Novinari koji pokrivaju ovaj sektor bili su jako zaposleni, često su radili u uvjetima koji nisu bezazleni i izlagali se riziku.
RTL-ovki Leoni Šiljeg gotovo svi tereni ove godine bili su vezani za zdravstvo, a svojim profesionalnim pristupom odlično je pokrila sve teme vezane za pandemiju koronavirusa i zato ne čudi što joj je 28. prosinca Hrvatska liječnička komora dodijelila godišnju nagradu za promicanje ugleda hrvatskih liječnika i liječničke profesije u 2020. godini.
O ovom vrijednom priznanju, godini koja je iza nas i brojnim poslovnim izazovima s kojima se susrela razgovarali smo s Leonom nakon same dodjele.
Priznanje Hrvatske liječničke komore stiže vam u godini koju je obilježila pandemija koronavirusa i kada je zdravstvo svakodnevno bilo glavna tema u svim medijima. Kakav je osjećaj baš u ovoj godini primiti ovo priznanje?
Godišnja nagrada Hrvatske liječničke komore u 2020. godini veliko mi je priznanje. Počašćena sam jer je nagradu dodijelila struka. Nitko nije ni slutio koliko će zdravstvo biti u fokusu i s koliko izazova će se nositi cijeli sustav. Nagrađeni su i liječnici i znanstvenici koji su se u 2020. istaknuli svojim profesionalnim radom i iskreno im čestitam.
Pratite intenzivnije ovaj sektor otkako je počela pandemija, što je bio najveći izazov u ovoj godini? Jeste li bili u strahu od zaraze kada ste izlazili na teren i na što vam se u ovim novim okolnostima bilo najteže naviknuti?
Ulazak na COVID odjel izazov je sam po sebi, ali svakako bih rekla da su bili izazovni tereni na koje sam se dosad bila naviknula. Operacije u zaštitnim odjelima, operacijska sala u Klinici za dječje bolesti Zagreb koju je potres potpuno uništio pa poplava koja je pogodila tu istu bolnicu. Uza sve to, potrebno je pridržavati se svih mjera. Strah je cijelo vrijeme postojao zbog drugih. Što ako se snimatelj zarazi, što ako zarazim nekoga od kolega… To su samo neka od pitanja koja se nakon svakog izlaska na teren motaju po glavi. Na početku je bio šok što ne mogu sugovorniku pružiti ruku i predstaviti se, što između nas treba biti razmak od dva metra, što trebamo nositi maske. Godina je završila, a ja nisam nijedan dan provela u samoizolaciji.
Koji vam se odlazak na teren ove godine posebno urezao u sjećanje?
Bila sam nekoliko puta na jedinicama intenzivnog liječenja u Kliničkoj bolnici Dubrava. Intenzivna je sama po sebi potresna i inače, ali ljudi koji ondje rade govorili su mi koliki im je šok što je toliko pacijenata u teškom stanju, na respiratoru u isto vrijeme. Krajem studenoga pripremali su sedmu jedinicu za otvaranje. Dok smo snimali, umrlo je dvoje ljudi. Nama pred očima. Smrt koja je toliko blizu, a nama koji joj nismo naviknuli gledati u oči svaki dan, sigurno se ureže duboko u sjećanje. Potresla me i priča sedmero djece iz Osijeka koja su vikendima dolazila majci pod prozor KBC-a Zagreb samo da bi joj mahnula. Ima leukemiju i nema tog videopoziva koji može zamijeniti njezin osmijeh kad joj djeca dođu, iz daljine mahnu i kažu da je vole.
Kako ste vi ušli u svijet novinarstva, koja su još zanimanja bila kao opcija?
Iako sam i prije srednje škole stekla iskustvo u dječjoj emisiji na Radiju Ljubuški, pisala za školski list, vodila Dječji festival, nisam mislila da ću završiti u novinarstvu. Dugo sam govorila da ću biti pedijatrica. Pa sam htjela studirati psihologiju pa logopediju i na kraju evo me u novinarstvu. Sada bih rekla – baš gdje i trebam biti.
Vaš hobi je paragliding, tko vas je zarazio ovim sportom i koliko mu se stignete posvetiti uz posao?
Zarazio me mlađi brat. Ali ne samo mene, nego cijeli grad. Ljubuški sad ima svoj paragliding klub s 30-ak pilota. To je odlična priča na koju sam itekako ponosna. On se počeo baviti tim sportom u studentskim danima, a ja sam krenula s njim na nekoliko terena i jedva sam čekala prvi tandemski let. I nije me uopće bilo strah. Ne bojim se visine i uz iskusnog pilota osjećam se sigurno. Samo sam čekala kad ćemo opet i opet. Nažalost, ne stignem se sama baviti tim sportom, iako je bilo puno pitanja kad ću ja kupiti krilo i početi učiti. Mislim da je i roditeljima dovoljno da su od petero djece – dvojica sinova svaki dan, kad to mogu, u zraku.
Adrenalinski izazovi nekako su vam u krvi pa ste tako i motocikl naučili voziti čak i prije odlaska u osnovnu školu, zar ne?
Dobili smo malu roza Yamahu PW 50. Uz oca kojeg svi znaju kao zaljubljenika u motore nije u tome bilo ništa neobično. Naravno da je motor imao podesiv gas kojim su roditelji ograničili brzinu. Mislim da neki naši prijatelji i danas pamte kad su sami sjeli na taj mali motor ili kad sam ih ja vozila. Ispričavam se ako su zamrzili motore zbog toga!
Volite i pub kvizove, kojih zbog epidemioloških mjera trenutačno nema u pubovima, ali održavaju se online, sudjelujete li u njima online i koja su vaša područja kada su kvizovi u pitanju?
Na pub kvizove krenula sam prije otprilike pet godina. Tada ih nije bilo toliko puno kao sad. Bila sam presretna kad su se u kasno proljeće opet vratili. U ožujku su bili online i sad su opet. I moja ekipa igra online. Uvijek ima onih koji varaju i svaki put se pitam što uopće rade na takvom kvizu. Cilj je zabaviti se i nešto naučiti. Ne znam što bih rekla da je baš moje područje. Ekipa računa na mene jednako kad je neko pitanje iz književnosti i iz sporta. Nasmijemo se jednako kad smo prvi i kad smo zadnji. Jedva čekam da se vrate kvizovi.
Kako se vaš dečko Damir nosi s vašim dnevnim ritmom posla koji je u novinarstvu teško planirati i je li vam on i najveći kritičar?
Najveća je podrška. Već zna da postoji mogućnost da se taj dan neću vratiti s posla kako sam ujutro planirala. Takav je posao. Ako ima kritiku, zna je reći na najbolji mogući način. Nedostaju nam putovanja. Zasad to kompenziramo vikend-odlascima u prirodu.
Čemu vas je ova godina naučila i s kakvim željama ulazite u 2021. godinu?
Naučila me puno. O meni samoj i drugima. Od lockdowna do potresa, koji su pokazali koliko smo mali i nemoćni. I koliko god da je 2020. bila teška, dosta je brzo prošla. I neka je! Želim u 2021. godini ono što poželim baš svake godine za sebe i svoje najdraže – zdravlje.
Večernji list
