Da bismo stalno rasli u vjeri, da bi naše obraćenje bilo temeljito, da bismo molitvom prožimali čitav život i uspjeli oživotvoriti Kristovu Radosnu vijest, potrebno je dobro se ispovijedati. Jedno je sigurno: bez redovite ispovijedi, nemoguće je zamisliti istinskoga, pravog osvjedočenoga kršćanina-vjernika.
Nije rijetkost čuti: “Čemu se ispovijedati? To mi je velika muka! Često se ispovijedam, ali ostajem isti. S istim grijesima, pogrješkama, manama, tjeskobama…”
– Ili: “Ja ne znam što bih imao ispovijedati. Nisam nikoga ubio, nikoga izdao, nikoga prevario. Nisam ništa ukrao. Dakle, ja nemam što ispovijedati…?”
– Čuje se i ovaj prigovor: “Ne mogu se ispovijedati. Strah me je i stid…. Moji su grijesi strašni… Što će na to reći svećenik?
“Međutim, postoji ozbiljna bojazan da kršćanski vjernici ne shvaćaju uvijek ispovijed onako kako bi je u duhu Evanđelja trebalo shvatiti. Štoviše, da je često shvaćaju odveć površno i odveć pogrješno. A nije rijedak slučaj da se k tom sakramentu pristupa kao k mučnom sudbenom postupku, koji nekako treba preživjeti! Kad se pak u nekom kršćanskom djelokrugu povedu razgovori o ispovijedi, najčešće se čuje i zaključuje da je ispovijed zapravo kazivanje grijeha te čekanje pokore i odrješenja. Pa oni koji misle da nisu grješni ili da su čak bezgrješni, vole samodopadno isticati da nikoga nisu ubili. Da ništa nisu ukrali niti što zapalili. I da je to uglavnom sve što je vezano uz ispovijed. A rijetko se tko nađe tko bi u taj predmet ubrojio i grijehe propustom. Oni slobodoumniji još će dodati da je ispovijed suvišan teret za vjernika. Da bi se trebalo ispovijedati izravno Bogu, a ne njegovu posredniku svećeniku, koji je čovjek kao i ostali ljudi.
„(…) A predmet ispovijedi nije samo učinjeni grijeh nego i neučinjeno dobro djelo. Poglavito neiskazana ljubav prema Bogu i prema bližnjemu. Jer, ljubav je najveća zapovijed u zakonu. A neiskazana ljubav najveći je grijeh protiv Zakona, koji je za kršćanina Isusovo Evanđelje. Tko pak ne griješi protiv ljubavi, uistinu je bezgrješan čovjek. Ali takvih bezgrješnika nema nigdje.” (fra Jakov Bubalo: “Daj mi svoje ranjeno srce”, str. 5-7).
Što je ispovijed?
Ispovijed je milosni sakrament spasenja. U doslovnom smislu riječi ispovijed jest duhovno uskrsnuće. To je radosni susret maloga grješnog čovjeka s velikim milosrdnim Bratom Isusom Kristom, nazočnim u njegovoj Crkvi. Vjernik katolik ide na ispovijed jer je, u svjetlu vjere, svjestan da svojim činima ili barem nakanama, nije prema ljudima postupao kao prema braći ni prema Bogu kao Ocu. Svjestan da je povrijedio ljubav, ide na ispovijed zato što žali zbog svojih postupaka i što želi, milošću oproštenja i odrješenja, nanovo zadobiti prijateljstvo Božje u Kristu.
U sakramentu pokore kršćanin se u neku ruku ponovno rađa i opet zadobiva krsnu svetost koja je više ili manje grijehom narušena.
Tko se među odraslim kršćanima spašava, redovito se po tom sakramentu spašava. Tko propada, redovito zbog tog sakramenta propada.
Ispovijed je velika milost Božja, dragocjeni uskrsni dar Uskrsloga svojim učenicima. Bog nas uvijek iznova zove k sebi. I kad se mi odlučimo k njemu vratiti, kajući se za svoje grijehe, on nam ih rado oprašta te nas tako vodi u susret vječnoj sreći.
“Svi smo grješnici. I svi smo ranjeni grijehom. A ranjeniku treba lijek i liječenje. Bolesniku treba ozdravljenje. A to je upravo ispovijed. Ona je lječilište i oporavilište. Ona zacjeljuje naše ranjeno srce. Ona ozdravlja naše bolesno biće. Liječnik i ozdravitelj je sam Gospodin Bog. A posrednik je u tome svećenik – ispovjednik.” (fra Jakov Bubalo).
Ispovijed je naš božanski Spasitelj postavio kao uvjet oproštenja. Ona je divan odsjaj Božje dobrote, koja je uvijek pripravna oprostiti nam naše ludosti. Ne zaboravimo: grijeh je sve ono što činimo, govorimo, mislimo i želimo, a Bogu se ne sviđa. Težak je grijeh u punom smislu duhovno samoubojstvo. Oduzima milosni život, bez kojega nema blaženstva u vječnosti. Ubili smo sebe duhovno toliko puta koliko smo puta teško sagriješili. Ispovijed nam vraća oduzeti život, i nakon toga razvija naše duhovne snage. Ona u takvim slučajevima uvijek znači uskrsnuće.
Što se traži za jednu dobru ispovijed?
Ispovijed je po naravi stvari samooptužba. Oni koji to ne znaju, strahuju, pred svećenikom, a ne pred ispovijedi, te se muče nepotrebnim i nepodnošljivim pitanjima: što će on na sve to reći? Zapamtite, za vas je važno samo ono što ćete vi i kako ćete vi reći. Ostalo neka vas ne uznemiruje.
