Kada zasadimo voćku u jesen, što se preporučuje, ili u rano proljeće, bez obzira da li se radi o šljivi, jabuci, kruški ili drugim vrstama voća, trebamo znati da je to stablo potrebno adekvatno održavati. Nakon sadnje, u iduće tri godine potrebno je formirati uzgojni oblik.
U većini slučajeva je to onaj koji sama vrsta zahtijeva, a moguće je formirati i željeni oblik, kao što su piramida, vitko vreteno, vaza i slično, kaže Aleksandar Živković, mladi inženjer poljoprivrede.
Da svaka grana bude osunčana
Rezidba voćaka je obavezna mjera održavanja koja će nam pomoći da imamo zdrava stabla, te dobar i kvalitetan urod. Najbolje vrijeme za rezidbu je od prestanka vegetacije, tzv. period zimskog mirovanja voćke, pa sve do proljeća dok ne krenu “sokovi”.
“Svaka voćna vrsta i sorta se orezuje na svoj način, a zajedničko za sve njih je da se rezidba provodi zbog prorjeđivanja krošnje stabla da bi se uklonile grane koje samo ‘troše’ voćku, te zbog odstranjivanja suhih i bolesnih grana. Najbitnije je da svaka grana bude osunčana, nikako ne smiju jedna drugoj da ometaju svjetlost. Jednom riječju stablo mora da je prozračno tako da ptica može proletjeti kroz njega“, navodi Živković osnovne razloge stručnog održavanja voćaka.
Cilj rezidbe je, takođerda se napravi balans između rodnog i vegetativnog (lisnog) dijela, kako bi voćka iz godine u godinu davala plodove, bez “sušnih” perioda. Rodni pupoljci su obično deblji, obli i stoje u kiticama na granama, pogotovo kod šljive, te na oko izgledaju više nabubreni, dok su lisni uži, šiljastiji i pljosnatiji.
“Kod suvremenih zasada rezidba omogućava i prevođenje na bočne grana, a sve kako bi se omogućilo lakše branje plodova, uz uvjet da se pazi na stupanj raširenosti voćke zbog međuredne obrade“, kaže Živković.
U našim agroekološkim uvjetima dominira ekstenzivan do poluintenzivan uzgoj, tako da većina ljudi gaji više vrsta voćaka, svega po malo, najčešće da unuci imaju što ubrati i da se ispeče koji kazan rakije. U takvim voćnjacima, naš sugovornik, najčešće i obavlja rezidbu, a po potrebi u pomoć zove i kolege kada je u planu uređenje nekog većeg zasada.
“Savjetovao bih bi voćare da je bolje da ne orezuju voćke uopće, nego da to rade bez savjeta stručnjaka, jer mogu imati štetu, u što sam se iz osobnog iskustva uvjerio. Osnovni koraci u održavanju voćnjaka su, pored orezivanja, ‘plavo’ prskanje i gnojidba mineralnim đubrivom tipa 7:20:30 pred zimu, krečenje stabala do prvog razgranjenja također u periodu zimskog mirovanja radi dezinfekcije, te ‘crveno’ prskanje preparatima na bazi bakra i sumpora“, kaže Živković.
Bez alata nema zanata
Važan element jeste i odgovarajući alat koji omogućava što lakši i efikasniji rad u voćnjaku. Alat, pogotovo u zasadima većim od 50 stabala, u kojima ima mnogo posla, mora biti po svojoj konstrukciji lagan, jer onaj teži zamara rezača, što usporava i sam učinak rezidbe.
“Druga važna stvar je da alat bude oštar. Svaki rez mora biti gladak, mjesto reza ne smije biti nagniječeno, a grane se režu ukoso, ne vodoravno, da se voda ne zadržava na rezovima. Prije i posle svake rezidbe je poželjno dezinficiranje alata sa 70 postotnim alkoholom jer upravo preko alata možemo prenijeti bolesti u druge voćnjake”, ističe ovaj mladi inženjer.
Od malih nogu u poljoprivredi
Aleksandar Živković je diplomirani inženjer poljoprivrede koji ljubav prema ovoj struci gaji od malena. Osim fakultetske, ima diplomu i poljoprivrednog tehničara.
“Još se usavršavam u svom pozivu, jer čovjek uči dok je živ, a stalno sam zaposlen u struci u poduzeću ‘Poljoprivrednik’, gdje iz dana u dan od starijih kolega dobivam korisne savjete i iskustva. Pored posla u poduzeću, sa ljubavlju se bavim i orezivanjem voćaka, a stečeno iskustvo i znanje rado dijelim“, ističe mladi inženjer.
