Friško su se blizanke Jurković, Ivana i Josipa vratile s Europskog prvenstva u mađarskom Szegedu gdje su osvojile broncu u dvojcu bez kormilara.
Nismo ni znali, dobili smo broj od mame Jurković! Halo, halo. Javila nam se gospođa Darinka. ‘Nema problema, evo odmah šaljem broj‘, ljubazna je bila mama i za tili čas javila nam se Ivana. Otvaramo priču s posljednjim uspjehom…
– Uhh, imale smo veliku knedlu u grlu. Bio je ogromni pritisak na nama jer skoro 10 mjeseci nismo bile na sceni. Došle su sve najbolje posade koje će biti i u Luzernu na završnim kvalifikacijama za Olimpijske igre. Nismo znale što možemo očekivati.
Nakon prve utrke stvari su postale jasnije.
– Vidjele smo da možemo biti između drugog i četvrtog mjesta. Grkinje su bile bolje za malo više od sekunde, pa su dobile puno bolju stazu koja je bila u zavjetrini. A nas je ‘tuklo‘ sa svih strana.
Na koncu su medalju ‘iskovale‘ u samom finišu. Nakon 1500 metara su bile na četvrtoj poziciji. A onda su u zadnjih 500 prestigle Britanke.
– Došle smo fizički spremne i dobro potkovane. Trener nam je rekao da nikoga ne puštamo za više od dužine čamca. Držale smo jaki ritam i onda su Britanke ‘pukle‘ u finišu i mi smo uzele broncu ispred njih i Čehinja.
Uspjeh u ladici
Tek što smo htjeli upitati kakva je bila fešta, Ivana je unaprijed odgovorila.
– Dogovorile smo se da nećemo slaviti i da ćemo ovaj uspjeh odmah spremiti u ladicu. Pred nama su olimpijske kvalifikacije u Luzernu od 19. do 21. svibnja i tamo moramo doći čiste glave i potpuno spremne – nema šale. Situacija je ozbiljna.
Riješili smo aktualnosti i nakon toga zavrtili sat desetljeće ipo unatrag. U glavama blizanki Jurković tada je postojao samo jedan sport. A to nije bilo veslanje…
– Krenule smo s rukometom. Upisale smo se 2007., a onda nas je prijateljica nagovorila da dođemo na veslanje kako ona ne bi bila jedina cura, da joj barem pravimo društvo. I tako smo otišle i paralelno trenirale dva sporta. Sve dok mama jednog dana nije rekla da moramo izabrati. Ipak smo se odlučile za veslanje. Već nakon tri tjedna bila je regata u Splitu na kojoj smo osvojile broncu. A onda smo nedugo nakon toga postale državne prvakinje.
Čast rukometu, ali Jurkovićke nisu pogriješile.
Brzo je postalo jasno da se radi o veslačicama pred kojima su velike stvari. A onda je postalo jasno i da moraju s otoka… Zvao je Zagreb, klub s Trešnjevke i sestre su svoju Korčulu zamijenile Zagrebom.
– Bilo je teško. Imale smo samo 17 godina, a morale smo otići same od kuće. Ali roditelji su imali povjerenja u nas. Klub i Savez su bili iza nas. Puno su nam olakšali. Na prvu nam je, naravno, bio šok. Ali brzo smo se naviknule.
Što vam najviše nedostaje?
– Obitelj i naše dvije najbolje prijateljice. Srce nas uvijek vuče doma. Jedva čekam kad ću doći doma. Ali to je zbog obaveza, nažalost, uglavnom samo jednom godišnje.
Svi u Zagrebu
Sada su Jurkovići na okupu. Svi su u Zagrebu, sestre poslom, a mama Darinka je došla dočekati oca Ljubišu koje je taman stigao ‘s broda‘. Jurković senior je pomorac.
– Dok smo odrastale, otac je većinu vremena plovio. Ali mama se trudila da se njegov izostanak skoro pa i ne osjeti. Radila je, podizala nas, bila i otac i majka.
Ivana i Josipa su blizanke i jasno je da je njihova veza neraskidiva. Saznali smo da je Ivana ipak starija. Cijele dvije minute!
– Zajedno živimo, zajedno treniramo. Po cijele dane smo skupa. Bude tu svega – smije se Ivana i dodaje:
– Odvojimo se samo nedjeljom kad ja odem u grad s prijateljicama, a Josipa sjedne na motor i ‘zapraši‘ negdje.
Josipa vozi motor?
– Da, da. Kupila je sebi Yamahu, više od 1000 kubika ima. Baš velik motor. Ona to voli. Ali kada se bliže natjecanja onda motor ide pod ključ. I ona je svjesna da je to rizik. Mami nije bilo drago na početku. Nikome nije ništa rekla, samo je jednog dana osvanula pred vratima na motoru.
Onda ste različit đir?
– Tako je. Obje smo u sportu, ali ona je više sportski tip od mene. Ja se volim sređivati, oblačiti, onako ‘nafinćukati se‘ što mi kažemo, haha.
Što ti je slabost?
