Postoje bezbrojne rijeke čije vode teku od izvora prema ušću nekim svojim uobičajenim, posve smislenim i prirodnim tokom, ne trošeći ni za jedan tren zalud svoje snage, ne rasipajući niti jedne kapi i ne otimajući ni zrna od zemlje u koju zadiru. I tako sve od početka do kraja svojih dužih ili kraćih, u poretku stvari tako pripadajućih i opravdanih putova.
Ali, postoje i neke druge i drugačije rijeke čije vode teku a da jedva doteku i doteknu, poniru u ponore i bezdane, pa opet izviru, mirne i tihe, razlijevaju se milujući korito, pa se dižu i zajazuju, bujaju i mute se, žubore hladne i prkosne, dajući sve i uzimajući isto toliko; sve nekako nestaju sa starim i vraćaju se drugog imena. Tihaljina, Rika, Mlade, Matica, samo su neka od imena voda koje rodiše jedne takve rijeke, krotkog i podatnog, pa opet varljivog i zavodljivog Trebižata. „Triput biži u zemlju“, tumačili su nekad neki davni etimolozi njegovo znakovito ime, valjda još onda kad je bio divlji i neuhvatljiv, gospodar polja i podzemlja ovih sušnih i krševitih dolina, razbacujući se svojim vodama, lutajući posvud, ne znajući teče li ili pak samo nekud „biži“, ko da zna da će ga kroz oceane vremena htjeti krotiti barem dvije, tri civilizacije, nekoliko hordi i jedna (ne)kultura. Upravo ti isti oceani vremena progutaše njih, a on bi uporno bježao, migoljio samo njemu znanim koritima i tokovima, rasipajući i nudeći i dalje svakom dobroćudno svoje ljepote i svojega blaga, koje mu vazda neki htjedoše oteti.
Zapitah se, koliko li je danas u tim brzacima i još uvijek raspjevanim bukovima ostalo od one drevne melodije ili je već dugo kriju samo oni rijetki i skroviti virovi, odaje zelenih riječnih vila. U nadi da je se ponešto od tih davno razdijeljenih blaga sačuvalo [ja i moja družina] porinusmo naš moderni splav u te prastare struje, i to tamo gdje one tiho počinju svoju simfoniju, u tihoj nam Tihaljini, bez premca lijepom kraju, blagorodnom i kao dijete majčinski brižno uljuljkanom u odsjaju sunca sa usnulih obala koje umivaju i svojim imenom krste, te iste drevne i tihe vode. Zaplovismo odlučno, kliznusmo površinom nečujno, stopismo se i potopismo s njima i u njima. Na početku poželjeh da naša mala slatkovodna odiseja bar malo zasjeni onu opjevanu, i da riječne vile budu umiljatije od morskih im posestrima.
Vode Tihaljine ili Rike, kako je u skladu s tradicijom lokalnih govora znaju zvati ovdašnji ljudi, mirne su i ljupke, tople i djevičanski čiste, a putene i mirisne poput kakve mlade ljubovce čijem skutu je nemoguće odoljeti. Mi i ne htjedosmo. Prvi zaveslaji remete tišinu kojom je ovdje nabijen svaki tren. Ona je ta koja u ovim vodama gospodari i ima je posvuda pa i u lakom lepetu ptičjeg krila i u drskom skoku ribe. Sve je tu nekako njome omeđeno i njoj podređeno. I ono dvoje mladih ljubavnika koje susretosmo iznad prvog jaza u razmjeni zaljubljenih pogleda izgledahu nestvarno, održavajući se sporim pokretima na mirnoj površini, kao kakav vodeni ukras, dva tek procvjetala lopoča. Bilo je nevoljko poremetiti romantiku, pogotovo ovako izvornu i gotovo filmsku, ali je bila i draga spoznaja da ta romantika još ponekad i ponegdje zaživi na ovim obalama, i to u svim svojim elementarnim oblicima. Krštenje jedne nove ljubavi u čistim vodama Rike, možda? A možda samo i besplatan kratki tečaj plivanja uz nezaobilazno pokazivanje ljepota zavičaja. A možda i jedno i drugo.
Mladi ljubavnik-instruktor nas je prvi ugledao dok smo još bili na pristojnoj udaljenosti, dočekavši nas onim dobro poznatim naivnim osmijehom kakvog već imaju svi bezbrižni pa na djelu zatečeni, pretvorivši se za čas u ljubaznog domaćina, ljubopitljivog i susretljivog, objašnjavajući nam i ono što nismo željeli znati. Bio je vrlo mlad, crnomanjast, preplanulog i domorodački žilavog tijela. Njegova družica je sporim zamasima zaplivala prema obali, labuđe elegantno, iznad površine izvijenog vrata, onako kako to samo žene znaju.
- Ovo vam je P… jaz – doviknuo nam je dok je stajao u vodi koja mu je dopirala do pod ramena, davši nam na znanje čije su kuće najbliže ovom simpatičnom bazenu, ipak umjetno stvorenom, jer smo se i mi ubrzo iskrcali na betonskoj prizidi koja je zajazila svu tu vodu, načinivši mještanima ako ništa drugo onda zgodno kupalište.
Ostavi komentar