Operacija rušenja HDZ-a BiH preko stranaka takozvane Petorke dogovarana je u Zagrebu, tvrde naši dobro upućeni sugovornici, pa dodaju da je glavni koordinator te akcije nezavisni saborski zastupnik i mostarski filozof Nino Raspudić.
Da je akcija koju je Raspudić dogovarao urodila plodom, vidljivo je iz toga što predstavnici Petorke nisu podržali kandidaturu Darijane Filipović za članicu Predsjedništva Bosne i Hercegovine iako se oko toga angažirao i hrvatski premijer Andrej Plenković, koji je s predstavnicima Petorke održao sastanak u Mostaru. Upućeni kažu da se Raspudić s predstavnicima Petorke susreo u Zagrebu još prije nekoliko mjeseci te da su oni pozorno slušali sve njegove upute, bez polemiziranja, gledajući u njega kao u Boga, možda i zbog toga što im je dao jamstvo da će učiniti sve što bude mogao da im pomogne s hrvatske strane.
Što će Raspudić učiniti, a da Plenković, koji je na vlasti, ne može provesti, nije poznato. No svatko tko je imalo upućen u Plenkovićevo političko djelovanje još od briselskih dana ne može mu osporiti zalaganje za ostvarivanje prava hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, kojemu, kada je politika posrijedi, evidentno nedostaje jedinstva, što ga u ionako nepovoljnoj situaciji dovodi u neugodan položaj.
Koji su Raspudićevi interesi u ovoj priči, teško je sažeti u samo jedan odgovor. Dio upućenih reći će kako je to u načelu spoj ideoloških i pragmatičkih političkih ciljeva u Zagrebu. Ne treba zaboraviti da je Raspudićeva politička fronta realno u Hrvatskoj. Budući da je Plenković silom prilika neraskidivo povezan s prvim čovjekom HDZ-a BiH Draganom Čovićem, svaki udarac upućen Čoviću u Mostaru izravno je slabljenje Plenkovićeva autoriteta u Hrvatskoj.
Time što ispod stola daje potporu Petorci, Raspudić želi pokazati da predsjednik Vlade nema kontrolu nad hrvatskim narodom u Bosni i Hercegovini, što je jedna od osjetljivijih tema za značajan dio biračkog tijela desnice. Više je puta Raspudić javno govorio da se zalaže za modernu i intelektualnu desnicu, neopterećenu strukturama bivšeg sustava, pa je razumljivo što mu je u interesu da u BiH ojača predstavnike Petorke, prije svega Slavena Raguža. Dio upućenih reći će kako je Raguž Raspudićev ideološki blizanac koji u susjednoj zemlji predstavlja mladog retoričara kritički nastrojenog prema korupciji, ali i prema unitarizmu. Više je puta Raspudić javno podržao rad Raguževe Hrvatske republikanske stranke (HRS), ističući tu opciju kao jedinu izvornu i nekompromitiranu oporbu u BiH, dok je s druge strane Raguž bio čest gost na forumima i u emisijama koje je Raspudić moderirao ili u kojima je sudjelovao.
Osim Raguža, Raspudiću je veoma blizak i Ivan Vukadin, predsjednik Hrvatskog nacionalnog pomaka (HNP). Sva trojica dijele stav da bi Hrvati u Bosni i Hercegovini trebali moći samostalno donositi odluke, ne čekajući upute iz Zagreba, odnosno od premijera Plenkovića. Nerijetko je Raspudić i u Saboru bio kritički nastrojen prema HDZ-ovoj politici i odnosu s Hrvatima u BiH, spočitavajući im popustljivost i nedovoljnu učinkovitost.
Ton sastanka
Dok je Raspudić kritizirao u Zagrebu, Raguž i Vukadin tu su kritiku provodili na terenu, odbijajući naredbe koje stižu preko šefa HDZ-a BiH Dragana Čovića. Iz tog je HDZ-a Vukadin izbačen, pa je dijelu Hrvata u BiH postao primjer otpora jer se otvoreno usprotivio centralizaciji moći u Mostaru, što je Raspudić dočekao s odobravanjem, predstavljajući njegov čin kao političku hrabrost.