Moramo svjesno, pripravno, ponizno, iscrpno i skrušeno sami sebe optužiti pred Bogom i njegovim predstavnikom. To je pravi uvjet oproštenja.
Što se za to traži? Svijest da smo činili zlo i tako vrijeđali Boga i svoje bližnje. Treba optužiti svoje misli, riječi, djela i propuste. Iskreno ih priznati zlom. Najprije pred svojom savješću, a onda pred Božjim namjesnikom. Potrebno je reći kako se mnogi kod ispovijedi više ispričavaju nego što se optužuju. Vlastita svijest mora optužiti vlastitu savjest. I to iscrpno i besprijekorno, jasno i uvjerljivo, odvažno i nepopustljivo. To je prvi uvjet dobre, valjane ispovijedi.
Kod ispovijedi se, dakle, prije svega traži iskrenost kod priznavanja krivnje. To je najteže. Tu treba slomiti svoju oholost, smrviti svaki otpor, prezreti svaki stid. Neshvatljivo je kako neki, upravo s lakoćom, na javnim mjestima i pred drugima počine i najteže grijehe bez stida i srama, a boje se to tajno i tiho priznati u ispovijedi. Kažu: stide se! Ne, to nije stid. To je lažni stid, đavolska varka… Sačuvao nas dobri Bog takva stanja. Čovjek koji pred Bogom, pred sobom i pred ispovjednikom iskreno ponizno i odvažno priznaje grješnost, vrijedan je oproštenja, pa bili njegovi grijesi tako mnogobrojni i jezivi da ih nijedna ljudska mašta ne zamisliti.
Neki se svetogrdno ispovijedaju. A to je strašno. Bolje je ne ići na ispovijed, nego je svetogrdno obaviti. Svetogrđe je učinjeno kad se neki teški grijeh u ispovijedi svjesno zataji. Kad ga netko neće očitovati i priznati, premda zna da ga je učinio. Dostatno je samo se prisjetiti da Bogu nije moguće nešto zatajiti. On zna sve naše grijehe. Bolje nego mi sami.
Zašto neki nemaju snage grijehe iskreno priznati?
Mnogo je razloga za to, ali se svi uglavnom mogu svesti na dva: strah i stid . Strah što će svećenik reći, što će misliti…
Neka vas se ni najmanje ne tiče što će on misliti. Njegova je jedina želja čuti iskrenu i skrušenu ispovijed. Ako osjeti da se tako ispovijedate, bit će sretniji nego što vi sebi to uopće možete zamisliti. Svećenik želi biti siguran da vam može velikodušno podijeliti odrješenje. Ni na što drugo on u tom času ne misli. Što je vaše kajanje veće, to će i Bog i on biti mirniji i blaži.
Neki je svetac ispovijedao mladića koji je plakao od uzbuđenja. Na kraju mu je dao vrlo malu pokoru. Mladić se usprotivio: “Oče, za tako strašne grijehe, tako mala pokora?” Svetac mu dade još manju. On se prenerazio. Odmah mu je zatim protumačio: za takvo kajanje, sinko, dostatna je posve neznatna pokora.
U ispovijedi nema mjesta strahu. U njoj se ne ide za tim da se grješnik osudi, nego da se ostvare svi uvjeti kako bi mu se oprostilo. Radi se o pomilovanju, a ne o osudi. Tu je sva ljepota i uzvišenost ispovijedi. U njoj se ide za tim da se shvate ljudske slabosti. Da se osudi grijeh, a čovjek spasi. A to je ono što tražimo. Zbog toga ne bi trebalo biti straha.
Stid je drugi čimbenik kojim se vrag služi. Dok nas na grijeh navodi, oduzima nam sram šapćući uzbuđenoj mašti i osjetilima: Ma, što je to? Ništa. Bog je dobar. Ispovjedit ćeš se i gotovo. Kad smo grijeh učinili, postupa obrnuto. Potiče stid, služeći se našom ohološću kojom bismo željeli sakriti svoje niskosti, izdaje i opačine kako ne bismo izgubili na cijeni. Doista, vražja taktika! Ona je najčešća u grijesima nečistoće. To je tako teško priznati! Pa se onda ljudi ustručavaju, okolišaju, ne žele izreći… Ne činite tako!
Jedino će vas iskrenost spasiti. Ispovjedniku je užasna spoznaja da onaj tko se ispovijeda laže. To se posebno lako otkriva kod zaručnika. Događa se da jedan od zaručnika prizna grijeh, a drugi ga zataji. I, što sad? Svećenik zna, a pokornik uporno prešućuje. Ispovjednik mu ne smije otkriti da zna, jer sve što je čuo, ispovijedana je tajna i on se znanjem koje je stekao u ispovijedi nigdje, nikada i ni u i slučaju ne smije poslužiti. Kako je užasno teško gledati kad netko odlazi s ispovijedi još više opterećen umjesto da je sve odložio… Zato, kad se odlučite na ispovijed, odbacite prije svega svaki strah i stid!
Ispovijed je uistinu sudbonosna. Radi se o našoj vječnosti: sretnoj ili prokletoj. Ne šalimo se s dušom! Ne shvaćajmo površno Isusove riječi. Ako je tko bio dobar, to je bio on. Ako je tko žalio ljude, to je opet bio on. Ako ih tko želi usrećiti. to je svakako on. Pa ipak, upravo on prijeti paklom onima koji se ne skruše. Koji se valjano ne ispovjede.
