Sve što radimo trebalo bi imati smisao i svaki naš postupak bi trebao imati značenje i razloge. I što čovjek više upoznaje svoju vjeru, što više ulaže u duhovni život logično bi bilo da tako napreduju i razvijaju se i naša djela i postupci.
Ono što smo činili kao djeca više ne činimo jer sada smo odrasli ljudi. Tako bi i s duhovnim sazrijevanjem trebali sazrijevati i pročišćavati se i naši običaji. Trebali bismo tražiti dubinu. A vidimo kako se to sporo događa ili nažalost nikako.
U svakodnevici možemo primijetiti toliko površnosti i da činimo tolike stvari nad kojima nismo nikad stali i zapitali se zašto je to tako i ima li to uopće smisla. Jer većinom nam bude opravdanje: “Pa to je tako, to svi rade.”
Na primjer u sakramentu vjenčanja; ispoštovat ćemo sve običaje, a ono bitno ćemo zanemariti. Kao obitelj potrošit ćemo toliko novca da izgledamo prekrasno, a nećemo se otići ispovijediti da možemo potpuno sudjelovati u svetoj misi i pričestiti se na vjenčanju naše obitelji i rodbine. Sve će izgledati bajkovito i prepuno cvijeća, u crkvu ćemo unijeti hrpu zavjesa i svijeća, a to što nismo živjeli svoju vezu po Božjem to nam ne smeta.
Bili smo na misi i molili blagoslov za mladence, ali ćemo ih ipak kad iziđu iz crkve posuti rižom za plodnost. I u toliko situacija vidimo da smo otišli malo u krivom smjeru. Naravno da ćemo se potruditi da sve lijepo i svečano izgleda, ali potrudimo se i oko bitnog.
Tužno mi je vidjeti kako u zadnje vrijeme samo svratimo dati sućut, “platit misu” i idemo sjesti u kafić, jer ne da nam se ostati na misi i pomoliti se s ožalošćenom obitelji. Razumijem ako netko nema vremena, ali svatko od nas u srcu zna razlog i radi li nešto samo da odradi ili uistinu čini srcem.
Dobro je ako smo svjesni ovog i ako nam savjest još progovara, jer znači da nije gotovo, da ima nade za promjenu. Neka naše duhovno sazrijevanje utječe i na naša djela, da zaživimo dublje vjeru, da ne bude važnije što će selo reći od onoga što je uistinu važno.