Nije nevažno ni to što su supružnici Raspudić nedavno osnovali novu stranku Drito, s kojom planiraju izaći na iduće parlamentarne izbore te, sasvim razumljivo, i zbog Raspudićeva podrijetla računaju na dio glasova Hrvata iz BiH. Podržavajući Petorku, Raspudić se pokušava pozicionirati kao jedini političar iz Zagreba koji istinski razumije probleme na terenu, a ne boji se usprotiviti Čoviću, što bi mu dugoročno moglo donijeti glasove dijela birača u BiH razočaranih HDZ-om. Takvih je, kažu poznavatelji prilika, sve više. Dugogodišnji je Raspudićev interes i razbijanje bipolarnosti, kako na razini Hrvatske tako i u BiH, što nije sasvim pogrešno.
Koncept legitimnog predstavljanja koji zagovaraju u HDZ-u BiH u posljednjih se nekoliko godina pretvorio u paravan za klijentelizam, pa je moguće da, podržavajući Petorku, Raspudić pokušava promovirati ideju da Hrvati u BiH u isti mah mogu biti i nacionalno osviješteni i demokratični. Kao Mostarac, on zasigurno ima i osobni interes u tome da politika u njegovu kraju bude dinamičnija i transparentnija. Zato se u dijelu Hercegovine njegov angažman tumači i kao pokušaj ispravljanja nepravdi koje Čovićev HDZ nanosi hercegovačkom narodu gušenjem svakog pokušaja oporbe. Raspudićev je interes u konačnici stvaranje nove hrvatske politike u BiH, što njemu u Hrvatskoj može koristiti kao poluga za kritiku HDZ-a i premijera Plenkovića, koji takvo što neće šutke prihvatiti jer je HDZ-u biračko tijelo u BiH izvanredno značajno. Plenković je stoga i na društvenim mrežama već naglasio važnost idućih izbora, progovarajući o značaju legitimnog predstavljanja hrvatskog naroda kako u Predsjedništvu tako i u drugim institucijama. Svjestan svega toga, zaputio se u Mostar, gdje su ga na sastanku dočekali Ilija Cvitanović iz HDZ-a 1990, Slaven Raguž iz HRS-a, Ivan Vukadin iz HNP-a, Ivo Tadić iz HDS-a (Hrvatski demokratski savez) te Mario Karamatić iz HSS-a (Hrvatska seljačka stranka).
U Hercegovinu su se s hrvatskim premijerom zaputili i Zvonko Milas te ministri hercegovačkih korijena Ante Šušnjar i Gordan Grlić Radman. Unatoč tomu što je ton sastanka bio konstruktivan, Plenkovićev zahtjev za potporom kandidatkinji Filipović nije naišao na odobravanje, pa se iz skupine stranaka može čuti kako će oni na izbore izaći s vlastitim kandidatom, i to najvjerojatnije Ilijom Cvijanovićem. “Istina je da je na svoj način tražio mogućnost potpore HDZ-ovoj kandidatkinji. Vrlo mu je jasno rečeno da do te potpore neće doći jer je izostao svaki oblik dijaloga HDZ-a u BiH“, izjavio je Raguž, napominjući da se, po njihovu sudu, stvara prostor za izbor legitimnog člana Predsjedništva iz redova hrvatskog naroda, uz ocjenu da neki potencijalni kandidati nemaju političku težinu i autoritet kakav je, po njegovu mišljenju, imao Željko Komšić. Sad je situacija takva da unutar hrvatskog političkog korpusa u BiH ne postoji jedinstvo o kandidaturi za Predsjedništvo, ali usprkos tome, Plenkovićeva potpora kandidatkinji Filipović nije upitna. Hrvatski premijer ocijenio je kako ona ima realne izglede pobijediti na izborima nakon što su brojniji Bošnjaci u više izbornih ciklusa preglasali Hrvate te je kao hrvatski član Predsjedništva izabran Komšić, čija stranka Demokratska fronta na izbore izlazi sa svojim kandidatom Slavenom Kovačevićem.
Čovićev pokušaj
Kandidaturom Darijane Filipović HDZ u BiH, kako tvrde upućeni, nastoji u jednu ruku zadržati politički kontinuitet, a u drugu biračima ponuditi svojevrsno kadrovsko osvježenje. Mlada HDZ-ovka dosad je slovila kao tiha figura iz sjene. Unatoč tomu, na općim izborima 2022. kao kandidatkinja za državni parlament osvojila je 24.653 glasa. Trenutačno u stranci obnaša dužnost dopredsjednice i zamjenice predsjedavajućeg Kluba zastupnika HDZ BiH – HNS BiH.
