Ovo je priča o jednoj fotografiji, jednom prijateljstvu, jednom kumstvu. Naš je sugovornik prof. dr. sc. Dragan Primorac, predsjednički kandidat, koji se, kako nam kaže, gotovo svakodnevno sjeti svoga pokojnoga kuma fra Mile Mamića, a kad je u mogućnosti, posjeti i mjesto njegove pogibije u Lišanima Ostrovičkim te se pomoli za njegovu dušu i zahvali za divno prijateljstvo i kumstvo.
Primorac je i prošli utorak, s bratom Damirom i Milinim bratom Antom te prijateljima iz Taekwondo kluba “Kocunar”, čiji je fra Mile bio potpredsjednik, posjetio mjesto pogibije kuma Mile, koji je ostavio habit i uzeo oružje, te je na samom početku Domovinskog rata 17. srpnja 1991. poginuo od neprijateljske granate braneći rodno selo.
– Kad sam dirnuo križ, pogledao sam moga brata Damira i Milinog ponosnog brata Antu, na čijim je rukama moj kum Mile preminuo dok su ga prevozili u splitsku bolnicu. Sva trojica pomolili smo se i za branitelja Josipa Žulja, koji je također ovdje poginuo od neprijateljske granate. Fra Mile je bio prva žrtva iz franjevačkog reda u Republici Hrvatskoj – govori nam Dragan Primorac o svome kumu.
On bi o fra Mili i cijeloj obitelji Mamić govorio satima, ali to su sati boli, jer mu je netko oduzeo mogućnost životnog učenja i radost druženja s kumom Milom, koji je u trenutku pogibije imao tek 36 godina.
TROSTRUKO KUMSTVO
– Često razmišljam o tome što bi Mile sada rekao, bi li on isto napravio. Sjećam se i našeg upoznavanja. Osnovao sam Taekwondo klub “Kocunar” 1987., a Mile je došao godinu dana poslije. Doveo ga je pokojni Goran Kliškić, koji je poginuo 24. ožujka 1992. godine kod mosta na Bistrini. Goran je na prvenstvu bivše države osvojio treće mjesto u teškoj kategoriji, te je svoju ljubav prema tom sportu prenio i na fra Milu.
Fra Mile je redovito trenirao, a svojom ljudskom kvalitetom i pristupačnošću sve nas je osvojio. Uskoro je postao i potpredsjednik kluba. On je nas učvršćivao u molitvi i vjeri na čestim hodočašćima i misnim slavljima, od Sinja do Visovca i Gospe od Zdravlja, a mi smo podržavali njega u borilačkim vještinama. Ubrzo je položio za crveni pojas, a neposredno prije pogibije bio je na putu polaganja za crni pojas – sjeća se Dragan Primorac.
Takva druženja još više su zbližila fra Milu i članove kluba, a Primorci i Mamići postali su trostruki kumovi.
– Fra Mile je bio moj kum na krizmi, moj brat Damir je vjenčani kum Milinu bratu Anti i kršteni kum njegovu sinu Antoniju, a ta naša kumstva i intenzivna druženja traju pune 34 godine. Kumstvom su vezani i brojni drugi članovi prve ekipe kluba – ističe.
Kumovi su Matko Matković i Damir Primorac, Matko Matković i Damirov sin Luka Primorac, Dragan Primorac i Robert Prusac, Tonći Gudelj i Robert Prusac.
SASTANCI U PODRUMU SAMOSTANA
Ideju o logotipu Taekwondo kluba “Kocunar”, na zamolbu fra Mile Mamića, dao je fra Branko Periša, a zbog njegova je izgleda, hrvatskog pletera, predsjednik kluba Dragan Primorac 1987. i 1988. godine bio na dva obavijesna razgovora. No obrazloženje da su boje, kad se gleda donji dio pletera, zapravo plava, bijela i crvena, zadovoljilo je na neko vrijeme istražitelje koji su tražili da se promijeni logotip kluba.