Ruku na srce, što je najteže priznati? Nečiste grijehe! I to uvijek: u djetinjstvu, mladosti i starosti. Kako to? I mnogi vjernici danas govore: pa to nije ništa! Ti su čini prirodni, kao što je prirodno jesti i disati. Zašto ih se odricati? A kad te stvari treba izreći, počnu se tresti. Sve drugo lako će priznati: krađe, prijevare, čak i ubojstva… Nečiste grijehe vrlo mučno ili nikako. Što to znači? Da to nije prirodna stvar, već nešto što najviše ponizuje ljudsko dostojanstvo.
Dobro je što osjećamo stid. Dokle god se barem malo stidimo, dotle nismo propali. Sram treba iskoristiti tako da ga nadvladamo, a ne da ga odbacimo. I još nešto! Niti griješite sami, niti se sramite sami. Time nije ranjen pojedinac nego priroda čovječja. Svi u sebi nosimo snažnu sklonost prema takvim pohotama. I što je čovjek po prirodnim sklonostima jači, to je pohota u njemu snažnija. Svi se moramo tom valu snažno opirati. Svatko se bori s tim. Ne kaže se bez razloga da to u nama umire petnaest dana nakon smrti! Gotovo nema čovjeka, ni medu običnim ljudima ni medu svecima, koji se nije morao hrvati s tim sklonostima. Gotovo je nezamisliva ispovijed u kojoj se ne čuju optužbe te vrste. Prema tome, ma kako bili grješni, ispovjedaonica neće ništa novo čuti.
Kako, dakle, stid nadvladati? Pouzdanjem u Božje milosrđe. Povjerenjem prema svećeniku koji će vas istinski razumjeti. Koji će zajedno s vama plakati. I, služeći se svojom iznimnom vlašću – “prisiliti” Boga da vam oprosti! Ne zaboravite da je Bog svoje oproštenje vezao uz svećenikov sud. Ako vam je on podijelio odrješenje, ni trenutka nemojte sumnjati u to je li vam i Bog oprostio. Bog se na to sam obvezao.
Kad se radi o ispovijedi, pojedinci se boje da će svećenik, prije ili poslije, otkriti ono što je u ispovijedi čuo. To nepovjerenje možemo lako ukloniti. Dostatno je prisjetiti se da je u povijesti bilo i svećenika otpadnika i propalica, ali nikada, baš nikada, nije se čulo da je bilo koji svećenik otkrio ono što je u ispovijedi doznao. Zar je to malo jamstvo?! Bog na poseban način štiti tajnost ovoga sakramenta. Svaki je svećenik duboko svjestan dužnosti ispovjedne tajne. Nad njom je Bog ljubomoran. Razlozi su jasni. Tko bi se ispovijedao da se taj sakrament povrijedi?
Svaki put kad počne slušati nečiju ispovijed, svećenik zna da može biti osuđen na smrt. I pod prijetnjom smrti ne smije odati ni riječi. Mnoge su države priznale svetost i nepovredivost ispovjedne tajne. Ispovijed je tajna kao i Bog. Nitko nema pravo u nju dirati. Nikakva vlast na svijetu. Nikada joj to Crkva neće priznati. Ni po cijenu smrti…
Jedne ruske novine izvijestile su kako je neki župnik osuđen na doživotni prisilni rad jer je, navodno, ubio nekog posjednika. Senzacija je bila golema. Nakon 20 godina smrtno je obolio župni sakristan. Prije smrti priznao je da je on ubio posjednika kako bi se oženio njegovom udovicom. Optužio je tada župnika. Uspjelo mu je. U sakristiju je smjestio ispražnjenu pušku. Zatim se ispovjedio. Niti je župnik smio pušku maknuti, niti se smio braniti. Kad je stigao zahtjev za njegovo puštanje na slobodu, župnik je mrtav već nekoliko mjeseci. Ispovjednik je mučenik, nikada izdajica!
Poznat je i slučaj sv. Ivana Nepomuka, koji je bio ispovjednik žene češkoga kralja Vjenceslava, Ivane. Kralj je na ženu bio bolesno ljubomoran. Jednoga dana zatražio je od sveca da mu oda što mu je kraljica u ispovijedi rekla Dakako, svetac ga je odlučno odbio. Kralj se razbjesnio. Zatvorio ga je u tamnicu i okrutno mučio ne bi li doznao što je želio. Bilo je sve uzalud. Tada ga je dao zašiti u kožnu vreću, za koju je pričvršćen težak kamen, i noću ga baciti u rijeku Vltavu.
I još nešto! Ispovjedna tajna zasijeca doslovce u sve! Ni svećenik se ne smije ravnati po onome što je u ispovijedi čuo. Kad bi mu tko u ispovijedi priznao da će ga na putu do kuće pričekati i ubiti, ne bi smio promijeniti put kojim se vraća. Jer to bi značilo poslužiti se znanjem koje je čuo u ispovijedi. Tajna je jednaka smrti. I to zato što se radi o sakramentu koji nosi život.
Bez čega ispovijed, zapravo nije ispovijed
Pomolili ste se Duhu Svetome za rasvjetljenje. Ispitali ste svoju savjest. Sve svoje grijehe, barem one teške, imate pred očima. Možete ih lijepo izreći. U redu. Što sada? Treba otići ispovjedniku i iskreno ih priznati. Otvoriti dušu. Bez uljepšavanja i opravdavanja. Ništa mu ne tumačiti. Njemu to ne treba. Ne miješajte druge osobe. Vi tu polažete račun samo o sebi. Svi su drugi isključeni.
To je uvjet da se dobro ispovjedite. Ali nije i bit ispovijedi.
Bit je ispovijedi kajanje. Što to znači?
