Iz božićnog četverobroja Večernjeg lista prenosimo božićnu priču iz pera fra Ante Marića:
Nauznak je ležao na svom ortopedskom bolesničkom krevetu u staračkom domu. Vani je sipila dosadna i hladna zimska kiša. Sam u sobi. Sam ne jutros. Već danima. Mjesecima, sve od početka godine. Ništa mu ne nedostaje, sve je čisto, hrana nije loša. Ima čak I društvo.
-Nemam svojih. Nikoga. Svi su po bijelu svijetu. Dođu oni ponekad, ali to je samo da bi i otišli i ostavili me usamljenijeg.
Okrenuo se nastranu te opet pokušao klonuti u san.
“Ovo će biti prvi Božić da nisam u svojoj kući i već treći bez nje. Moje najdraže. Umrla je baš oko Božića prije tri godine.”
Dom je bio lijep za Božić. Hodao je po hodniku, gledao drvce, tamo na kraju hodnika jaslice, a kapelica je bila posebno uređena. Tu tjedno jednom imaju svetu misu. Petkom. Nije bio ni budan ni u snu. Tako negdje između. Nekoliko njih otvaralo je vrata da ga pozovu, ali su se tiho vraćali misleći da spava. Ustao je, prebacio se kućnim ogrtačem, navukao papuče te krenuo put velikog dnevnog boravka. Njih su trojica sjedila, jedan je miješao karte. Čekali su ga.
– Faljen Isus. Otkad ste tu?!
-Uvijek faljen! Evo, nismo dugo!
– Oćemo li?!
– Samo sjedni.
Podizanjem karata izabrali su djelitelja te je otpočela partija. Nije bio u igri. Bio je negdje daleko. Tamo u mladim danima. Tek im se rodio sin. “Bila je to neizmjerna radost. Majka i otac bili su presretni. Bdjeli su nad njim dan i noć. I uvijek se ispričavali da nam ne budu dosadni. A oni su uživali što im je on toliko obradovao I obasjao život.
Toliko su nam valjali, ne pitaj. Mogli smo se na njih jako osloniti. Pa tako kad su i poslije djeca dolazila. Sve su ih oni istom mjerom i voljeli I pazili.”
Zanio se u svojim mislima, da su ga uvijek gurkali da baci kartu. Njegov mu je partner dovikivao:
– Vrati se, vamo smo. Budi u igri, gubimo k’o Grčka.
Trznuo bi se i bio trenutak s njima, a onda su opet godine jurile njegovom dušom.
“Djeca su rasla, roditelji su starjeli. Umrla je majka, otac je bio tužan i nije želio živjeti. Jedva su ga nekako vratili svagdanjem ritmu. Znao je šetati gradom pa kad bi se vratio kući, bio je još zamišljeniji.
– Što je, oče?!
– Ma, ništa. Star sam!
– Nisi, možeš ti.
– Star, dašta sam. Nemam više vršnjaka. Ili su umrli ili su u staračkom domu. Najbolje da i ja idem u taj dom, da vam ne smetam!
Nastala je mučna stanka. Pogledali smo ga ja i žena. Ona ga upita:
– Oče, zar nas želiš napustiti? Zar vam ovdje s nama nije lijepo?!
– Nevista moja, dašta je nego lijepo, nego vama s menom nije, sve sam slabiji…
– Prvo, ti nisi slab, a drugo – i kada budeš najslabiji, bit ćeš s nama i s nikim drugim.
Jasno?!
Ponovio sam mu, a on nas je samo gledao, Suze su tekle niz njegovo lice. Danima je izmišljao što bi radio, gdje bi mogao biti koristan. Trajalo je to, a onda je jednoga dana za ručkom jednostavno klonuo.”
– Igraj, čovječe, što je s tobom?! K’o da si na ovom brdu ponad nas?!
“Izbacio sam ruku i poželio prekinuti, ali mi nisu dali.”
– Nema ti nikud do podne!
Misli su ga vratile u ono vrijeme kad je sam ostao u kući. Svi su otišli za bijelim svijetom. Zvali su ga oni i u Njemačku, Austriju, u Zagreb i u Split. On nije htio napuštati svoga staništa. I kad više nije mogao, samo se, evo, preselio ovamo. Sam samcat.
“Svaki me dan zovu, a to u mojoj duši ostavi još veću bol. Evo će Božić za desetak dana. Rekli su da će svi za Božić i da ćemo biti skupa. Daj, Bože!”
