Vrlo je zahvalan sugovornik novinarima za pitanja iz područja pravosuđa, nekadašnji je sudac splitskog Županijskog suda, a sadašnji odvjetnik, sveučilišni profesor, počasni konzul Republike Koreje, sportski rekreativac…
On je prof. dr. sc. Damir Primorac, a u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju otvoreno govori o svojoj profesiji, stanju u hrvatskom pravosuđu, odnosima s bratom Draganom, liječnikom i bivšim ministrom znanosti, obrazovanja i sporta, o ljubavi prema sportu itd…
Da vas netko pita tko je Damir Primorac, što biste odgovorili?
– Prije svega otac dvoje krasne djece – studentice Ane i gimnazijalca Luke te suprug Željke, profesorice na Pravnom fakultetu u Splitu, a zatim sve ostalo – odvjetnik, sveučilišni profesor, počasni konzul Republike Koreje, sportski rekreativac…
Od kuda ljubav prema pravosuđu i kada se rodila?
– Moram priznati da sam tek tijekom studiranja na Pravnom fakultetu u Splitu te povremenim odlaskom na sudove, gdje sam kao student imao prigodu pratiti sudske rasprave, počeo pokazivati ljubav prema pravosuđu. Do tada nikada nisam ozbiljno razmišljao o bavljenju sudačkom, odvjetničkom ili sličnom profesijom.
Prvo sudac, a onda odvjetnik? Čemu ta promjena, zašto ste prešli “na drugu stranu”?
– Moj put u pravosuđu počeo je još 1994. godine na Općinskom sudu u Splitu, gdje sam počeo raditi kao sudački vježbenik. Nakon odrađenog vježbeničkog staža i položenog pravosudnog ispita, najprije sam imenovan sucem tog suda, a nakon toga sucem Županijskog suda u Splitu.
Kao sudac tih dvaju sudova sudio sam isključivo u kaznenim predmetima te sam tijekom tog vremena stekao veliko i neprocjenjivo iskustvo. U tim trenucima nikada mi nije palo na pamet da ću se jednog dana baviti odvjetničkim pozivom jer sam radio posao koji volim. Moj put u odvjetništvu počeo je 2008. godine kada sam osnovao odvjetničko društvo, sa sjedištem u Splitu i pisarnicom u Zagrebu, koje danas čini tim od sedam zaposlenih na koje sam iznimno ponosan.
Koja je razlika između tih dviju profesija?
– Da, u pravu ste, bio sam s obje strane, ranije kao sudac i sada kao odvjetnik. Općenito govoreći, svaki posao je jednako težak i odgovoran ako ga radite savjesno i pošteno. Prema tome, iako suci i odvjetnici imaju različite uloge u sudskom postupku, moram istaknuti da su obje profesije iznimno zahtjevne i odgovorne jer se i od jednih i od drugih traži visok stupanj poznavanja prava i njegove primjene.
Neprijeporno je da kvalitetan rad sudaca i njihove odluke održavaju povjerenje javnosti u samostalno i neovisno sudstvo te da se jedino u okviru sudova može osigurati jedinstvena primjena prava i jednakost svih pred zakonom, ali nikako ne treba zaboraviti da su poštovanje i uloga profesije odvjetnika također važan preduvjet vladavine prava. Ta njihova uloga se upravo ostvaruje putem zaštite prava i interesa stranaka u sudskom postupku.
S obzirom na to da jako dobro poznajete stanje, kako komentirate najnovija zbivanja u našem pravosuđu? Može li pravosuđe funkcionirati bez upliva politike jer politika naposljetku bira čelne ljude sustava (Ustavni sud, Vrhovni sud, DORH…) koji bi trebao biti neovisan od politike? Kako bi se glavni državni odvjetnik trebao ponašati?
– Nažalost, pravosuđe se s vremena na vrijeme koristi kao alat za dnevnopolitičke potrebe, što je apsolutno neprimjereno, a da je to tako, vidljivo je i iz najnovijeg slučaja oko izbora glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske. Međutim, to nije bio slučaj samo s ovim izborom budući da se prije nekoliko godina u javnosti dosta govorilo i pisalo o izboru predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Naravno da to nije dobro jer se onda ne trebamo čuditi zašto već duže vrijeme prevladava negativna percepcija javnosti o stanju pravosuđa u Hrvatskoj.
Za razliku od sudaca i državnih odvjetnika koje prema zakonu imenuju samostalna i neovisna tijela – Državno sudbeno vijeće i Državnoodvjetničko vijeće, izbor predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske i glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske odvija se na drugi način. Na temelju prethodnih javnih poziva kandidatima, predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske predlaže predsjednik Republike Hrvatske, a glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vlada Republike Hrvatske, dok ih bira Hrvatski sabor.