Plač? Ronjenje suza? Uzdisanje? Ne. Sve to nije važno. Bit ispovijedi najprije čini uvjerenje da smo se grijesima udaljili od Boga. Izgubili život milosti, skrenuli s puta spasenja i nanijeli velike uvrede Božjoj dobroti. Tu spoznaju mora proizvesti žaljenje u srcu. Kajanje u punom smislu riječi. Ono je dvostruko, već prema tome iz kojih se pobuda kajemo.
Savršeno je kajanje ako se kajemo zato što smo povrijedili beskrajnu dobrotu Očevu, iznevjerili ljubav kojom smo ljubljeni. Takvo kajanje odmah će grijehe oprostiti. Ono je zato savršeno.
Nesavršeno je kajanje kad se kajemo iz straha pred pravednom Božjom kaznom, ili pred paklom. I ono je dobro i dostatno za ispovijed. Koga ne može spasiti ljubav, spasit će ga strah, jer je “strah početak mudrosti”. Eto, bez kajanja, bez iskrena i duboka žaljenja, ne može biti dobre ispovijedi. Svijest da smo krivi mora izazvati duboku žalost u srcu.
Pravo kajanje nezamislivo je bez želje i čvrste odluke da se grijeha okanimo. Odluka je sastavni dio kajanja, njegova nužnost. Prekid s grijehom u želji, u namjeri, u odluci morao bi biti korjenit. To neki ne razumiju, pa kažu da taj čin ne mogu izvesti jer su sigurni da će opet sagriješiti. Poznaju sebe. Već su puno puta obećavali, pa opet sagriješili.
Da se razumijemo! Ne traži se sigurnost da nikada više nećemo pasti. Traži se obećanje da ćemo se protiv grijeha boriti. Spremnost da ćemo izbjegavati prigode koje nas na grijeh navode. To, i samo toliko. Ta odlučnost mora biti vidljiva u ispovijedi. Svećenik je mora vidjeti. I to je onda dosta za valjanu ispovijed. A Bog će davati toliko snage koliko se za nju budemo borili. Ako zatajimo, past ćemo opet. Ali u trenutku ispovijedi, prava je odluka postojala. A to znači: dobro smo se ispovjedili.
Neki kažu: Ne idem na ispovijed, jer neću varati. Toliko sam puta obećao i opet pao u grijehe. To je posve krivo. Tko se iskreno kaje, taj nikoga ne vara. Padovi su odraz naše slabosti i ranjene naravi. Ispovijed je zato da nas duhovno ojača. Vara samo onaj tko se iskreno ne kaje. A tko se iskreno kaje, taj uvijek zaslužuje oproštenje. Budite u to uvjereni.
Kraljica mira poziva na ispovijed
Gospa dobro zna da smo svi slabi i da olako padamo na putu života. Zato da bismo se pridignuli, da bismo rasli u vjeri i bili osvjedočeni kršćani, preporučila nam je mjesečnu svetu ispovijed.
Na blagdan Navještenja 25. ožujka 1985. Gospa je preko vidjelice Marije poručila: „Draga djeco! Danas vas želim sve pozvati na ispovijed, makar se ispovjedili prije nekoliko dana. Želim da moj blagdan svi doživite u svojoj nutrini. A ne možete ga doživjeti ako se Bogu potpuno ne predate. Zato vas sve pozivam na pomirenje s Bogom!”
Tim izričitim pozivom na ispovijed Gospa nam je rekla koliko je ispovijed velik dar, kojim se Bogu možemo potpuno predati i doživjeti ljubav Božju u punini i radosti.
“Ispovijed je potpuno svjesno prihvaćanje volje Božje i odricanje svijeta koji zarobljava i ponizuje, prihvaćanje svijeta spasenja i svjetlosti, mira i ljubavi, a odricanje svijeta tame, mržnje i nemira.
Marija veli: Ne možete doživjeti proslavu blagdana ako se ne ispovjedite. To znači: Ne možete početi novi život ako Bogu ne reknete: Evo, Gospodine, spreman sam vršiti Tvoju volju! Volja Božja je za nas da tražimo najprije oproštenje za sve ono čime smo se odupirali njegovoj volji. Oproštenje za činjenicu da smo radije slušali svoju volju nego Božju, da smo bili bliže staroj Evi nego Mariji, novoj Evi. Ispovijed je, dakle, trenutak povratka i ponovnog prihvaćanja zemaljskog raja i početak izgradnje novoga svijeta. To je trenutak kad Bog dobiva pravo da opet uđe u naš život. Kad dobiva prvo mjesto u životu. To je također trenutak kad se naš stari, razrušeni čovjek obnavlja snagom čovještva Kristova.” (fra Slavko Barbarić: “Daj mi svoje ranjeno srce” str. 72 – 73)
Međugorje je postalo ispovjedaonicom svijeta. Mnogi svećenici, koji su pohodili međugorsko svetište, priznaju da se hodočasnici najradije i ponajviše ovdje ispovijedaju. Doći u Međugorje Kraljici mira, a ne ispovjediti se, značilo bi doći žedan na bistar izvor, i ne napiti se vode. Tisuće i milijuni hodočasnika našli su po ispovijedi duševni mir, oslobodili se svojih teških problema i dobili snagu da strpljivo podnose životne nedaće.
Ne tako davno prizna mi jedan hodočasnik iz Njemačke: „Dobio sam najljepši i najveći dar koji se može dobiti u svetištu Kraljice Mira!“
Pomislih: vjerojatno se dugo nije ispovijedao… I htjedoh ga upitati u čemu je taj dar, a on sam nastavi: “Danas sam se tako ispovjedio kao nikada u životu. Znate, ja se redovito ispovijedam mjesečno, nekad i češće. Bogu hvala, nemam teških grijeha. Uvijek se toga čuvam. Ali danas sam imao osjećaj tako divan, radostan, dok sam kazivao ove svoje sitne, male promašaje, nezahvalnosti… znajući da me Isus sluša, da to prima, da me voli i želi me učiniti sretnim. Svećenikovi savjeti i odrješenje ispunili su me takvom radošću i mirom da je teško mogu izreći ovim siromašnim riječima. To je za mene najveći dar koji netko može primiti u ovom svetištu.”.
