Žilavka je autohtona hercegovačka sorta koja još čeka renesansu. Žilavka je, podsjetimo, u osamdesetim godinama bila jedno od najpopularnijih bijelih vina bivše države, a Hepokova Žilavka sa žutom etiketom masovno se uvozila u Njemačku.
Poslije rata sa žilavkom se događalo sve i svašta: početkom dvijetisućitih probali smo neke vrlo barikirane verzije, koje nas nisu oduševile. Prije nekoliko godina počeli su se pojavljivati oranži, koji mogu biti vrlo dobri. Također, zadnjih smo godina kušali više uspjelih konvencionalnih žilavki, od kojih su neke osvajale zlatne medalje na Decanterovim Svjetskim nagradama. No, osnovni su žilavkini problemi nedostatak konzistencije u kvaliteti i prepoznatljivosti u stilu.
Te bi nedostatke mogla premostiti obiteljska tvtka Škegro iz Radišića kraj Ljubuškog, poznata i po izvrsnom maslinovu ulju koje je osvojilo više internacionalnih zlata. Prije svega, važno je reći da Bariša Škegro, zagrebački financijaš koji vodi vinariju, ne kani proizvoditi stotine tisuća litara. Škegro se želi zadržati na formatu butika: dakle, po nekoliko desetaka tisuća butelja žilavke i blatine.
Takav je pristup jedan od preduvjeta održivog rasta i konstantne kvalitete. Drugo, Škegro je angažirao jednog od najboljih hrvatskih enologa. I treće, žilavka zaista jest podatno i potentno grožđe kad se s njome pretjerano ne manipulira. O čemu uostalom uvjerljivo svjedoči najnoviji Škegrin Krš iz 2021. godine.
Krš iz 2021. godine vino je srednjeg tijela, s 13 posto alkohola, dobrom svježinom, nježnim bouqetom s elementima bresaka, nektarina, dinja i bijelog cvijeća, i s prepoznatljivim lagano orašastim aftertasteom. Radi se o uzorno elegantnom, lakopitkom vinu koje se fino slaže s ribom na gradelama, lignjama kozicama, dagnjama, piletinom, ali i sirom iz mišine, jednim od potencijalno najvećih dalmatinskih i hercegovačkih gastronomskih aduta. S cijenom od desetak eura (li nešto nižom), Škegrin je Krš odlična vrijednost za novac.
