD-a pristupio je još tijekom Prvog svjetskog rata, 1917. godine u Fort Slocumu u New Yorku, da bi se dvije godine kasnije pridružio Američkoj mornarici te ubrzo postao i američki državljanin. Kao i mnogi imigranti koji su prešli ocean, i njegovo je ime doživjelo svojevrsnu modifikaciju pa je Petar postao Peter, Tonić je postao Tonich, naposljetku i Tomich. Ta je činjenica zakomplicirala potragu za njegovim potomcima.
Potragu za Tomichevim podrijetlom pokrenuo je 80-ih i profesor Adam Eterovich, podrijetlom iz Pučišća na otoku Braču, kao predsjednik rodoslovnog društva Hrvatske bratske zajednice u SAD-u. Nakon višemjesečnih peripetija 1986. došao je do Dragutina Hercega koji je živio na Tomichevu imanju u Prologu. Iako Petar i njegova žena Anica nisu imali djece, jer samo tri mjeseca nakon vjenčanja on je otišao u Ameriku iz koje se nikad nije vratio, ispostavilo se da je Dragutin njegov potomak.
Naime, nakon Petrova odlaska, Anica je posvojila dječaka Dragutina. Dragutin Herceg i njegov sin Srećko bili su vrlo iznenađeni kada su ih kontaktirali 80-ih godina s informacijama da je njihov predak nacionalni heroj najveće svjetske sile. Pokazalo se i da su potomci veoma slični Peteru Tomichu. Dragutin Herceg dio života proveo je u vojsci, a njegov sin Srećko, rođen 5. siječnja 1970. u Prologu, ima čin pukovnika. Isprva nisu vjerovali da je djed američki nacionalni heroj jer je 1957. proglašen mrtvim na sudu u Ljubuškom. Naime, trebalo je podijeliti njegovo nasljedstvo, a proglasiti ga mrtvim bilo je jedino logično rješenje jer ionako je vjerojatnost da je živ bila mala odnosno nikakva, sjeća se pukovnik Herceg koji je 1990. pristupio specijalnim postrojbama MUP-a i nastavio obiteljsku tradiciju vojnih djelatnika. Prema obiteljskim pričama Petar Herceg bio je istinski pustolov nemirna duha. Nije bilo mjesta na svijetu koje ga nije zanimalo. Malo drukčijeg sjećaju ga se mornari s USS Utaha.
– Tijekom istrage susreo sam se s jednim od preživjelih mornara s broda Utah koji je zadržao Tomića u prekrasnom sjećanju zbog njegova tihog, nenametljivog ponašanja, ali i zbog neprekidne brige za ljude s kojima je radio. U više od 20 godina službe u Američkoj mornarici kolege i suborci bili su njegova obitelj i to je bilo vidljivo, pričao mi je svjedok, u trenutku kada se posada uspinjala ljestvama, dok se Tomić spuštao ljestvama prema kotlovnici kako bi spasio tuđe živote – pričao je svojedobno kontraadmiral Lunney.
– Brod je naš život, naša obitelj i naša dužnost. Mornari imaju posebnu vezu koja je jedinstvena, mi cijenimo jedini druge i dužnost koju obnašamo.
Preživjeli Tomićevi prijatelji s broda Utah ohrabrili su me da učinim pravu stvar i tako smo u ljeto 1997. godine moja supruga Joan, naš sin Alexander i ja isplanirali prvi posjet Hrvatskoj. No moja potraga ne bi bila moguća bez pomoći dobrih ljudi hrvatskih korijena – ističe Lunney, pa dodaje kako su mu u potrazi pomogli Adam Eterovich, predsjednik rodoslovnog društva Hrvatske bratske zajednice u Americi, koji je nabavio rodoslovno stablo obitelji Tomić, a od velike pomoći bili su i hrvatski novinar u SAD-u Vjekoslav Krsnik i hrvatski slikar Zvonimir Mihanović. Upravo uz slikarevu pomoć Lunney je tijekom posjeta Hrvatskoj otputovao u Međugorje kako bi posjetio franjevački samostan na Humcu u Ljubuškom, gdje je u prašnjavim župnim knjigama pronašao sve podatke o Petru Hercegu Toniću, koji je u SAD-u promijenio prezime u Tomich.
– Imali smo veliko zadovoljstvo susresti cijelu Petrovu obitelj, a posebno me razveselilo otkriće da je njegov najbliži rođak također junak, odlikovani pukovnik iz Domovinskog rata Srećko Herceg Tonić, koji je nastavio obiteljsku tradiciju hrvatskog junaštva i hrabrosti – pričao je svojevremeno za Večernji list ushićeni Robert Lunney.
