Na prigodnoj svečanosti, održanoj 4. kolovoza 2022. u Veteranskom centru u Šibeniku, predstavljena je druga zbirka Priče iz Domovinskog rata iz pera srednjoškolaca te uručene nagrade i pohvale učenicima za najbolju kratku priču o Domovinskom ratu.
Nagrade i pohvale iz ovogodišnjeg javnog poziva učenicima i njihovim mentorima uručili su predsjednik Vlade Andrej Plenković i potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, a uz nagrađene i pohvaljene učenike i mentore te njihove roditelje, svečanosti su nazočili ministri Davor Božinović, Davor Filipović, Vili Beroš, Mario Banožić, Goran Grlić-Radman, Radovan Fuchs, Nina Obuljen Koržinek, Marin Piletić, Marko Primorac, župan Blaženko Boban, gradonačelnik Željko Burić, državni tajnici, hrvatski generali i policajci, branitelji, predstavnici Ministarstva hrvatskih branitelja te članovi Povjerenstva za vrednovanje priča i uredništva Hrvatskog vojnika.
Predsjednik Vlade kazao je kako je posebna prigoda vidjeti knjigu u kojoj mladi danas, 27 godina od Vojno redarstvene operacije Oluja i praktički 31 godinu od početka rata, vide ključna povijesna zbivanja za hrvatski narod i državu.
Uvijek je u povijesnim zbivanjima jako važan narativ, on pojašnjava onima koji nisu imali neposredno iskustvo, osobito mladima, zbog čega su mnogi očevi, prijatelji ili članovi obitelji dali život. Upravo u ovim pričama punim osjećaja i emocija, isprepletenim iz različitih krajeva Hrvatske, osjeća se veliko jedinstvo i ljubav, rekao je Plenković.
Dodao je da je upravo tim javnim pozivom, fokusiranim na mlade, ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved “uspio izvući ono što će ostati urezano u sjećanjima generacija koje pamte i one koje tek dolaze” te zahvalio srednjoškolcima na kreativnosti i vjeri koje su ostavili u tekstovima.
Budući da se svečanost održala u Veteranskom centru u Šibeniku, koji je nedavno otvoren, Plenković je kazao da taj centar, uz ostale, svjedoči o tome koliko Vlada skrbi o dignitetu Domovinskog rata, koji je temelj hrvatske države i svega što danas uživamo.
“Slijedi nam do kraja godine završetak veteranskih centara u Sinju, Petrinji i Daruvaru”, najavio je i dodao kako je ponosan na taj projekt Ministarstva hrvatskih branitelja, s kojim se čuva sjećanje i promiču vrijednosti Domovinskog rata kroz pisanu riječ srednjoškolaca.
“Projekt smo pokrenuli kako bi potaknuli mlade da na ovakav način promišljaju domoljubne osjećaje i upoznaju nacionalnu povijest, poglavito noviju koju je obilježio Domovinski rat. Upravo je budućnost mladih braniteljima bila najveća motivacija i snaga. Veliki odaziv na natječaj pokazatelj je da su mladi itekako toga svjesni”, kazao je ministar.
Mladi su svojim pričama, nastavio je, pokazali da su na tome posebno zahvalni braniteljima i njihovoj žrtvi.
U ime Povjerenstva za vrednovanje priča pristiglih na natječaj, novinarka Anita Malenica čestitala je učenicima i mentorima, zaključivši kako su priče o Domovinskom ratu zapravo antiratne priče, te je citirala Vladu Gotovca: “Ne mogu pristati na to da je Domovinski rat samo krvava provincijska epizoda na rubu bogatog svijeta Zapada. Znam i vjerujem, između Vukovara, Knina i Dubrovnika, Bog je nešto zamislio. Hrvatsku”.
U ime Povjerenstva obratila se književnica Ivana Adlešić Pervan, a ulomke iz zbirke čitao je akademski glumac i ravnatelj HNK Šibenik Jakov Bilić.
Najbolju priču ‘Najvjerniji prijatelj’ napisala Marija Dubravac je iz Zagreba, inspirirana je stvarnim događajem s kraja listopada 1991. u Vukovaru. Unuka, pripovjedačica ove priče dobiva željenog psa i u potrazi za imenom otkriva lijepo i tužno sjećanje svoga djeda i na psa Dambu koji mu je spasio život.
Drugu nagradu (2.000 kn) je osvojila Emanuela Zlopaša (učenica 2. razreda Srednje škole Tina Ujevića Vrgorac, profesorica Matea Mihaljević Jurković) s djelom „Obećanje“.
Pročitajte drugonagrađenu priču naše Emanuele, potresni unutarnji monolog branitelja u posljednjim trenucima života:
Zora je tek svanula. Teški zvuk lopatanja ledom prekrivene, siječanjske zemlje probijao je još težu tišinu. Čini mi se da je petak, ali ne mogu biti siguran. U logoru je vrijeme prolazilo gotovo neprimjetno, a smrt se sve više i više činila kao jedini siguran izlaz iz ovog pakla. Oni su to nakon nekog vremena shvatili te je strijeljanje od tada postalo gotovo pa svakidašnja aktivnost, ali smrt je još uvijek ostala privilegija rijetkih.
