Bio je travanj, padala je kiša, a ja sam čekala Emmanuela M. da me pokupi u Costigliole d’Astiju. Costigliole d’Asti je malo mjesto sat i pol vožnje udaljeno od Torina; veličine Klobuka i Vitine skupa, samo je imao par zgrada više, policijsku postaju i jedan restoran. Čak je birtija u kojoj sam svako jutro pila kavu imala BeiHa zastavu pa mi je baš bilo kao kod kuće.
Ovdje sam pohađala školu gelata i nakon mjesec dana finog života u Italiji trebala mi je doza produženog balkan-vikenda.
Povratak iz Costgliole d’Asti
Bilo kakvu vrstu prijevoza bez minimalno 5 presjedanja iz ovog mjesta bilo je teško naći, a ja sam imala tu sreću da sam našla Emmanuela na Bla Bla caru i koji pristao doći u Costgliole d’Asti. Da vam dočaram: to je isto kao da netko tko putuje od Dbk prema Zagrebu pa odluči stati po mene u Splitu, ali mu ja objasnim da nisam u Splitu već u Imotskom. Za Emmanuela je sve bilo ok i nije bilo nikakvih problema. Divan neki čovjek – pomislila sam – čim hoće da me pokupi u ovom selu bogu iza nogu, hvalim se svojoj cimerici Caterine iz Malezije (od milja Ćongi). -“Ivana, jesi li ti sigura s njim?”- pita Ćongi, a ja joj objašnjavam da sam mu dobro provjerila profil i da sam vidila da je yoga majstor pa kontam da ti ljudi od yoge nisu neki opasni. Iako, ruku na srce, u Klobuku bi oni koji su čuli za yogu rekli da je to đava. Ne znam kako bi se pomirili s tim da im obznanim da sam i ja s vremena na vrijeme yoga praktikant. Ćongi ide sa mnom do auta da vidi tko je taj lik, a ja joj govorim da se ne sekira i vadim sliku svog frenda svetog Ante, jer fakat ali ono fakat Sveti Ante je moj frend. – “Tako je to?” – pita Ćongi. – “Moj frend. Uvijek putuje sa mnom.”
Emi je došao po mene u svom svijetlozelenom Audiju, u kojeg sam jedva utrpala svoj kofer jer je između ostalog od Francuske do Bugarske prevozio i veliki frižider.
Krenuli smo od Costigliole d’Astija prema Zagrebu, on će me tamo iskrcati i nastaviti prema Bugarskoj. Emi je odlučio otvoriti malu yoga školu u nekom bugarskom selu sa 50 ljudi. Po svemu što je ispričao mislim da bi mu prije išla ista takva škola u Klobuku, ali on je imao pozitivan duh i vjerovao u svoj projekt i ja sam to lajkala.
Emi se razvezao o religijama, o yogi, o duhovnosti, ja mu velim da sam katolik koji voli yogu, ali da je yoga đava u očima nekih mojih prijatelja, pogotovo onih iz Klobuka.
O anđelima i sv. Anti
Par minuta kasnije kamion, koji je vozio uz nas, počeo je plesati po skliskoj cesti. Meni je srce stalo jer je malo falilo da i mi zaplešemo s njim. Bio je to baš onaj trenutak di su te sekunde i milimetri dijelili od nesreće.
“Ufff – odahnjuje Emi – “anđeli su nas spasili.” Priča kako ima svog anđela i vjeruje da ga on čuva. – “Imaš li ti svog anđela?” – “Imam i zove se sveti Ante.” Ante iz Padove pričam ja njemu, a on kapira sve do te mjere da zna da su se sveti Ante i sveti Franjo poznavali.
-“Vidiš, mama mi je stavila prije puta u Kolumbiju njegovu sliku u masku od mobitela. I stvarno me je čuvao jer u nekim trenutcima sama se nisam mogla čuvat. Od toga kako sam ostavila mobitel u klubu koji je netko odnio zaštitaru pa sve do busa koji nas je srušio s motora…”
-“Zašto bas sveti Ante od svih njih?”
Pokusala sam objasniti Emiju koji eto nije iz Ljubuškog, i ne razumije tek tako važnost svetog Ante u našem malom kraju. Znala sam da će biti teško objasnit i pojam derneka i sveca i kako to biva kad se u jednom mjestu slavi njihov zaštitnik. Za svetog Antu i 13. 6. imam samo najljepše uspomene.
Važnost sv. Ante za Ljubušake i one koji se tako osjećaju
Nama k’o djeci sveti Ante značio je kraj škole. Do svetog Ante morao si učit i ispraviti sve ocjene da možeš mirno ljetovat kod žute kuće u Makarskoj. Bilo je par učenika koji su morali nakon svetog Ante u školu dva tri dana ne bi li na njegov zagovor spasili što se spasit da. Njima baš nije bilo lako i nitko od nas učenika nije se htio naći u njihovoj koži.
Nakon Nove godine i riješenog problema što obući za Novu godinu u GP i Bumerang, slijedio je novi problem: Što obući na svetog Antu? Mi cure imale smo 6 mjeseci da se smislimo i koja kaže da je bilo briga što će obući na taj dam – laže.
I sad se sjećam svoje prve narančasto-crne lakne torbice (božepomozi) koju mi je mater kupila u kultnoj Ulici Džidža. Nakon toga smo išli na večeru u Veljake u neki restoran i ja sam si bila sva važna s devet godina i svojom torbicom. Sjećam se i svih balona koji su mi odletili iako me je mater uvik upozoravala da je tih 10 maraka bacanje para. Pokahontas neću nikad prežalit.
