Božić je najbolja prilika da se izmirimo, da oprostimo, da pređemo preko uvrjede. Da reknemo u sebi: što je bilo, bilo je, hajdemo ispočetka. Može li to učiniti sin ocu, brat bratu, brat sestri, susjed susjedu.

Autor: Ivo Šutalo | Crkva na kamenu

Došao sin iz Zagreba u jedno hercegovačko selo posjeti ti stare roditelje. Odavno ih nije vidio pa mu je bilo malo i neugodno. Već duže vrijeme živi u Zagrebu sa ženom i troje djece. A otac i majka žive s drugim sinom, njegovim bratom, u istoj kući. Roditelji u prizemlju, a on sa ženom i djecom na katu. Obradovao se otac kad je ugledao sina, kao da ga je sunce obasjalo. A tek majka: ne prestaje ga grliti i ljubiti.

 

Hajde sjedi, sine moj, otkada te nismo vidjeli, pričaj nam o svemu. Sjedoše, te kava, rakija, stavila majka i malo meze, popiše i čašu vina, priča po priča, o svemu se ispričali. U jedna doba otac će svome sinu:

 

– A ma znaš, nešto bih ti rekao, ali mi malo nezgodno.

 

– Reci, tata, čega se plašiš, ta jesmo li uvijek mogli sve reći.

 

– A ma, ne znam, sine, radi se o tvome bratu, znaš.

 

– Pa, reci, tata, ta ne će pasti glava.

 

– Znaš, nestalo mi ima jedno mjesec dana dvjesto eura iz vitrine.

 

Ma. nemoj mi reći, a na koga sumnjaš?

 

– Mi smo uvijek u kući, jedno je od nas stalno u kući. Ta, vidjeli bismo da je netko ušao, ali i sigurno nije. Nego, sve mislim da nije tvoj brat, kako stanuje na katu, pa mu možda nešto zatrebalo, zna on gdje nam stoji novac, pa se poslužio. Pa, ne smeta, neka se poslužio, ali zašto ne kaže.

 

Pa, jesi li ga pitao, tata.

 

– Nisam, bilo mi neugodno, sve mislim reći će on.

 

– Pa, upitat ću ga ja, ništa ne smeta.

 

– Ma, nemoj, pusti, neka stoji, ne pitaj ništa.

 

A ma, hoću, svakako sada idem vidjeti i njegovu obitelj. Otišao sin na kat k svome starijem bratu. Svi ga rado dočekali, i brat, i nevjesta, i djeca. Počastili se, popričali, popili kavu, sve obedili. Kad je bilo zgodno, mladi brat upita starijega:

 

Znaš brate, tata mi maloprije spomenu da mu je ima jedno mjesec dana nestalo dvjesto eura iz vitrine. Pa, da ih nisi ti uzeo, možda ti za nešto zatrebalo. Ne smeta, neka si, ako ti je zatrebalo, u redu, samo da znam.

 

Što je tebi, brate moj, skoči se stariji brat, jesi li normalan?! Da sam ja uzeo od oca dvjesto eura, a da on ne zna, jesi li ti pri pameti?

 

– Ma, nemoj se ljutiti, samo pitam. Pa, dobro, nisi uzeo i gotovo.

 

– Ali kako ću ih ja uzeti, kad nisam njegov prag prešao ima pola godine, nisam mu kročio u kuću ima pola godine, razumiješ li ti mene.

 

– Razumijem, brate, sve je u redu, nema problema. Jedva nekako mlađi brat uvjerio starijega da je sve u redu i da mu vjeruje. Sišao zatim ponovno svojim roditeljima u prizemlje i govori ocu:

 

– Oče, on tvrdi i kune se svim i svačim da on nije uzeo ništa. Na ljutio se na mene.

 

Što? Kaže da nije uzeo?

 

– Da, kaže da nije u tvoju kuću kročio ima pola godine, a kamo li da je uzeo novac iz vitrine.

 

– Koliko da nije povirio?

 

Kaže da tvoj prag nije prekoračio ima pola godine.

 

Pola godine?

 

– Da, pola godine, tako je rekao.

-Sine, započe otac, slušaj me sada. Točno je rekao, nije uzeo ništa. A ja sam htio samo da to čuješ iz njegovih usta: ovdje nije ušao ima pola godine. To je točno. Ima pola godine nije se navratio kod svojih roditelja koji žive u prizemlju. Da sam ti to ja rekao, ne bi mi vjerovao. Shvaćaš li sada: pola godine ovdje nije svratio, a živi na katu. Tek tada je mlađem sinu bilo sve jasno. Zaista je mislio da se oni svakodnevno viđaju, razgovaraju, da često zajedno ručaju, popiju kavu i slično.

 

– Pa, koji bi, tata, bio razlog da se ne navraća?