Obnaša i dužnost šefice Izbornog stožera HDZ-a, pa s obzirom na sve te funkcije, nije teško zaključiti kako je bliska s Čovićem, pod čijim je mentorstvom diskretno i bez medijske pompe gradila svoju političku karijeru najprije kao glavna tajnica Županijskog odbora HDZ-a BiH u Hercegovačko-neretvanskoj županiji, a onda kao jedna od dopredsjednica HDZ-a BiH. Bila je i zamjenica predsjedavajućeg Komisije za vanjske poslove i Zajedničke komisije PSBiH za ljudska prava te zamjenica predsjedavajućeg Delegacije Parlamentarne skupštine BiH u Parlamentarnoj skupštini Mediterana. Još od 2018. zastupnica je u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. Darijana Filipović rođena je u Mostaru. Odrasla je u Stocu, gdje je završila gimnaziju, nakon koje se školovala na mostarskom Ekonomskom fakultetu. Zanimljivo je što je rodbinski povezana s nogometnim reprezentativcem BiH Nikolom Katićem, čije dresove često poklanja kolegama, ne krijući oduševljenje uspjesima reprezentacije BiH koja se nedavno plasirala na Svjetsko prvenstvo, u čemu je važnu ulogu odigrao njezin rođak.
Oni neskloni Darijani Filipović, osobito unutar Petorke, reći će kako je njezina kandidatura Čovićev pokušaj da zadrži kontrolu nad politikom Hrvata u BiH. Iz Petorke joj spočitavaju manjak samostalnosti, što i nije čudno kad se zna da je ta skupina nastala kao odgovor na dugogodišnju dominaciju HDZ-a BiH. Cilj im je, kako tvrde, samostalno ili preko zajedničkog kandidata nastupiti na izborima protiv kandidata kojeg predlaže HDZ BiH. Dakle, stranke Petorke nisu sklone podržati Darijanu Filipović jer sebe vide kao konkurenta, a ne partnera stranci koju ona zastupa u idućem izbornom procesu.
Radikalne mjere
Kada je riječ o predstavnicima Petorke, valja ukratko podsjetiti na njihove političke biografije.
Ilija Cvitanović predsjednik je HDZ-a 1990 i zastupnik u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Njegova stranka slovi kao alternativa Čovićevu HDZ-u. Zagovara zajedništvo hrvatskih stranaka kroz Hrvatski narodni sabor i ne ustručava se kritizirati Čovićevu stranku.
Slaven Raguž predsjednik je Hrvatske republikanske stranke i zastupnik u Parlamentu Federacije BiH. Jedan je od vodećih kritičara vladajućih struktura, a popularnost je stekao upozoravanjem na klijentelizam i korupciju. Nazivaju ga i predstavnikom trećeg puta.
Ivan Vukadin lider je Hrvatskog nacionalnog pomaka i predsjednik Vlade Hercegbosanske županije. Bio je član HDZ-a BiH, ali je iz njega izbačen nakon unutarstranačkih sukoba. Poslije je osnovao vlastitu stranku i zavladao u svojoj županiji. Svojim radom dokazuje da se hrvatska politika može voditi i izvan Mostara.
Mario Karamatić, čelnik HSS-a, prepoznatljiv je po britkim i ironičnim javnim nastupima, ali je poznat i kao zagovornik radikalnih mjera, kao što je oživljavanje Hrvatske samouprave ili Herceg-Bosne u slučaju neuspjeha pregovora o Izbornom zakonu.
Ivo Tadić, osnivač i predsjednik Hrvatskog demokratskog saveza, karijeru u politici gradio je kao visoki dužnosnik HDZ-a BiH u Zeničko-dobojskoj županiji. Stranku je napustio zbog neslaganja s vodstvom u pogledu kadrovske politike u BiH. Opisuju ga kao predstavnika Hrvata iz Bosne, odnosno izvan Hercegovine, koji se nerijetko osjećaju zapostavljenima u raspravama o svojem položaju jer se sve važne odluke donose u Mostaru.
