U Ljubuškom je nedavno predstavljena monografija “Prešućena ljubuška priča” urednika Tomislava Dugandžića. O monografiji je, osim urednika, govorila i Mirela Čuvalo, profesorica hrvatskog jezika u ljubuškoj Gimnaziji.
U nastavku pročitajte njezin osvrt.
Čitajući ovu publikaciju za oko mi je zapela fotografija naslovljena Mater i dite. U nazivu dvije najtoplije riječi našeg hercegovačkog govora, a na slici to dite uronjeno u materine ruke. Oko njih hercegovački krš, svima nam dobro poznat- lijep i surov istovremeno, a na leđima te matere burilo, mnogima već nepoznat i predmet i riječ. Čitav život našeg kraja u toj fotografiji- naš identitet, naša prošlost, naša povijest.
Publikacija se na osobit i originalan način – kroz osobne priče i povijesne podatke- bavi žrtvama našeg naroda kroz tri rata u jednom stoljeću. U toj povijesti stradanja i žrtve izdigao se lik majke/matere i udovice- heroine, koja je očuvala dom i ognjište, izvela na put potomke, otrpjela siromaštvo, sačuvala vjeru, um, ponos i prkos, samozatajna i u crnini- tom simbolu samoće i gubitka. Tragična je to junakinja hercegovačke stvarnosti.
Ljubuška tragedija je velika: čitamo u knjizi podatke- svaki peti muškarac je ubijen, u brojevima to je 758 žena bez muževa i 2 227 djece bez očeva, a još je dramatičnija u osobnim svjedočanstvima, primjerice onom o 51 učeniku u prvom razredu u kojem su samo blizanci imali oca i na čijem roditeljskom je sjedilo 49 žena u crnini, redom mlađih od 30 godina, čiji muževi niti jedan nisu poginuli u ratu.
Odgovor na pitanje njihove djece o očevima dugo je prešućivan. To je hrvatska, lokalna, osobna, ali i univerzalna svjetska priča. To je priča o žrtvi koja zaslužuje spomenik. A najbolje ga je opisao gospodin Milas, upitan kakav to spomenik treba biti, odgovorio je: Takav da tko god ga pogleda pomisli da je to njegova majka, a dijete koje je uz nju, da je to on ili ona. Dakle i osoban i univerzalan…i upravo je takav.
Čitajući svjedočanstva i poeziju u ovoj publikaciji, gledajući spomenik majci, opet se javljaju riječi iz ove knjige: Kakva li su blia njihova jutra, dani i noći? Pitanje je to na koje odgovor svi slutimo i kojeg se plašimo. Iznad svega lebdi stih našeg akademika Koromana: „ Doći će vrijeme blagog naroda, onog što
ima obilje rana, obilje časti, obilje tuge“…jer žrtva našeg naroda velika je i teška i ne smije se izbrisati i zaslužuje istinu i sjećanje i svjedoke…i spomenik i knjigu.
Ovakva događanja, ovaj spomenik i ova knjiga opomena su i katarza – nadam se kako učimo iz povijesti.
Mirela Čuvalo