– Ni torbice, ni cipele. Slaba sam samo na parfeme. ‘Ubila‘ bih za dobar parfem – kroz smijeh nam priča simpatična Ivana.
Imaš i favorita?
– Volim isprobavati nove. Uskoro mi stiže pošiljka. Ali trenutno mi je nadraži Tiziana Terenzi Kirke – eto, i to smo doznali.
Vraćamo se na rastanak koji će biti neminovan, kad – tad… Ali to je život.
– Sigurno će mi pasti teško jer smo toliko naviknule jedna na drugu. Ali svaka gradi svoj život. Sportski ciljevi su nam zajednički, ali u životu nas zanimaju različite stvari.
Veza s nogometašem ljubuških korijena
Aktivne su sestre na društvenim mrežama, a Ivana je pokazala i svog momka. Riječ je o nogometašu Kristianu Luburiću, našem nekadašnjem U19 reprezentativcu. Na početku ove sezone iz Širokog Brijega prešao je u švicarski Juventus iz Zuricha.
– Upoznali smo se na sportskim događajima. Njegovi su iz Ljubuškog. Ali skoro cijeli je život u Švicarskoj.
Kristijan Luburić, nastupao je za mladu hrvatsku reprezentaciju
Kako funkcionira veza na daljinu?
– To nam nije problem. Imamo razumijevanja jedno za drugo. Sportaš je i shvaća kroz što prolazim. Velika mi je podrška.
A ne možemo ne upitati: je li bio doma, ‘ušao‘ u kuću?
– Je, je. On je već domaći kod nas, haha. Zadovoljni su i mama i tata. Mama je govorila: hvala Bogu!
Kakvi su vam planovi po tom pitanju? Jesu li već počeli dosađivati s istim pitanjem?
– Držimo to za sebe. Ali ne želim se udati, pa živjeti na daljinu. Imam još godina u karijeri, vidjet ćemo. Volimo se i lijepo nam je.
Sportski cilj je jasan – izboriti vizu za Pariz. Uskoro će se vesla ukrstiti u Luzernu. A samo će se dvije najbolje posade plasirati na Olimpijske igre. Pitanje plasmana već su mogle riješiti da ih nije zadesila nevjerojatna nesreća. Naime, na Svjetskom prvenstvu u Beogradu u rujnu prošle godine Ivana i Josipa su se otrovale.
– Bili smo u hotelu s ostalim reprezentacijama. I vidjeli smo da Rumunji ‘padaju‘ jedan po jedan. Nešto nije bilo u redu. Higijena je bila katastrofalna. Vidjela sam da suđe peru samo vodom, bez deterdženta. I pribor za jelo i čaše… Sve su samo vodom prolazili. I buknula je zaraza, svi su pokupili virozu.
Boli to korčulanske blizanke jer su pale bez ispaljenog metka, kako kaže Ivana.
– Dan prije utrke čamac nam je na treningu doslovno letio. Bile smo spremnije nego ikad u životu. Noć prije utrke sam se probudila u četiri ujutro i povraćala. Ipak smo išle i odveslala sam utrku, ali bilo je to jako loše. Nisam mogla ništa. Nakon toga sam završila na infuziji, a onda mi je uhvatilo i sestru.
Nisu tako dobile ni priliku pošteno odmjeriti snage s drugima. Viroza je bila jača…
– Sjećam se izbornika i trenera. Plakali su dok su nas odjavljivali iz natjecanja. Vratile smo se doma na otok. Spasili su nas roditelji i prijateljice.
Odnos s Bogom
Kroz razgovor ugodni dotaknuli smo se i vjere. Sportaši sve češće javno ističu koliko im znači, pa je tako posvjedočila i Ivana.
– Vjera nam je sve. U čamcu je uvijek krunica iz Međugorja ili blagoslovljena maslinova grančica. Ne idemo bez toga. Uvijek se zajedno molimo. Ali ne za to da nam Bog da da nešto osvojimo, nego samo da izdržimo sve i da bude kako On želi.
– Josipa na ruci ima tetovirano: ‘Familia ante omnia‘. Obitelj prije svega. A ja ih imam 12 na sebi. Uglavnom su motivi iz egipatske kulture. To mi je baš zanimljivo. Volim njihovu mitologiju.
Opet pitamo: šta kaže mater?
– Nije joj na prvu bilo drago, haha. Ali opet, nismo se išarale bez veze. Nešto je smisleno za čime sigurno nećemo požaliti jednog dana. Prije svake sam dugo razmišljala želim li to zapravo. Najveću tetovažu imam na leđima i trebalo mi je godinu i po dana da do kraja odlučim.
Kakvi su planovi van čamca?
– Završavam sportski menadžment na Aspiri. Ostala mi je zadnja godina koju sam morala pauzirati zbog sportskih obaveza. Voljela bih se jednog dana baviti sportskim menadžmentom.
I za kraj smo ostavili financije. Ne valja se prije vremena opterećivati novcem… Ali pitamo:
Može li se živjeti od veslanja?
– Može, ali u manjim sportovima moraš biti na vrhu da bi uspio. To su uglavnom prihodi sa strane od stipendija, nagrada… Članice smo MORH-a.