Ipak, stvari su se zakomplicirale jer američka Ratna mornarica, unatoč svim dokumentima koje im je dostavio, nije željela priznati da su Petar Herceg Tonić i Petar Tomich iste osobe. Nakon što je uložio poprilično mnogo svog novca na putovanja, istragu i sve ostalo da bi uopće došao do rodbine tog ratnog heroja, odlučio je nastaviti dalje pa je opet dao svoj privatni imetak kako bi pokrenuo sudsku tužbu protiv Ratne mornarice ne bi li ona ipak priznala ono što su u Prologu ionako svi znali. Ipak, sve se pokazalo uzaludnim, izgubio je ne jednu nego dvije tužbe, te je shrvan i tužan zbog takvog raspleta ipak bio prisiljen odustati od svega. Devet godina trajala je neizvjesnost koju je potom ipak prekinuo jedan poziv. Lunneya su nazvali 2005. i rekli mu kako je presuđeno da se medalja ipak uruči obitelji. I, naposljetku, dogodilo se – šest i pol desetljeća poslije, jedna od rijetkih neuručenih Medalja časti dodijeljena je bliskim članovima obitelji Tonić, i to na palubi najvećeg nosača zrakoplova američke ratne mornarice Enterprise usidrenim 2006. pred Splitom. Medalju časti pukovniku Srećku Hercegu Toniću dodijelio je zapovjednik američkih pomorskih snaga u Europi admiral Henry Ulrich, a svečanosti je, treba li uopće napominjati, nazočio Robert Lunney, kao i njegova supruga i sin.
A eto, gotovo dva desetljeća od tog događaja, točno na 82. godišnjicu njegove pogibije, Petar Herceg dobio je i spomenik u rodnom Ljubuškom. Hrvati su među rijetkim narodima koji imaju narodne heroje u Americi, jer osim Petra Hercega Medalje časti dobila su njih još 22-ojica, pa je doista šteta da o njima u udžbenicima uče Amerikanci, a mi ih ovdje u Hrvatskoj gotovo uopće ne prepoznajemo. Ti hrabri Hrvati zaslužuju puno više počasti. U Pearl Harboru još stoje ostaci nagnuta Hercegova bojnog broda Utah. Uz njega su postavljeni spomen-obilježje i ploča na kojoj je opisano Tomichevo herojsko djelo. Ronioci su tada u ostatke broda položili urnu s njegovim pepelom, jer brod je njemu bio sve, i dom i obitelj.
Kako je napisao glavni urednik Večernjeg lista BiH Jozo Pavković, sunarodnjacima hrvatskog iseljenika trebala bi biti čast promovirati Hercegovo herojstvo. Barem jedan brod na Jadranu, jedna vojna postrojba u RH, jedna škola u Hercegovini, ulica u Zagrebu… trebali bi nositi njegovo ime. Trebalo bi organizirati znanstvene skupove na kojima bi se izučavala “Hercegova bitka”. I američki Hrvati kroz nazive udruga trebaju baštiniti njegovo djelo. Osobito u promoviranju američko-hrvatskog prijateljstva i naglašavanja kako su Hrvati u Drugom svjetskom ratu bili sa saveznicima.
– Mi smo svjedoci koliko se naših ljudi kroz razne ratove vodilo istim načelima kao Petar, svojom su nas hrabrošću i nesebičnošću sačuvali na ovim prostorima pa danas možemo ponosno staviti našu zastavu na jarbol te otvoreno govoriti o našim junacima i odati počast našim palim borcima. Grad Ljubuški jako je ponosan na Petra Hercega, naravno i sve naše druge branitelje. Ovime smo mu htjeli odati zasluženu počast, iako on zaslužuje puno više od toga – kazao je prilikom podizanja spomenika gradonačelnik Ljubuškog Vedran Markotić.
O Hercegovim herojstvima prije nekog jer vremena snimljen i dokumentarni film, a tko zna, njegova priča, barem ovaj istraženi dio, toliko je inspirativna da bi se o njoj mogao snimiti i igrani film ili kakva serija. Uz još malo istraživanja, volje i vremena mogli bi imati pravi hit, čak i bez previše filmskog preuveličavanja, jer život Petra Hercega sam po sebi je impresivan i bez ikakvog hollywoodskog nadopunjavanja.