Jedne sam se godine babi Milki trznula iz ruke i izgubila je u onoj masi. Meni je tada Ljubuški s Humcem bio megalopolis, a ja inače dezorijentirana nisam znala kuda i kako se ide do kuće strike Vinke. Tih 5 minuta dok sam tražila babu Mimu činilo se kao vječnost. Baba me našla i obe smo maltene počele plakat od muke i od sreće.
Humac sam tek počela kontat oko srednje škole kad su se moje rodice Pamela i Maša tamo preselile. Tek tada sam skužila tu meni kompliciranu ulicu di sam se izgubila. Kod njih bi spavala obično par dana ako bi me mater pustila, a bogme moja mater je bila teška na tome. Spavanje kod rodica na Humcu za svetog Antu bilo je veselje i radost za moju dušu.
Ulica Džidža
Točno prije deset godina imala sam i momka s Humca. U njega se sveti Ante slavio naveliko. Njemu sam jedne godine napravila kolač od jagoda za užinu. Kunem se, imala sam takvu tremu od toga šta će njegova mater reć i isp’o je tako loš da i dalje mislim da je to među mojih top 5 najlošijih kolača u životu. Naravno nisam išla kod njega na užinu jer cura se ne dovodi tek tako, ali smo momak i ja išli šetat ulicom Džidža i on mi je za onim jednim štandom koji je imao najljepši nakit kupio super ogrlicu. Bila je 20 maraka, što znači da se moj momak student dobro isprsio.
Danas mi, svjestan važnosti ulice Džidža u mom životu, poklone na svetog Antu kupuje moj prijatelj Slobo. Pretprošle godine mi je kupio zelenobijelog ćuku Made in China koji laje i skakuće. Prošle godine dobila sam njegovog crnobijelog brata s crvenim šeširićem. Moj mali rođak je zelenobijelom ćuki stavio nešto u usta pa više ne laje kako treba. Slobo će se, nadam se, i na ovog svetog Antu sjetit svoje prijateljice.
Ne postoji niti jedan Diznilend koji more zamijenit ringišpil i autiće u ulici Džidža. Ne postoji ni jedna tombola koja se more mjerit s tombolom kod onog čike di potrosiš deset maraka, a kući se vratiš s muholovkom, kričavim gumicama za kosu, isušenim lakom za nokte, i spužvom za suđe.
Ni jedan šoping nije poseban kao onaj u ulici Džidža. Doduše treba pripazit jer je moja kuma iz sela kupila jednom grudnjak pa su je žice pravo nažuljale i izgrebale, a druga je kupila Lakoste parfem i zažalila pravo. Opreza dakle i na današnji dan nikad dosta. Jer znate kako kažu: gdje ima dobra, vreba i zlo, pa tako i u ovom slučaju.
Prošle godine moja najmlađa seka Marija je poslala svoj rad na natječaj u kojemu je glavna nagrada bila dva tjedna škole u Londonu. Mama veli da se seka išla moliti Anti da pobjedi sa svojim radom. Mjesec dana kasnije seka je bila u Londonu.
I ova godina se potrefila tako da ću preskočit Antu u Ljubuškom. Sveti Ante nek mi oprosti. Bit ce derneka i slavlja. Bože zdravlja pa cu i ja jednog dana svoje dijete odvest na dernek, kupit joj narančasto-crnu laknu torbu koja će se dotad vratit u modu, balon koji će odletit, otić s rodicama na večeru,a dicu ostavit da spavaju na Humcu kod ujne jer kao što rekoh spavanje na Humcu na svetog Antu je radost i veselje za dušu.
“Volim Isusa, ali Ante je Ante”
Pričam Emiju sve ovo. On se smije i govori da mi se oči posbeno sjaje. Ne znam. Možda stvarno jesu, možda i nisu. Možda je neki drugi faktor u pitanju. Ali ja ću ga pripisat svom frendu Anti. Zaspala sam i probudila se na granici sa Slovenijom. Usmjerila sam Emija prema nekom krivom putu i ne znam stvarno kako, kunem se da ne znam i Emi i ja smo zalutali. Ajme oprosti, oprosti – govorim ja Emiju jer smo izgubili više od pola sata na nekoj no name cesti, a on me smiruje.
“Ne brini, ovo je baš lijepo. Ima neka ljepota i u ovome. Uostalom, imamo svoje anđele i oni nas čuvaju. Ja imam svog, a ti svog Antu.” Dok Emi to priča, ja pred očima imam sliku svoje majke koja maše s rukama i govori da se ne zna k’o je luđi: ja ili ovaj ludi Francuz.
Deset minuta kasnije naišli smo na nekog čovjeka koji nas je usmjerio na pravi put.
Kasno navečer stigosmo u Zagreb, Emi me doveo do stana, zagrlila sam ga i zaželila sve najbolje u njegovom yoga svijetu. On meni u mom gelato i pastry svijetu pod zagovorom mog frenda Ante.
Odakle ovakva ljubav i to sve, ja zbilja ne znam, ali završit ću ovu putopisno-religijsku priču s mojim omiljenim citatom jedne ljubuške bake:
“Volim ja Isusa, al’ Ante je Ante.”
Piše: Ivana Čuljak Lošić | herzegovina.IN