Mnogi znaju reći: “Nigdje se ne mogu tako lijepo ispovjediti kao u Međugorju!”
“U Međugorju bez straha i stida otvaram lako svoje srce Bogu i sve mu mogu reći!”
“Svoju prvu ispovijed u Međugorju ne mogu zaboraviti, jer sam tu ostavio sve svoje teške grijehe i mane te se tu iznova duhovno rodio!“
Što je grijeh? Kada griješimo propustom?
Živimo u jednom vremenu koje proživljava ozbiljnu krizu. Svi se slažemo u ovom: čovjek nikad nije bio nesigurniji i tjeskobniji, zabrinutiji i nezadovoljniji, grješniji i bolesniji, nikad nije bio u većoj nevolji i muci nego što je danas…
Svatko je manje-više iskusio da mu grijeh ne može donijeti sreću. Da se zapravo grijehom nikada nije mogla kupiti sreća…
U ovom postmodernom vremenu svjedočimo gubljenju osjećaja za grijeh i krivnju. Neki misle da je čovjeku dopušteno činiti grijeh, tj. pogrješke jer mu one pomažu kako bi što bolje sazrio i postao zrela i odgovorna osoba. To je krivo!
Zaista, ljudski je griješiti i teško bismo povjerovali nekome tko bi tvrdio da nikad nije počinio grijeh. Sveto Pismo to potvrđuje: ”Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama” (1 Iv 1,8). Čuli smo i za onu drugu istinu koja kaže da su svi ljudi grješnici, a ipak, suvremeni čovjek živi kao da nije nikad počinio grijeha. Grijeh je stvarnost, jer mi osjećamo krivnju i grižnju savjesti kada nešto učinimo što nije dobro.
Naše je vrijeme, kao i sva dosadašnja, prepuno lijepih riječi. O djelima se to ne bi moglo reći. Lakše je govoriti nego djelovati. Ali još je lakše propuštati ono što ne bismo smjeli.
Znamo se ponekad tješiti kako nismo svjesni nekoga teškog grijeha, mirne smo savjesti, dok nas grijesi propusta ne uznemiruju. Rijetko ih ispovijedamo. Mislimo da to nije potrebno. Nismo u pravu.
Ako nam je Bog darovao određene talente koje bismo trebali u svakom trenutku upotrijebiti za svoje osobno dobro i dobro svoje braće i sestara. Griješimo ako svoje talente ne koristimo…
U Svetom pismo čitamo kako grijesi propusta bivaju kažnjeni: „Kad pristupi onaj koji je primio jedan talent, reče: ‘Gospodaru, poznajući te da si čovjek tvrd: žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao, pobojah se, stoga, odoh i sakrih tvoj talent u zemlju. Evo ti tvoje!’
Tada mu gospodar reče: ‘Nevaljali i lijeni slugo, znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao! Prema tome, morao si moj novac uložiti kod novčara. I da sam ja došao, uzeo bih svoje ujedno s kamatama.’
“‘Uzmite mu taj talent i podajte ga onom tko ima deset talenata! Jer svakome tko ima, dat će se još pa će obilovati; a onomu tko oskudijeva, oduzet će mu se i ono što ima. Nekorisnoga slugu bacite van, u tamu, gdje će biti plač i škrgut zuba!” (Mt 25, 24–30)
Dalje čitamo da sami propust djela milosrđa povlači sa sobom vječnu propast:.
“Potom će reći i onima slijeva: ‘Idite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi pojesti; ožednjeh i ne napojiste me; bijah putnik i ne primiste me; gol i ne obukoste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!'”
“Potom će mu i oni reći: ‘Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i žedna, ili kao putnika, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne podvorismo te?’ Potom će im odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, koliko ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.’ Ti će otići u muku vječnu, a pravednici u život vječni.” (Mt 25,41-46)
Sveti Jakov piše: „Tko dakle može činiti dobro, a ne čini, počinja grijeh.“ (Jak 4,17).
Budimo oprezni i nemojmo se šaliti s grijesima propusta. Postanimo svjesni svih svojih grijeha, pokajmo se iskreno za njih i čvrsto, s Božjom pomoći, odlučimo činiti sa svoje strane ono što Gospodin očekuje od nas i što smo po savjesti dužni uraditi.
Što je grijeh?
Sve ono što mislimo, želimo ili radimo, a Bogu se ne sviđa, zovemo grijehom. Grijeh je riječ, čin ili nutarnji osjećaj koji nije u skladu s Božjom voljom i protiv naše savjesti…
Grijeh je kada čovjek učini zlo koje je mogao izbjeći, tj. ne učiniti. Tako kaže definicija grijeha, a Katekizam Katoličke crkve, još strože, opisuje kao grijeh svako kršenje Božjih i crkvenih zapovijedi.
Grijeh je uvreda koju čovjek nanosi Bogu kao osobi, bližnjemu kao osobi, sebi kao osobi, kada svjesno i hotimice krši njegov sveti zakon mislima ili riječima, djelima ili propustima.