Rupa je sada bila iskopana, a petorica stražara nezainteresiranim su pogledom buljili čas u nas, čas u nju. Među njima je bio onaj od sinoć, koji nam je, nakon jučerašnjeg višesatnog ispitivanja bacio na pod kutiju Kenta. Svi smo mi znali da, kad ti čuvar u logoru da cigaretu, to obično znači jednu od dvije stvari – na trenutak se osvijestio i sažalio se nad tvojim unakaženim licem i povijenim, slabašnim tijelom ili ti je pak htio dati do znanja da ti je to posljednja noć u životu.
Jutros nam nisu ništa dobacivali. Bili su naslonjeni na prljavi zid logora i čekali. Kad su vidjeli da smo završili, nisu nam odmah prišli. Morali smo čekati da posljednji stražar petom svoje čizme ugasi cigaretu u zamrznutoj zemlji. Davali su strahu vremena da nas potpuno obuzme.
Stali smo u red ispred rupe koju smo sami iskopali. Oni su stajali ispred nas, očiju hladnijih od jutrošnjeg zraka, koji je svakim našim izdahom iznova ostavljao bijelu maglu ispred naših lica. Nepomično su stajali i držali puške ispred sebe. Ponudili su nam povez za oči. Odbili smo. Pitam se jesu li nam taj kobni trenutak pokušali na taj način učiniti malo lakšim? Ili su samo htjeli umiriti onoliko koliko im je od savjesti ostalo? U oba slučaja, nemoguće je pronaći mir. Izravno sam pogledavao u stražara ispred sebe zamišljajući da će baš on biti taj čije će oružje oduzeti moj život. Nije izgledao ni najmanje uznemireno. Možda je sve ovo ipak šala, pomislio sam. Možda ni ovi ljudi nisu željeli rat. Možda ovo nije lice mojega ubojice i možda je ovo tek jedna od njihovih neslanih šala. Netko tko se sprema ubiti čovjeka ne može izgledati ovako smireno. Moja nada je polako utapala moj strah. Ispraznili su puške, povući će okidač, dobro se nasmijati kratkom trzaju naših umornih tijela i vratiti nas natrag u onaj pakao desno, da nastavimo sa svojim bijednim danom. Danas neću umrijeti.
„Pripremi!“ – stajali su mirno.
Kako čovjek može napasti drugog čovjeka? Kako čovjek može poniziti drugog čovjeka? Natjerati ga da preda svoje dostojanstvo u zamjenu za svoj život. Oduzeti mu slobodu, osnovne ljudske potrebe, natjerati ga da klekne i pogne glavu pred pripadnikom iste vrste, pred sebi jednakim. Iz daljine se čuje deranje, potom zaglušujući ženski vrisak. Ostao je neko vrijeme u ušima, odzvanjajući u glavi. Ispitivanja su već počela.
„Pozor!“ – puške su naslonjene na ramena.
Majku sam vidio šest dana prije naše predaje. Stajala je u jednomu od skloništa, u naručju držala nečije dijete i rukom me pozvala da se približim. Dijete je čvrsto stiskalo njezinu dugu, crnu pletenicu i glave naslonjene na njezino rame zbunjeno gledalo u daljinu. Majka me je drugom rukom primakla k sebi i čvrsto poljubila u obraz. Obećao sam joj da ću se čuvati. Obećao sam joj, a sad stojim pred rupom koja će možda postati moja grobnica. Preživjet ću. Obećao sam joj.
„Pucaj!“
Osjetim trzaj svojeg tijela, upravo ono što su htjeli vidjeti. Čekam da se počnu smijati, ali oni i dalje nepomično stoje. Osjećam tupu bol. Ovo nije bila jedna od njihovih šala. Toplina se širi mojim tijelom. Borim se za dah. Hladni zrak ne dospjeva do mojih pluća i bijela magla, posljedica mojih izdisaja, više ne postoji. Trebam li odustati? Prepustiti se tami? Ali obećao sam majci. Ljudi padaju u rupu, i ja padam s njima. Nastaje mrak.
AUTOR: Emanuela Zlopaša
NASLOV KRATKE PRIČE: Obećanje
Draga Emanuela, iskreno ti želim sve najbolje u životu!
Ako ikada budeš ovo čitala, malo će te šokirati, ali, shvati sve kao iskren savjet i nećeš biti povrijeđena. Draga djevojčice ovo nije tvoj rad, nisi ti pisala i nije tvoje djelo. Ovo nije mogla napisati ni ta tvoja mlada profesorica, ipak je ovo djelo neke starije upućenije vrlo talentirane osobe koja nije pošteno postupila, jer provjerava svoj talent preko leđa nedužnih osoba. Znam da ćeš iz svega ovoga izvući korisnu pouku i da ćeš to zadržati samo za sebe!
Draga Emanuela predivno si napisala
Ne obaziri se na Anu, njoj su drugi pisali sastave još u osnovnoj!