– Ono što zabrinjava jest da se u političkom ringu svaki put nešto problematizira samo u vrijeme kada se biraju ti čelnici, dok tijekom četiri godine njihova mandata nezadovoljni politički akteri ne predlažu neka bolja i konkretna rješenja, odnosno kako birati čelnike tih tijela. Prema tome, dok se ne promijene zakoni, važeće zakone treba poštovati jer ih je donio Hrvatski sabor na demokratski način i kao takvi imaju legitimitet.
Glavni državni odvjetnik trebao bi se isključivo držati struke i biti što dalje od politike jer se radi o neovisnom tijelu. Uostalom, uloga državnog odvjetništva jasno je određena zakonom – postupanje protiv počinitelja kaznenih djela te zaštita imovine Republike Hrvatske. Dakle, utjecaj politike ne smije postojati u odnosu na državno odvjetništvo i sudove, koji su samostalna i neovisna tijela.
Može li se uopće i na koji način vratiti povjerenje građana u pravosudni sustav?
– Uređenje pravosudnog sustava uvijek otvara vječno pitanje – što učiniti da pravosuđe bude bolje i da ono da svoj potreban doprinos vladavini prava. Nažalost, povjerenje javnosti u neovisnost pravosuđa u ovom trenutku nije na velikoj razini i vraćanje tog povjerenja neće biti nimalo lagan ni jednostavan posao. Takvo nepovjerenje traje duže vrijeme i ono je uglavnom posljedica velikog broja neriješenih predmeta, dugotrajnog vođenja postupaka i dr., ali jednako tako i zbog sumnji u određene koruptivne radnje od strane pojedinaca iz pravosudnog sustava.
Povjerenje javnosti u pravosuđe se ne stvara preko noći, na njemu se uvijek mora raditi i nadograđivati ga jer je riječ o trajnom procesu. Prema tome, svi moramo težiti bržem, učinkovitijem i modernijem pravosuđu. Zasigurno, za popravljanje stanja u pravosuđu mora postojati i politička volja, ali ne samo deklaratorna, već stvarna, jer svi politički akteri moraju znati kako se svako financijsko ulaganje u pravosuđe (uvjete rada, plaće sudaca i dr.) višestruko vraća.
S druge strane, za dojam u pravosuđu dijelom su krivi i sami pravosudni dužnosnici – suci i tužitelji, ali i odvjetnici koji upravo svojim radom, kvalitetom i ponašanjem moraju doprinijeti poboljšanju slike o pravosuđu. Naime, pravosudni dužnosnici moraju imati određene osobne i profesionalne kvalitete te su tijekom svog rada dužni raditi na svom usavršavanju. Jednako tako, bez obzira na to što najveći broj sudaca i tužitelja kvalitetno, savjesno i odgovorno radi svoj posao, mora postojati odgovornost svih onih koji neuredno obnašaju svoj posao jer se u suprotnome šalje loša poruka – javnosti i svima onima koji savjesno i odgovorno rade svoj posao.
Što promijeniti da neki, recimo, i najbanalniji slučajevi koji se mogu riješiti u dvije ili tri rasprave ne traju po desetak i više godina? Mnogi misle da odvjetnicima odgovara da se rasprave rastežu jer za svaku dobivaju pozamašan honorar, a zakon im to omogućava.
Primjerice, u nekim predmetima gdje je više okrivljenih i time i više odvjetnika ima, recimo, stotinjak svjedoka koji su dali iskaze u istrazi. Odvjetnici se ne slažu s čitanjem njihovih iskaza, nego inzistiraju da ih sud zove na raspravu, a kad svjedoci dođu, u 99,9 posto slučajeva obrana nema pitanja za njih. Je li to zlouporaba procesnih ovlasti? Kako ste vi to rješavali dok ste bili sudac?
– Odgovor na vaše pitanje je vrlo jednostavan. Ako odvjetnici poduzimaju određene radnje za koje sud smatra da su usmjerene na odugovlačenje postupka ili iznose prijedloge koji nisu od važnosti za postupak i sl., tada sudac uvijek ima mogućnost, sukladno zakonu, takve prijedloge odbiti i obrazložiti razloge odbijanja. Osim toga, u kaznenom postupku, suci su dužni po zakonu onemogućiti svaku zlouporabu prava koja pripada sudionicima u postupku (strankama, braniteljima…) te im uskratiti pravo na tu radnju. A da ne govorim i o onoj krajnjoj mogućnosti kako sudac ima mogućnost kazniti odvjetnika novčanom kaznom do oko 6600 eura čiji su postupci usmjereni na odugovlačenje postupka.
