U radiše svega biše, u štediše još i više. Znana je to izreka među našim ljudima koji cijene štednju i pametan rad s novcem. A nije loše kad se ta izreka i okrene – u štediše svega biše, u radiše još i više. Upravo to je i poanta ove naše priče, u današnjim vremenima silnih poskupljenja, visokih cijena, pogotovo hrane. Konačno, kad se još uvijek na sva zvona spominje odlazak mladih ljudi na rad u inozemstvo, sresti nekoga tko živi i radi na svojoj zemlji nije čest slučaj, piše Slobodna Dalmacija.
Pogotovo u svjetlu činjenice da nema dana a da se i preko portala, tiskovina, u svakodnevnim razgovorima u obitelji, među prijateljima, na tržnicama, u trgovačkim centrima, ma na svakom kantunu ne spominju visoke cijene, ponajprije prehrambenih artikala.
Život ili živjeti je najskuplje, to je činjenica. Treba jesti svaki dan, hraniti sebe i obitelj, a cijene hrane naše svagdašnje odletjele su u nebo. Gotovo dvije trećine kućnog budžeta ode na to. Pa mnogi bi se, u konačnici, i složili s time, ali da su barem sigurni da kupuju zdravu, domaću hranu. Međutim, teško da je tako. Blago onima koji mogu u vlastitom aranžmanu proizvoditi zdravu hranu. E ti i takvi danas su bogati ljudi.
Priča sa svim pogodnostima zdrave hrane, ali i puno više od toga, vodi nas na Perića brig, pitoreskni brežuljak nasuprot gradu Imotskom, s južne strane Imotskog polja, koji se prvi u Imotskoj krajini profilirao u eldorado za sadnju maslina.
Pet tisuća kvadrata zemlje
Junak priče je Anđelko Kujundžić (56), umirovljeni branitelj. Po struci ugostiteljski djelatnik, konobar. Bio je na bojištu tri i pol godine u 115. Imotskoj brigadi. Oženjen je, ima petero djece. Njegov se djed još davno preselio na Perića brig nakon što se oženio, a njegov otac nastavio je tu živjeti. Danas i Anđelko s obitelji živi tu. Ima lijepu kuću, oko pet tisuća kvadrata okućnice, od toga dvije tisuće s plodnom zemljom. Imaju zemlje i mnogi drugi pa su je napustili, ostavili je korovu i drači. Ne i Anđelko, koji ima drugačije stavove. Njemu su rad i obitelj pod broj jedan. Mogao je sa svojom mirovinom živjeti u vlastitoj kući, no on je s obitelji kao stjegonoša krenuo dublje.
– Imam, brate, obitelj, suprugu, petero djece i volim raditi, no isključivo u suradnji s obitelji – započe priču ratnik Anđelko.
– Bez nje, bez kompaktnosti obitelji, nikada ništa ne bih imao. Imam zlatnu dicu, radišnu suprugu i jednostavno te sve to vuče. Imamo naš OPG i proizvodimo sve, da nam ne treba ići u bilo kakvu trgovinu. Na pet tisuća kvadrata oko naše kuće, plus ono dolje u Imotskom polju, ja i moja obitelj možemo proizvesti hrane ne za naše selo, nego za pet sela uokrug Perića briga. Teško mi je to danas kazati, ali ono što mi bacimo kao otpad, to ljudi kupuju u nekim trgovačkim lancima i masno plate. Mi proizvedemo toliko hrane da puno toga prodamo na kućnom pragu, a bogme i dosta toga podijelimo znancima. Ni ja ni ijedan član moje obitelj ne trebamo izići iz kuće jer možemo birati što ćemo danas jesti. Mogu birati hoću li jesti domaću kokoš, hoću li suho meso sa svježim povrćem, hoću li mladu teletinu, junetinu…
Mi uzmemo pet, šest junica i odgojimo ih tu, na našoj hrani. U trgovini ne trebamo ama baš ništa uzimati, možda poneku tjesteninu, ali i to supruga radi s brašnom od naše pšenice koju sijemo u polju. Svaki dan imamo friški kruh koji pečemo za obitelj. Ni centa za hranu ne trebamo odvajati. Krumpira sam ove godine imao pet tona, i to kakvog – zdravog i kvalitetnog. Nešto sam prodao, nešto podijelio prijateljima. A di su luk, kapula, petrusimul, selen, blitva, raštika, mladi fažol, tikvice, pomidori, paprika, mrkva, patlidžani, glavati kupus… – ponosno nabraja naš sugovornik.
