Prije tri godine Anica T. (67) se sa suprugom vratila iz Stuttgarta u Hrvatsku, odnosno u svoje i suprugovo rodno mjesto iz kojeg su otišli prije četiri desetljeća.
Prije nekoliko dana je sa suprugom došla u Stuttgart kako bi uskrsne blagdane provela sa svojom djecom i unučadi koji su tu ostali živjeti u Njemačkoj. Bila je sretna što dolazi u Njemačku jer, kaže, tu joj je ostala obitelj, a i u njezinom mjestu (zamolila je da ga ne navodimo, op.a.) “nije onako kako je nekad bilo”.
Ona i suprug su odrasli u istom mjestu, a on je prvi otišao u Njemačku kad mu je bilo 20 godina. U to vrijeme su bili zaručeni pa je ona nakon godinu dana krenula za njim. Najprije su živjeli u Münchenu, a potom su se doselili u Stuttgart zbog njegovog posla. U Stuttgartu su proveli veći dio svog života, osnovali obitelj, stvorili sebi život, ali uvijek su patili za svojim domom i rodnim krajem, ljudima koje su ostavili i životom kakvog su pamtili.
I tako iz godine u godinu, desetljeća u desetljeće, s vremenom su shvatili kako im djeca neće život graditi u domovini, ali oni su se ipak domovini vratili kad su oboje ostvarili pravo na mirovinu.
– Bio je to dan kojeg smo i ja i muž čekali cijeli život. Istina, mislili smo se vratiti s djecom puno ranije, ali kako to već bude, godina za godinom, uvijek nešto iskrsne, nađe se neki razlog, pa ostaneš i dočekaš mirovinu, govori Anica.
No, vratili su se, ali nisu očekivali ono što ih je dočekalo.
– Vjerojatno svi oni koji su se vratili znaju kako je život u Hrvatskoj puno drugačiji nego kad se kratko dođe na godišnji odmor. U onih par tjedana koliko si na godišnjem odmoru ne doživiš situaciju kakva ona jeste. Ali kad se vratiš za stalno, shvatiš kako život u Hrvatskoj nije više isti kao nekada. Ljudi su se udaljili, ne druže se kao nekada, pa čak niti za blagdane. Mladi ljudi imaju neki svoj “đir”, odmah nakon mise odlaze u kafiće, ne zadržavaju se. Oni nešto stariji su se udaljili i gotovo da ni sretan Uskrs ne požele jedni drugima. Nema više ni zadržavanja i razgovoru ispred crkve nakon svete mise. Više se ljudi u iseljeništvu zadrže u razgovoru ispred crkve, iako su iz različitih krajeva vjerojatno stoga što im je zajednička tuđina, razočarano govori Anica.
Kaže kako su u svom selu ona i njen suprug sada gotovo sami.
– Djeca su nam u Stuttgartu, a ljudi u selu je sve manje, a i oni koji su ostali su se udaljili jedni od drugih. Najgore su nam nedjelje jer nam nema tko doći u posjet, ni djeca, niti unučad. Zato mi sad dolazimo za blagdane u Stuttgart jer oni ne uspiju doći kod nas. Jednostavno samoća je u vrijeme blagdana preteška, kaže Anica koja priznaje kako se teško privikava na novi život u svom kraju u Hrvatskoj.