Grijeh je izraz za zlo koje čovjek čini poglavito u odnosu prema Bogu, a onda i u odnosu prema čovjeku. Grijeh je krivnja koja se iskupljuje pred Bogom i koju samo Bog može oprostiti. Grijeh je nakana ili čin kojim se čovjek izravno ili neizravno usmjeruje protiv Boga i ne postupa prema njemu kao prema Ocu. Grijeh je svjesno kidanje sveze ili odnosa s Bogom. Prekidanje svake sveze s Bogom značilo bi ništavilo.
“Grijeh je u najširemu smislu sve ono što je zlo, sve negativno u svijetu. Sve patnje, krivnje, uvrede, zločini, bolesti, umiranja, ratovi, neznanja, nemoći, nepravde, mržnja. To su, naime, posljedice grijeha, pa ih u širem smislu možemo nazvati grijehom. Kad ne bi bilo grijeha, ne bi bilo zla ni patnje.” (Tomislav Ivančić).
Najdublji smisao grijeha jest odbijanje ljubavi drugih i Drugoga. Kad griješimo, nastojimo postići nešto što se protivi ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Narušavamo red ljubavi…
Grijeh je povreda, pobuna, nepravda. Grijeh se u biti pokazuje kao povreda osobnih odnosa. Kao čovjekovo odbijanje da se dade ljubiti od Boga, koga je ljubav takoreći učinila “ranjivim”.
Što grijeh jest, a što nije, ocjenjujemo savješću. Savjest je glas Božji koji nam govori što je dobro, a što zlo. Ona je izravna sveza čovjeka s Bogom. U savjesti se čovjek osjeća odgovornim Nekome. Zapravo onome tko je veći od nas. Tko je naš Stvoritelj i Gospodar. Savjest je čovjekova svetinja. Moramo radije biti spremni umrijeti nego povrijediti savjest. Ona nam jasno kaže kako uvijek moramo činiti dobro i ne smijemo činiti zlo.
Nekad se može dogoditi da nam nije jasno što je dobro, a što zlo. Može nam savjest biti neispravna. Dužnost nam je svoju savjest ispravljati. Ponekad čovjek čini zlo, a misli da je to dobro. Tu je jasnoća savjesti pomračena.
Težina grijeha
Težinu grijeha određuje objektivna težina počinjenog čina (grešno misliti nema tešku posljedicu dok oduzimanje nečijeg života ostavlja teške posljedice), stupanj spoznaje (u kojoj mjeri svoj zao čin shvaćamo kao grijeh) te stupanj slobode u izboru.
Postoje različiti stupnjevi ozbiljnosti i težine grijeha. Svijest i nutarnja sloboda može se mijenjati u tijeku različitih životnih razdoblja, u različitim prilikama, kod različitih ljudi. Sami čini međusobno se razlikuju. Razlikujemo uglavnom lake i teške ili smrtne grijehe.
Težak je grijeh svojevoljni prekršaj Božjih ili crkvenih zapovijedi u velikoj stvari. Dakle, za težak su grijeh potrebne ove pretpostavke:
- velika stvar, II. znanje o toj stvari, III. svjesni i hotimični prekršaj.
Lak je grijeh lagan prekršaj Božjeg zakona.
Otpad od vjere (idolopoklonstvo), psovka Boga i svojih svetinja, ubojstvo i preljub, smatrali su se vrlo teškim prijestupima. Za njih se tražila duga pokora prije nego što bi se udijelilo pomirenje s Crkvom.
Teži grijeh učinimo, uvijek hotimice, svjesno, znajući da griješimo, Da kršimo Božji zakon. Hotimice, hoteći ga prekršiti. Uvjeti da neki čin bude grješan jesu: razumska spoznaja i svojevoljni izbor. Ako jedan od tih uvjeta nedostaje, grijeh nije težak.
Djeca koja još ne rasuđuju, nisu sposobna ni za grijeh. Isto tako ni oni koji se nalaze u nekom stanju slaboumnosti. Koji ne poznaju zakone…
Evo nekoliko primjera:
– Dječak od tri godine izgovori psovku. Je li učinio grijeh? Ne, jer ne zna što govori. Učinio je grijeh, i to težak grijeh, onaj koji ga je naučio. Ali dijete nije učinio nikakav grijeh.
– Luđak u bijesu ubije. Je li to ubojstvo grijeh? Nije, jer on nije u stanju promisliti o zlu koje čini.
– Veliki petak je, a jedete meso jer ne znate da je taj dan. Jeste li učinili grijeh? Niste, jer se radi o neznanju.
– Ako smo prisiljeni učiniti nešto što je zlo, a naša je volja uvijek to odbijala i tome se opirala, nemamo grijeha.
Evo primjera:
– Netko je nasilno primoran jesti zabranjena jela na dan posta i nemrsa. Je li učinio grijeh? Nije, jer, čin je to bez njegove volje, koja u ovom slučaju nije slobodna.
– Netko je u snu izgovorio psovke ili učinio neko djelo koje zakon Gospodnji zabranjuje. Je li sagriješio? Nije, jer i u tom slučaju nema voljne odluke. Osim ako prije sna nije tim činima pružio hotimičan uzrok.
– Djevojka je prisiljena podnijeti nasilje bludnika kojem se vlastitom snagom ne može oteti. Je li sagriješila? Nije, jer tu nedostaje njezina volja. Njezina će krjepost, dapače, u tom slučaju biti pred Bogom dvostruko zaslužena.
– Netko na blagdan propusti Misu ili jede meso u zabranjene dane, jer zbog bolesti mora biti u krevetu. Je li sagriješio? Nipošto, jer ga je na to primorala bolest.
Netko bunca, pa psuje, govori budalaštine, proklinje, Čini li zlo? Ne čini, jer tu nema voljne odluke.
