Otiš’o je naš Ivan…
Tih, miran, skroman, nenametljiv, ali uvijek nasmijan, plijenio je dobrotom. Kad god je bio u prilici, dolazio bi na naše utakmice. Naoko bi gledao mirno, ali je duboko, na svoj način, proživljavao sve uspjehe i poraze svojih“ Skauta“, a posebice kada je u igri bio njegov Matej.
Često bi, kad bi dovodio Mateja i Tihomira, ostajao i na treninzima. Sjeo bi najčešće na isto mjesto, gledao, promatrao, ponekad potiho nešto upitao i prokomentirao.
Utakmice je najčešće pratio u društvu svoje Marije i Matijane. Uvijek bi bili tu negdje blizu, iza klupe Izviđača. Navijao je i bodrio mnoge dječake i mladiće, gledao je kako napreduju i razvijaju se, a posebice je pazio na svog Mateja i Tihomira s neizmjernom očinskom ljubavi.
Vjerovao je u „svoj“ Izviđač. Znao bi reći, i kad se radilo o njegovoj djeci : „Uradite kako mislite da je najbolje! Znam da mome Mateju želite samo dobro“. Nikad ništa nije tražio za sebe, a svima je davao sve što je mogao, i više od toga.
Hvala ti, Ivane! Hvala ti na tvojoj dobroti i ljudskosti! I ti si dio uspjeha našeg kluba.
Neka ti je laka zemlja, dobri čovječe! A, vama: Marija, Matej, Tihomire i Matijana ,najiskrenija sućut. U ovim teškim i bolnim trenucima budite ponosni na svoga Ivana i zahvalni za njegov plemeniti i čestiti život!
Počivao u miru Božjem!
RK IZVIĐAČ CO
