Bila je ratna 1992. godina… Vruće srpanjsko vrijeme… Lipanjske su zore netom svanule slobodom, Mostar je tada već nešto lakše disao, makar i nadalje pod čestim topničkim i raketnim udarima s udaljenih srpskih položaja, razbacanih po gudurama Veleža i nevesinjskoga platoa.
Nastao je tada plakat… Plakat koji je bio daleko ispred svojega vremena! Rješenje kojega se ni današnji čarobnjaci grafičkoga dizajna ne bi posramili. Žuta slova i akronim ”HVO” u hrvatskoj trobojnici, crnobijela fotografija dvaju krasnih djevojčica i, u ruci starije, hrvatska zastava u boji, a ispred njih izuvene tvrde vojničke čizme, razgažene nogama ratnika.
Kako to kod nas obično biva, gotovo nitko danas o ovomu ništa ne zna, ili znade premalo. Kada ljudi vide plakat, reakcije su uglavnom ovakove: ”Da, sjećam se ovoga!” / ”Čovječe, otkud ti ovo?” / ”Ne mogu vjerovati, potpuno sam zaboravio na ovaj poster!!!” / ”Moji su malci ovo držali na zidu sobe”…
U dnu plakata potpisan je Sektor za IPD (Informativno-propagandnu djelatnost) ART Forces Herceg-Bosne, a njegov tadanji zapovjednik Srećko Vučina pomogao mi je djelomice rasvijetliti priču. Sjeća se da je fotka nastala krajem srpnja 1992. u krugu obiteljskoga doma Cvitković, a složili smo se kako bi autorom mogao biti vrsni Vladimir Kolopić, ali u to nije potpuno siguran.
Kolopić je, inače, ostavio neke genijalne fotozapise ratnoga Mostara s početka srpsko-crnogorske agresije. Pamtim jednu od njegovih potresnijih fotografija, onu raspetoga Isusa koji se, udarom jedne u nizu teških neprijateljskih granata koje su na kraju spalile mostarsku Katedralu Marije Majke Crkve, otkačio s katedralnoga stropa i svom težinom svojega Križa zabio u pod među skršeni građevni materijal razorene mostarske prvostolnice. Ta je fotografija krasila naslovnu koricu ratnoga albuma Art Forces Banda HVO-a, objavljena pod nazivom ”Doći će vrijeme blagog naroda”, prema antologijskoj pjesmi Veselka Koromana kojoj je glazbeni život udahnuo pokojni Drago Grgić Godra.
Dizajner većine grafičkih rješenja toga vremena za potrebe mostarskoga HVO-a Denis Loose, potomak čuvenoga mostarskog graditelja Miroslava Friedricha Loose, prisjeća se pionirske ”borbe” s teško dostupnim alatima toga vremena, niza varijacija na temu svjetski poznatoga američkog plakata ”Uncle Sam Wants You”, kao i plakata ”Ljubav za dom” otisnutoga na naslovnici drugoga broja glasila ”Riječ” HVO-a Mostar, iz srpnja 1992. (prvi je broj otisnut u lipnju te godine, za trajanja Lipanjskih zora) ali nije mogao sa sigurnošću kazati tko je autorom legendarnoga plakata s fotografijom dvaju djevojčica u bijelom. Vučina, pak, pretpostavlja kako bi autor mogao biti još jedan grafički mag toga vremena, Damir Koluder zvani Duz, uz potporu IPD-a i osoblja mostarske tiskare ”Rade Bitanga”, kasnije preimenovane u ”Grafičko poduzeće Franjo Miličević Mostar”, osobito gospode Mikulića i Bernadića koji su ”nadljudskim naporima doprinosili mnogim projektima obrane”, kako zaključi moj sugovornik.
Ali, novinar u meni nije mirovao pa iskopah vrijedne pojedinosti ove jedinstvene ratne priče koja mora biti otrgnuta zaboravu. Starija djevojčica na fotografiji, ona sa zastavom u ruci, zove se Jelena, danas Marić, a tada Mršić, od majke Stanke i oca Zorana. Mlađa je Nina Marić, od majke Marijane i oca Ivana. Stanka i Marijana su sestre pa su djevojčice s plakata zapravo dvije rodice, a snimljene su ispred kuće njihovih bake i djeda Ružice i Ivane Cvitković, na vrelu rijeke Radobolje, u mostarskim Ilićima.
Jelena je imala četiri godine, Nina nepune dvije. Prvotno je trebala biti snimana samo Jelena, ali se posramila pa joj je rodica uskočila dati potporu i tako je zapravo nastala ta fotografija. Nina je uskočila bez cipelica, nije ni nešto posebno odjevena”, prisjetila se Marijana Marić, dirnuta idejom i željom da netko oživi priču o ovomu zaboravljenom plakatu koji je, dječjom čistoćom budio snažnu emociju ponosa očevima, pozivajući na novi val mobilizacije i snaženje hrvatski dragovoljačkih postrojbi koji su, prvom takovom akcijom na prostoru cijele BiH, zadali sudbinski važan udarac okupatoru, odbacivši ga s obala Neretve duboko prema hercegovačkomu istoku.
A izuvene čizme… Detalj bez kojega ne bi bilo ni polovice postignute snage plakata i njegove poruke… Pripadale su vojniku HVO-a Marinu Komadini Cici koji je došao sa smjene i, u trenutku fotografiranja, odmarao snom pravednika, ne sluteći da njegove crne neudobne ”preklopnice” ulaze u povijest.
Inače, ratni je plakat Hrvatskoga vijeća obrane ”I naš je tata u HVO, a tvoj?”, preveden kao ”Our Father’s in the HVO too – And Yours?” uvršten u knjigu ”Zlo ne živi ovdje” (”Evil Doesn’t Live Here”) Daouda Sarhandija i Aline Boboc, objavljenu 2002. godine, u nakladi njujorškoga ”Princeton Architectural Press” (SAD), s tim da je pogrješno upisana 1993. kao godina njegova nastanka.