To isto vrijedi za djela koja čine luđaci, pijanci, neuračinljive osobe. Isto vrijedi za djela učinjena s nepažnjom i bez promišljanja. Isto vrijedi za djela učinjena u strahu, u tjeskobi, u pogibeljima.
Na koliko načina možemo sagriješiti?
Sagriješiti se može na četiri načina: mislima, riječima, djelima i propustima.
Mislima griješimo svaki put kada imamo na umu teške i zle stvari, pa makar ih i ne željeli ostvariti. Ako je tu i želja, tada težina grijeha raste. (Sumnje u vjeri, zavist, mržnja, oholost…).
Riječima griješimo svaki put kada govorimo loše. Grijesi riječima su: psovke, krivokletstva, proklinjanja, ogovaranja. klevete, razgovori protivni vjeri, te ljubavi, čednosti i čistoći.
To je najuobičajeniji način griješenja, jer je najlakši.
Djelima griješimo kada činimo: ubojstva, preljube bludna djela, velike krađe, kriminalne radnje, osvete… Tu pripadaju i djela koja su drugi učinili na naš poticaj, zavođenje, nagovor, savjet (također ako ih nismo spriječili).
Propustima griješimo kada propuštamo ono što Bog zapovijeda, kada zanemarujemo ono što moramo činiti kao osvjedočeni vjernici, i kada propuštamo obveze svoga staleža. Naša je dužnost vjerovati u Boga, ljubiti ga svim srcem, Njemu se ponizno klanjati i služiti mu, braću i sestre ljubiti i njima služiti… i drugima pomoći da isto čine… Ako to propuštamo činiti, griješimo propustom.
Ne nazočiti sv. Misi na nezapovjedne blagdane, ne vratiti posuđenu stvar, uskratiti protivniku pozdrav, ne oprostiti uvrede, ne opominjati djecu ako su u prilici nešto loše učiniti, ne pomoći starijoj osobi, ne ustupiti svoje mjesto starijoj osobi u autobusu, vlaku, ne dati milostinju siromahu…
Bog je sve nas obdario svojim talentima. Mi smo dužni služiti se njima, a ne ih zakopati, odnosno zanemariti. Potrebno ih je iskoristiti za dobro osobno i svoje braće i sestara. Recimo nekoga je Bog obdario dobrim sluhom i glasom, on bi se mogao uključiti u crkveni zbor i pjevati… Ili tko zna lijepo i razgovijetno čitati, trebao bi biti čitač u crkvi. Pozvan je iskoristiti taj svoj dar. Ako to ne čini, griješi propustom.
Griješi propustom onaj tko ne iziđe na izbore…
Djeca griješe propustom ako ne razumiju svoje roditelje u njihovim mukama i nevoljama i nemaju strahopoštovanja prema njima.
Grijeh je i stanje u kojem se čovjek rađa. “U grijehu me zače majka moja” (Ps 51,7). Grijeh je i čin pojedinog čovjeka. Razlikujemo istočni, iskonski grijeh od osobnih grijeha. Istočni je grijeh cijelog čovječanstva. On “istječe” iz prvih ljudi i ulazi u svakog čovjeka u trenutku začeća. Osobni je grijeh onaj koji svjesno čini svaki čovjek. Sveti Jakov također upozorava: “Svakoga napastuje njegova požuda, koja ga privlači i mami. Požuda zatim, zatrudnjevši, rađa grijehom, a grijeh, izvršen, rađa smrću” (Jak 1,14-15).
Dr. Tomislav Ivančić ovako razmišlja: “Grijeh je i osoba, duhovno zla osoba. Grijeh je naime, u izvedenom smislu đavao, ukoliko on nagovara i zavodi ljude da čine grijeh. On se u početku pobunio protiv Boga, htio je biti Bog. On je nepomirljivi neprijatelj Boga. On je zato zlo u sebi samome. Sveto ga pismo naprosto zove Zlim. On se najviše udaljio od Boga i zato je najviše zlo, jer se time najviše udaljio od Dobra koje je sam Bog. Još se naziva i drugim imenima: đavao, Sotona, Lucifer, lažac i ubojica ljudi, zao duh, Belzebub, nečisti duh, demon, zle sile, upravljač mračnoga svijeta, zavodnik, knez ovoga svijeta, vrag. No, nije riječ o jednoj osobi, nego o mnoštvu osoba koje imaju svoga vođu i začetnika. On je inteligentniji i jači od ljudi. Zato ga se ljudi ne mogu osloboditi. Čovjek je u početku svijeta povjerovao Zlome i predao gospodstvo nad svijetom đavlu!
Zato je Zli ‘knez ovoga svijeta’. No, Isus je istjerao Zloga iz svijeta, oduzeo mu vlast i donio u svijet Božje kraljevstvo. Sotonino kraljevstvo je kraljevstvo na izdisaju. On je osuđen. Zadnji su mu trzaji i zato nastoji zavesti što više ljudi. U tom zavođenju on upotrebljava i strukture svijeta i već zavedene ljude!“
Svi smo mi grešnici i zato ne bi bilo dobro, umjesto ispričavanja i opravdavanja svojih grijeha, reći Gospodinu: Isuse, smiluj se meni grješniku! – jer ”ako priznamo grijehe svoje, vjeran je on i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde” (1 Iv 1,9).
Odlučimo se za Isusa i bit ćemo s Njim pobjednici i vječno sretni! Čuvajmo se svih grijeha, posebice grijeha propusta. Ispovijedajmo rado grijeh propusta, pa ćemo lakše proći na Sudnjem danu…
Neki pobožni čovjek je prolazio gradom i susreo djevojčicu pokidane haljine koja je tražila milostinju. Prolazeći kraj nje pomisli: „Gospodine, kako možeš dopustiti takvo što? Poduzmi nešto!