-Ne znam, sine, ne znam, a znam. Ja mu jednom onako dobronamjerno rekao da nije fino da ne idu k Misi ni on ni djeca. Da nije dobro za djecu da se izmalena uče da ne idu u crkvu. A on meni na to:

Tata, moja žena, moja djeca, moj život, ti se ne petljaj u to. Otada se više nije navratio, ni on, ni žena, ni djeca. Volio bih da nisam ništa rekao. Pred nama je Božić pa se sve nadam da će se navratiti makar za Božić. Ta ne će valjda zbog toga prekinuti odnose sa svojim ocem. A osim toga tu je njegova majka, ta nisam ja sam. Čudi me što se makar zbog majke ne navrati.

 

Hoće li se sin navratiti ovoga Božića kod svojih roditelja, veliko je pitanje.

 

Na žalost ima puno slučajeva gdje godinama ne razgovaraju otac sa sinom, brat s bratom, brat sa sestrom, nevjesta sa snahom, bliski rođaci, dvojica prvih susjeda itd. Koji su uobičajeni razlozi njihova nepodnošenja.

 

Njiva. “Ti, svaki put moraš uzorati dio moje njive, barem pola metra. Svaki put! Pa, kako te nije sramota. Za tebe mrginj ne vrijedi!” “A ti preko moje ledine pregoniš sijeno traktorom i nikome ništa. To ne vidiš, tu za tebe mrginja nema!” “Pa, naravno, kad je ledina, svakako na njoj ništa ne sadiš!” “Ali je moja, što tebe briga sadim li ili ne sadim. E, samo prođi još jednom, upamtit ćeš dan!” I tako se braća posvadiše, radi pola metra zemlje. Već dvadeset Božića nisu povirili jedan drugome u dvorište.

 

Kuća. “Tata, jesi li uvijek govorio kad se budemo dijelili da će starijem bratu pripasti donji dio kuće, a meni na katu, kako sada bratu gornji dio? Nije te valjda potplatio!” “Sine, tvoj brat ima ženu i četvero djece, a ti si neoženjen. Njih je šestero, a gornji dio je veći, eto zato! Pa, zar i ti ne bi tako postupio.” “Što me briga što ih je šestero. Ti sve vazda u njegovu korist, protiv mene. E, jesi pravedan, svaka ti čast. Eto vam i kuća, i prizemlje, i kat i dvorište. Širite se koliko hoćete. Ne treba mi ništa!” Otad više nisu pričali. Ubrzo zatim mladi brat napusti svoga oca, brata i njegovu obitelj i ode u Njemačku na rad. Već pet godina nije se nikome javljao. A otac svaki dan poglediva hoće li odnekle trgnuti. Možda dođe za ovaj Božić.

 

Kokoši. “Više mi je dosta tvojih kokošiju. Sto sam ti puta rekla da ih ne puštaš u moje dvorište. A, ti opet! Sve isprpaše, cvijeće iskopaše, paradajz iščokaše, u našoj štali se gnijezde, kokošji izmet na svakom koraku. A ja, čisti, čisti, pa čisti. Od tvojih kokošiju. Ti to meni namjerno radiš.” “Jest, jest, a sva jaja pokupiš što snesu u vašoj štali, to ne spominješ. Ne valja ti što hodaju po dvorištu, a kajgana ti valja! Dobar tek susjetko!” “E, neka samo još jednom udu, sve do jedne ću zaklati, upamti što sam ti rekla!” Susjede već sedam-osam godina ne razgovaraju, ne prelaze jedna u druge, ne pozdravljaju se. Radi kokošiju i kajgane. Hoće li doći dan izmirenja! Za Božić je najbolja prilika.

 

Božić je najbolja prilika da se izmirimo, da oprostimo, da pređemo preko uvrjede. Da reknemo u sebi: što je bilo, bilo je, hajdemo ispočetka. Može li to učiniti sin ocu, brat bratu, brat sestri, susjed susjedu. Možda bi to i išlo da hoće ona druga strana doći i ispričati se, pružiti ruku, priznati krivicu. To da. Ali da ja to učinim, da ja priznam da sam kriv. da se ja ponizim, e, to nikako ne.

 

Nakon što desetak godina nisu razgovarali, brat nazove svoga brata telefonski i reče: “Brate, pozivam tebe i tvoju obitelj na božićni ručak, Hajde dođite kod nas, ti i svi tvoji. Pa, ćemo onda sutradan kod tebe.

 

Pusti kraju našu svađu, ta ionako je bilo zbog gluposti. Nije vrijedno spomena. Hajdemo ispočetka, što misliš.” Brat odgovori: “Ma, nema problema, vrlo rado, potpuno se slažem. Zaboravimo što je bilo i krenimo ponovo zbog djece, zbog oca i majke, zbog naših obitelji. Može, na božićnom ručku smo kod tebe!”

 

I braća se sastadoše nakon desetak godina za ručkom na Božić. Svi sretni, svi veseli, napose njihovi roditelji koji su se stalno za to Bogu molili. Otada se više nisu svađali, a božični susreti su im bili posebna radost.

 

Može li netko slično učiniti za ovaj Božić?