Rođendan i priznanje: 90-godišnji Božo Bubalo dobio nadbiskupovu zahvalnicu. Autor: Ljubuški portal.

Đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić uputio je zahvalnicu za više od 75 godina posluživanja kod oltara višedesetljetnom suradniku franjevačkog samostana i crkve Svetog Križa u osječkoj Tvrđi, Boži Bubalu, koji na Sv. Josipa, 19. ožujka 2026., slavi i 90. rođendan.

 

 

Zahvalnicu je, na kraju misnog slavlja 4. korizmene nedjelje, 15. ožujka, Boži uručio gvardijan osječkog franjevačkog samostana, fra Venancije Mihelić, OFM, a tijekom ovoga misnog slavlja kod oltara je posluživao fra Miroslav Petrac. Uz zahvalnicu nadbiskup Hranić poslao je Boži rođendanski dar, a franjevci samostana poželjeli su se da daruju slavljeniku knjigu o sv. Josipu, da mu – kako je rekao gvardijan – „ovaj sveti zaštitnik istinu bude u pomoći do Božje volje“.

Gvardijan je prisutnim vjernicima pročitao tekst zahvalnice na kojoj piše: „Zahvalnica poštovanom gospodinu Boži Bubalu za iskazanu velikodušnost u višegodišnjoj vjernoj službi ministriranja u franjevačkoj crkvi i samostanu Svetoga Križa u Osijeku, zazivajući od svega srca milost i snagu Božjega blagoslova“, te se priključio riječima: „Božo je višedesetljetni ministrant, ali i prijatelj nas franjevaca te mu sa zahvalnošću uručujemo ove lijepe darove“.

Božo je darove i čestitke primio s ganućem. Unatoč pozamašnom broju godina Božo svakoga jutra pješači stiže na misu bilo ljeto ili zima, sunce, snijeg ili kiša i posluživao kod oltara, ako je potrebno uključuje se i u navještaj misnih čitanja te prikupljanje milostinje. Spriječiti ga u dolasku može samo neka teža, ozbiljnija bolest. Uvijek je spreman pomoći franjevcima te svojom redovitošću i ustrajnošću svima može biti primjer i poticaj.

 

 

Božo Bubalo je rođen 19. ožujka 1936. na Hardomilju, u obitelji Joze Bubala i Ane, rođene Zelić, kao drugo od jedanaestero djece. Još kao dječak s roditeljima napušta kršnu Hercegovinu te se nastanjuju u ravničarskoj Slavoniji, u Lipovači (župa Borovo).

Po završetku Drugoga svjetskog rata obitelj je prisilno vraćena u Hercegovinu. Godine 1947. ponovno se, zajedno s roditeljima, seli, ovoga puta u Osijek. Ondje završava osnovnu i srednju školu, nakon čega sa suprugom, doktoricom medicine Ljubicom, zasniva obitelj. Dobili su dvoje djece – sina Josipa i kćer Mariju – a danas ima i dvoje unučadi. Supruga Ljubica preminula je 2016. godine, u 77. godini života, nakon duge i teške bolesti. Danas kao 90-godišnjak još uvijek vozi automobil. 

Božo svoju Hercegovinu nikada nije zaboravio te svaki svoj godišnji odmor posjeti Hardomilje i Ljubuški, ostajući trajno povezan sa svojim zavičajem.