U četvrtak, 20. studenoga 2025. godine, u zadarskoj bolnici, u 69. godini života, preminuo je Vlatko Majić, ugledni hrvatski književnik, profesor i dugogodišnji kulturni djelatnik vezan uz Pag, Zadar i rodnu Vitinu kraj Ljubuškog.
Život posvećen jeziku, knjizi i mladima
Vlatko Majić rođen je u Vitini 26. kolovoza 1956. Završio je klasičnu gimnaziju i studij književnosti, a potom i knjižničarstvo. Kao profesor hrvatskoga jezika i književnosti radio je u Zagrebu, Pagu i Zadru, ostavivši dubok trag u generacijama učenika.
Posebno se istaknuo na Pagu, gdje je bio učitelj i ravnatelj Osnovne škole Jurja Dalmatinca. Kolege i učenici pamte ga kao čovjeka mirnog autoriteta, toplih riječi i diskretne, ali snažne podrške.
Radio je i kao ravnatelj Gradske knjižnice Pag (2013.–2021.) te godinama doprinosio kulturnom i društvenom životu Paga i Zadra.
Bio je aktivan u radu s mladima – sudjelovao je u „Listopadu“ u Novalji, a potom desetljećima pratio i podržavao Novigradsko proljeće, potičući učenike na njihove prve književne korake.
Bogato književno stvaralaštvo
Majić je pisao poeziju, prozu, igrokaze, književne osvrte i pjesme za djecu. Objavio je niz zbirki, među kojima se ističu:
-
Glazba češlja (1982.)
-
Pjevač pod zemljom (1987.)
-
Kairos (1989.)
-
Jezičak (1991.)
-
Najviše je plave boje – za djecu (1992.)
-
Kad srce brodi (1992., 2017.)
-
Vrijeme soli (1996.)
-
Krila nad vodom (2006.)
-
Obeščašćivač (2017.)
-
Vinožito (2020.)
Stvaralaštvo mu je uvršteno u mnoge antologije i zbornike, a prevođeno je na engleski, njemački, francuski, talijanski, albanski i slovenski jezik.
Dobio je brojne nagrade, među kojima:
-
Godišnju nagradu Riječkoga književnoga i naučnoga društva,
-
nagradu Alpe-Adria (Treviso),
-
nagradu fra Martin Nedić,
-
te ranije i nagradu na Trebinjskim večerima poezije.
Bio je i predsjednik Matice hrvatske Ogranak Pag te predsjednik Ogranka Društva hrvatskih književnika u Zadru.
Pjesnički oproštaj prijatelja
Povodom njegove smrti, od Majića se oprostio njegov prijatelj, pjesnik Tomislav Marijan Bilosnić, posvetivši mu emotivnu pjesmu:
OTIŠAO JE, A VLATKO JE
(izvadak pjesme T. M. Bilosnića)
Otišao je kroz svjetlo što se siječe kamenjem
i tamom Hercegovine
otišao je iz soli Paga
a ipak je tu
u plavom s bijelim krilima…
…Vlatko, u tvom imenu zvoni zvono kamena
Pag i Hercegovina
tvoje ruke
tvoje oči
tvoje tiho „ovo sam bio“.
…Otišao je Vlatko
i ja šutim
i slušam protok vremena
i šaljem mu posljednji pozdrav
kao pjesnik što zna
da pjesma zadrži onoga koga više ne vidimo.
(Zemunik, 20. studenoga 2025.)