Dakle, nije odvjetnik taj koji upravlja raspravom, već sudac, i upravo je njegova uloga da poduzima potrebne radnje za otklanjanje svega onoga što je usmjereno na odugovlačenje postupka. Na sucima je samo da, u slučaju potrebe, te procesne alate koje im omogućava zakon uspješno koriste. Moram priznati kako je sada, za razliku od onoga vremena kada sam ja radio kao sudac, spektar radnji koje ima sudac u cilju sprječavanja određenih zlouporaba ili odugovlačenja postupka puno veći, ali se i tada znalo stati u kraj onima koji su zlouporabili svoja prava.
Prije nekoliko godina postali ste počasni konzul Republike Koreje u Hrvatskoj? Kako to? Koja je vaša veza s tom dalekom zemljom? Koliko Hrvati uopće znaju o toj zemlji i kako se razvija, i na kojim poljima, međusobna suradnja dviju država?
– Da, od 2021. godine počasni sam konzul Republike Koreje sa sjedištem u Splitu i moram priznati da mi je ta uloga, uz sve moje brojne aktivnosti koje obnašam, jedna od dražih i na koju sam ponosan. Do tog trenutka moja povezanost s Republikom Korejom bila je isključivo preko borilačkog sporta taekwondo, tradicionalne korejske borilačke vještine kojom sam se nekad aktivno bavio. Upravo sam kroz sport te poslovne kontakte predložen tadašnjem veleposlaniku Republike Koreje g. Kim Dong-chanu te u konačnici, nakon obavljenih razgovora i provjera, od strane Vlade Republike Koreje imenovan počasnim konzulom.
Moja uloga, kao počasnog konzula, sastoji se u promoviranju trgovačkih, gospodarskih, kulturnih i znanstvenih događaja Republike Koreje, kao i zaštita državljana Republike Koreje koji borave nad konzularnim područjem koje obuhvaća područje SD županije. Upravo u tom promicanju plan je da se ostvari još bolja suradnja između Republike Koreje i Hrvatske, a prostora za to je jako puno – u gospodarstvu, znanosti, turizmu, sportu, kulturi i dr…
Ne treba također zaboraviti kako je Hrvatska iznimno atraktivna turistička destinacija državljanima Koreje pa je tako, prije pandemije, negdje oko 400 tisuća turista iz Republike Koreje dolazilo kod nas. Jedan od razloga tome bila je i uspostava izravnih letova između Seula i Zagreba još od 2012. godine, koji su, nažalost, u prosincu 2019. godine zbog globalne pandemije obustavljeni. Međutim, prema nekim naznakama, postoji mogućnost da već ove godine ponovno budu uspostavljeni izravni letovi između Seula i Zagreba.
Uz posao odvjetnika, radite i kao vanjski suradnik, odnosno sveučilišni profesor na Sveučilišnom odjelu za forenzične znanosti Sveučilišta u Splitu, Pravnom fakultetu u Splitu te Pravnom fakultetu u Mostaru? Kako sve to stignete i kako je raditi sa studentima?
– Tako je, uz posao odvjetnika, redoviti sam profesor i iznimno mi je veliko zadovoljstvo raditi sa studentima te za njih uvijek imam vremena i strpljenja jer dobro znam koliko je to meni nekada značilo dok sam bio student. Studentima uvijek znam reći kako u životu ne trebaju žuriti te da trebaju ići korak po korak jer se jedino tako može postići cilj. To stoga jer neki jednostavno žele preskakati stepenice i već tijekom studiranja baviti se politikom i sl., neki od njih su čak i uspješni u tome, ali ja im uvijek preporučujem kako najprije trebaju završiti fakultet te se izgraditi kao stručnjaci, te nakon toga, ako žele, mogu napraviti druge iskorake, ali ako tamo ne uspiju, važno je da se uvijek imaju gdje vratiti – svojoj struci. Problem je ako to nisu u mogućnosti napraviti.
Studenti moraju biti svjesni da im pravo, kao društvena znanost, pruža široki spektar zanimanja – suci, tužitelji, odvjetnici, javni bilježnici, diplomati…., i da je zato jako važno da već na pravnim fakultetima kvalitetno izgrade temelje koji će im itekako kasnije poslužiti u njihovu životu i radu.
Tijekom izvođenja nastave, posebno na Sveučilišnom odjelu za forenzične znanosti Sveučilišta u Splitu, nastojim s kolega s moje katedre organizirati studentima što više prakse na sudovima, gdje imaju prigodu čuti kako se odvija tijek sudskog postupka. Uz teorijsko znanje, vrlo važno je da u najranijem stadiju imaju prigodu vidjeti kako to izgleda u praksi. I zato je jako važno da Pravni fakultet u Splitu i Sveučilišni odjel za forenzične znanosti u Splitu imaju potpisane sporazume o suradnji sa sudovima, državnim odvjetništvom, policijom i dr. kako bi im praksa u tim institucijama pomogla za daljnji razvoj karijere.