Rodile i masline
– Mrkvu, pravu našu, držim u trapu u vrtu, u prirodnom staništu. Imam je frišku sve do četvrtog mjeseca sljedeće godine. U zemlju u kojoj sadimo unosimo isključivo naš stajski gnoj. Uzgajamo jedanaest svinja, pogledajte ih kakve su. Ostavim sebi četiri, ostale su već kaparirali stalni kupci. A kokoši su posebna hrana. Majko moja, gledam po ovim trgovačkim lancima one napuhane kokoši za pečenje, s roza prsima. Pitam se što je sve u njima, a moje su cile dane na otvorenom, jedu iz prirode i svaki dan im se servira porcija domaće pšenice i kukuruza. Još kad se lešaju s domaćom purom…! Domaćih jaja imamo cilu godinu, i za prodavat – govori naš sugovornik, koji kao jedan od svakodnevnih prizora sa svoje farme izdvaja i ovaj:
– Nema dana kada svinje ne pojedu naramke ditaline, radi proteina, ali moje ditaline iz polja, koja je opet zagnojena stajskim gnojivom. Eto, nek se zna.
Prebacili smo se na masline. Naravno da i njih ima.
– Imam oko 80 stabala. Ove godine na 40 stabala tona ploda bez uboda mušice. Imamo maslinovo ulje prve klase. Uz masline, na našem posjedu imamo i jabuke, šljive, kruške. Šipci su ove godine rodili i sam ne znam kome ih ponuditi, podariti. Žena i moja vridna nevista priprave djeci i unucima pekmeze, marmelade, kompote, imaju tijekom cile zime, a znaš da te voćke nisu polivane kemikalijama. Ruku na srce, trebaš ti i 24 sata uvijek biti tu. Ili ja ili netko od obitelji. A njima ne triba govorit di triba raditi. I sad te pitam – jel bolje mojim sinovima, koji rade, imaju svoju plaću, raditi tu u krugu obitelji ove poslove, zaraditi kod svoje kuće, nego odlaziti negdi drugdi tražiti posao? Ali ti se u mene možeš odmorit. Nitko u obitelji nema nekoga gazdu da visi nad njim, ali svi mi u obitelji volimo i drago nam je raditi.
Hvali nevjestu
Nikome od mojih ukućana ne tribam reći šta će raditi, svatko zna što mu je posao. Meni je rad odmor za dušu. Pazi, ja ti imam četiri stenta, preživio sam dva infarkta i ovaj rad mi samo koristi, osjećam se zdravim, viruj mi. Često u šali znam kazati – ali, moj prijatelju, tu ti ima puno istine – da današnje naše mlade neviste iz ovoga našega podneblja kad se udaju, prvi im je cilj posvaditi muža sa svekrom i svekrvom, tako da mogu ići di ih je volja. I onda pucaju brakovi. A u mene ti je posve druga priča. Moja nevista, a nadam se da će i druga, prihvatila je obitelj pod broj jedan. Tu je već šestu godinu, rodila mi je tri prekrasna unuka i svaki dan svi smo za istim stolom za ručkom i večerom. Poslin ručka svatko ide za svojim poslom. A jedna ti nevista može razorit sve – stava je vrijedni Kujundžić
A onda nas je odveo do posebnog stanara. Magarca. Gringo se zove.
– Simbolizira mi rad i upornost. Nosi velike terete, ali je i tvrdoglav. Kad stane, ni puškom ga ne možeš pokrenuti. Moj Gringo ništa ne radi, kupio sam ga samo da unucima pokažem kako magarac izgleda uživo i da im pričam o njegovim vridnostima. Ja i moj Gringo zajedno zapivamo – on svoju, ja svoju. Savjetujem svima koji imaju uvjete, imaju zemlje, da je ne ostavljaju, nego da je se uhvate. Garantiram im uspjeh i bogatstvo, ponajprije u duši, ali bogme i ne tako loše stanje na tekućem računu – rekao nam je Anđelko Kujundžić.