Malo se obradovao na pomisao da će ih vidjeti za Božić. Vratio se dušom za stol te bio baš u igri. Počeli su dobivati njegov partner i on te se nekako i raspoloženje vratilo. U to – eto glavne djelatnice doma. Dođe do njih i veli: – Imaš posjet.
– Ja?!
– Da, ti.
– Tko je?! Nikoga ne očekujem.
-Ne znam, samo te čeka lijepa djevojka i kao da mi sliči tebi.
Djevojka?! Bože moj.
Ustaje se polako, ostavlja karte poklopljene i veli im:
– Ne gledajte ih, gotovi ste. Eto mene brzo. Mora da je to neka zabuna.
Kad je prošao hodnik do kraja I krenuo lijevo u onaj gdje dolaze posjetitelji, zastao je kao ukopan. A djevojka, predivna, mlada, zaletjela mu se ususret:
– Djede moj!
Sunce moje najdraže. Otkud tebe?!
– Nisam mogla bez tebe. Nisam mogla podnijeti da si za Božić u domu…
– Pa rekli ste da za Božić dolazite! – Djede, ja skroz dolazim. Vraćam se kući…
– All studij, moj sine, tvoje obveze. – Djede, sve nastavljam ovdje, ovdje na sveučilištu…
Ma daj, Julija, ti mene samo varaš, uvijek si to rado činila!
– I ti si mene, uvijek si pitao: “Tko je moje najdraže unuče” i nikada nisi gledao u mene, već u druge, a ja sam uvijek mislila da sam ja…
– I jesi uvijek bila, ali tko je smio bilo koga izdvojiti. Ali, vjeruj mi, Julija ti si bila moja prva.
– Znam, djede.
Zagrlila ga je snažno i tako su ostali. Glavna je sestra gledala s nevjericom I rupčićem brisala oči. – Nego, donijela sam nam kavu.
Onu koju si ti meni uvijek spremao kad bismo bili sami.
– All, Julija, ja još ne vjerujem…
– Djede, na naš fakultet na razmjenu su došli studenti sa Sveučilišta iz Mostara. Ja sam ih primila dvoje i bili su kod nas. Razgovarali smo i onda sam shvatila da je studij u Mostaru dobar. K tomu još i moj djed. I odlučila sam. A tata i mama su se pogledali. Tati su krenule suze. Samo je rekao:
“Djed to neće vjerovati.”
– I evo me, djede, što si se skupiolکے Pij kavu i krećemo doma.
– O, Bože moj…
– Djede, ja ću imati najbolji smještaj od svih studenata na sveučilištu. Ne znam koliko ću morati plaćati?!
– To ćemo se kao ljudi dogovoriti… Opet su se zagrlili. Brzo su bili u kući. Djed je puštao grijanje, ona je pospremala u hladnjak što su kupili. Napravili su popis svega što još treba nabaviti. Vadila je Julija božićni nakit, figure za jaslice, orile su s radija božićne pjesme. To je bila noć koja je djedu odnijela sve tuge s duše. Ujutro su pili kavu, molili onu svoju jutarnju, a onda će djed: – Julija, moram posjetiti svoje prijatelje u dom.
– Misliš da ćeš sam! Idemo skupa. I gledat ću kako gubiš na kartama… Djedovi su prijatelji bili sretni kad su ga vidjeli, a još sretniji kad je Julija privukla stolicu i s njima sjela da gleda kako igraju. Za Badnjak su svi došli kući, sa sve četiri strane svijeta. Djed i Julija bili u pravi domaćini.
– Da se ‘ko slučajno nije omrsio dok ne prođe polnoćka.
– Ovo je najveća pokora – uzdahnu Julijin otac – miris ti sarme i kalje razdire dušu, a ti ne smiješ u njih ni pogledati.
Prošao je Božić, svi su se nakon Nove godine vraćali, a njih su dvoje ostali. Oboje presretni.
– Djede, bilo mi je pečalbe, kako ti veliš, preko glave. Tu sam s tobom, nikud ne idem.
Srce moje!
– Djede, naučit ću te na računalu da uđeš u moj indeks. Da me kontroliraš učim li i dajem li ispite.
– Ni slučajno, znam ja tebe od prvog razreda. Sve si ti to skidala k’o najoštrijom kosom.
– Zna se čovjek pokvariti.
-Ti si moje zlato koje uvijek sja.