Listopad, sunce, zelene bobice, bake, djedovi, glazba, vino, djeca, žena, muž.
Jedan od ljepših dana u godinu, ma najljepši zapravo.
Mlada stabla, malo maslina, malo ulja.
Vino je odavno naš način života, uz grožđe i vinograd rastu naša dica, ali uz taj vinograd rastu naše masline.
Svake ih je godine sve više i više.
Polako! Ne tresi!
Jednu po jednu ručno beremo, bez tresača i bilo kakvih pomagala da ih ne ozljedimo ali i da se nama srce ne raspukne.
Ubereš, prešaš i gotovo!
Nema šminkanja, nema dotjerivanja, takvo je kakvo je- e sad da vidimo koliko ih se mazilo i pazilo cijelu godinu.
Mali, nepoznati, znatiželjni, sa etiketom na tržištu tek drugu godinu, zaljubljeni u svoje ulje, u tu zelenkastu boju i miris zelene trave šaljemo ulje na prestižno natjecanje u NYC i Zurich natjecat se sa uljima čije se tradicije vjerovatno broje u stotinama godina a litre ulja u tisućama litara.
Iskreno, toliko smo se nadali nagradi da smo i zaboravili na prijavu.
I tako jednu večer stiže obavijest iz Zuricha “ Krš Vam je srebrni”.
Nakon nekoliko dana stiže obavijest sa “The World’s Most Prestigious Olive Oil Competetion NYIOOC” da smo zlatni.
Za opisati tu sriću ne postoje riječi.
Sad Vi recite da ponekad ne treba biti lud???
bravo!!!