– To je istina, a Mile i ja smo, uz blagoslov gvardijana fra Žarka Maretića, neposredno prije rata prve sastanke cijelog prvog tima Taekwondo kluba “Kocunar”, kasnije dragovoljaca Domovinskog rata, održavali u podrumu samostana Gospe od Zdravlja, kao jedinog sigurnog mjesta s obzirom na to da su naš rad od 1990. pratile obavještajne službe bivše države i svima su životi bili ugroženi. Tih perioda i danas se rado sjetim s prijateljima i fratrima fra Stipicom Grgatom, fra Brankom Perišom i drugima koji su im uvijek bili duhovna potpora – ističe Primorac.
Ovdje se vraćamo na priču o fotografiji s početka teksta. Zanimljivo je da su se članovi Taekwondo kluba “Kocunar” još u kolovozu i rujnu 1990. godine, na inicijativu predsjednika kluba prof. dr. sc. Dragana Primorca, za vrijeme Europskog atletskog prvenstva u Splitu, kad je političko ozračje već nagoviještalo početak rata, uključili u osiguranje Europskog prvenstva, pa tako i novoizabranog hrvatskog predsjednika dr. sc. Franje Tuđmana. Na tom osiguranju bio je i pok. fra Mile Mamić. Tako su na fotografiji braća Primorac i fra Mile Marić.
A onda je rat stvarno i stigao. Na samom početku, 1. ožujka 1991. godine, fra Mile Mamić postao je pričuvni redarstvenik Policijske postaje u Omišu, a u redove policije priključuje se i njegov brat Ante. Tijekom jednog razgovora s bratom Antom u samostanu Gospe od Zdravlja u Splitu, nedugo nakon što je postao pričuvni redarstvenik, odnosno mjesec-dva prije njegove pogibije, fra Mile je kazao bratu Anti sljedeće: “Znaš, razmišljao sam o onome što je fra Ignacije Vugdelija govorio. Samo pazi, ni jedan rat nije svet, pa tako neće biti ni ovaj, ali svatko može biti ponaosob svet ako se bori na strani pravde i istine. I ako ja u ovom ratu ne budem u najmanju ruku teško ranjen, bit ću duboko uvrijeđen i od Boga i od naroda. Uistinu, želja mi je biti u temeljima hrvatske slobode.”
Ovom izjavom kao da je najavio vlastitu žrtvu, za koju je bio potpuno voljan i svjestan. Na kraju je bratu pružio drvenu krunicu i rekao: “Uzmi. Ako je odem prvi, nemoj me zaboraviti, a ako ti odeš prvi, znaš da ja tebe neću.”
LEGENDARNA IZJAVA BRATOVA KUMA ANTE
– Dobro ste informirani, sve je to istina, ali istina izrečena između vrlo bliskih ljudi i da sam vam ja to rekao, ljudi bi mi mogli vjerovati i ne vjerovati, zato mi je drago da ste to dobili iz vaših izvora. Ono na što smo ja i moj brat Damir posebno ponosni je legendarna izjava Ante Mamića, fra Milina brata i Damirova kuma, koji je kao hrvatski branitelj prilikom ulaska u Knin za vrijeme operacije “Oluja” 1995. godine rekao u kamere Hrvatske televizije sljedeće: “Ovi koji su sve ovo ostavili i pobjegli ubili su mi brata, a vidite, mi ne ubijamo, već opraštamo, i ne zaboravljamo, to je ono najbitnije…”
Navedenu izjavu u više su navrata isticali prvi predsjednik Hrvatske dr. sc. Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak, uz naglasak kako je to razmišljanje svakog hrvatskog vojnika, da nitko ne želi osvetu.
– Zato ja uistinu ni u svojim predizbornim govorima ne širim mržnju i podjele, ne zato što se bojim da će mi to donijeti ili odnijeti neke buduće glasove, nego zato što se uistinu zalažem za Hrvatsku kakvu je sanjao i koju je branio moj pokojni kum fra Mile Mamić.