„Uvečer za vrijeme televizijskog dnevnika opazi jezive prizore djece koja umiru od gladi. Ponovno se obrati Bogu: „Gospodine, zašto dopuštaš da ova djeca umiru? Daj, učini nešto! Ti si svemoguć!“ Odjednom je čuo jasan glas: „Ja sam već nešto poduzeo: stvorio sam tebe!“
Pravo je netko rekao: „Moli Boga da ti blagoslovi rad. Ali ne zahtijevaj još i to da ga On izvrši!“
Ispit savjesti
– Jesam li sa svakim u miru…? Shvaćam li da je najveća varka i zamka u tome da me posvađa s drugima i da usmjeri jedne protiv drugih? Prepoznaj u svakom brata.
Mržnjom se ništa ne dobiva, dobiva se, doiva se pomirenjem.
– Ljubim li Boga iznad svega, a bližnjega svoga kao sebe samoga?
Grijesi protiv deset Božjih zapovijedi:
– nevjera, nepovjerenje u Boga, otpadništvo od vjere (od Boga idolopoklonstvo, bavljenje okultnim i magijskim činima…
– psovka i neukusno izgovaranje Božjeg imena…
– težak rad nedjeljom i zapovjedanim blagdanom, propuštanje kršćanskih dužnosti: nedolazak na nedjeljnu Misu i vjeronauk, izostanak godišnje ispovijedi i pričesti, uskraćivanje milostinje, zanemarivanje molitve, posta, nemrsa;
– nepoštivanje roditelja, ubojstvo čovjeka, mržnja, ogovaranje, kletva, pobačaj, laž, krađa, krivi sud i krivo svjedočenje;
– bestidne misli, riječi, želje, djela, predbračni odnosi, preljub, samozadovoljavanje, život u građanskoj bračnoj zajednici bez sakramenta ženidbe, nagovaranje na grijeh, zavođenje na grijeh, prijevara, pronevjera.
Grijesi unutar sedam glavnih grijeha jesu:
Prezirem li koga, uzdižem li sebe iznad drugih, tašt sam, ohol, škrt i sebičan, zavidan, ljubomoran, zloban, lijen i neodgovoran na poslu.?
Poštujem li svoju i tuđu spolnost? Čitam li pornografske knjige i časopise?
Gledam li pornografske filmove?
Srdim li se, uzrujavam i uznemirujem zbog sitnica?
Opijam li se, neumjereno pušim, štetim li svome zdravlju?
Živim li u svađi? Čitam li vjerski tisak? Vraćam li na vrijeme drugima što sam im dužan?
Jesam li rastresen u molitvi? Volim li ljude? Volim li sebe? Ljubim li Boga? Vjerujem li da on mene voli?
Čistim li maštu i misli? Brinem li se za odgoj svoje djece?
Jesam li odgovoran na poslu, u obitelji?
(Usp. Dr. Tomisalv Ivančić, isto str. 58)
Zbog svetogrdnih ispovijedi osuđena sam na vječne muke u paklu
Sv. Antonin, nadbiskup Firence, pripovijeda kako je djevojka M., odgojena u krjeposti i najvećoj čednosti, popustila napasti i pala u teški grijeh protiv šeste zapovijedi Božje. Sva je zbunjena i mučena od grižnje savjesti govorila u sebi: “Kako ću smoći hrabrosti ispovjediti ovaj grijeh?”
Zbog stida i straha nije mogla ovaj grijeh ispovjediti. Tako je učinila i drugi, još veći: svetogrđe. To joj je umnožilo grižnju savjesti.
Da bi umirila svoju savjest i misleći da će tako okajati svoj grijeh, činila je čitava života veliku pokoru. Njena svakodnevna hrana bila je komad crnoga kruha i malo vode, spavala je na kamenoj ploči i ljeti i zimi. Čak se i bičevala do krvi. Sve svoje imanje, koje bilo veliko, razdijelila je siromasima.
Radi smirenja pošla je u samostan u nadi kako će ondje obaviti veliku ispovijed. Ali i ondje je svlada stid i prešuti svoj grijeh. Jednostavno ispovjednik nije mogao grijeh upoznati.
Zbog njezine stroge pokore i sveta života izabrali su je sestre za opaticu. Nikako nije smogla snage ispovjediti svoj teški grijeh.
Tako je i dalje množila svetogrđa. Konačno je oboljela na smrt i tada se odlučila dobro ispovjediti. Ali joj prokleti stid i strah u onim zadnjim trenucima zatvori usta. Primila je sakramente s prividnom pobožnošću, ali svetogrdno. Tako je u svojim grijesima umrla.
Dobre su sestre vjerovale kako je sigurno spašena. Kad su jednoga dana u crkvi molile za nju, dopusti Bog, mnogima za pouku, i ukaza im se nesretnica koja je rekla:
“Prestanite moliti za mene! Ja sam osuđena, jer sam uvijek u svojim ispovijedima prešutjela grijeh počinjen u mladosti. Sva pokora koju sam činila nije mi ništa koristila i zato sam osuđena na vječne muke u paklu.” Potresno i strašno!
Ispovijed je milosni sakrament spasenja. Ne zaboravimo: Tko se među odraslim katolicima spašava, redovito se po tom sakramentu spašava. Tko propada, redovito zbog tog sakramenta propada. Ispovijedajmo se iskreno, ponizno i dobro! Bez straha i stida recimo sve što nam na srcu leži. Kad smo iskreno sve kazali, skrušeno se i savršeno pokajali i s pomoću Božjom odlučili ubuduće više ne griješiti, mi smo se dobro ispovjedili
