Nekada su se sadili duhan i konoplja, pa su podizane plantaže kivija i japanskih šljiva, u novije doba mnogi su krenuli u maline i kupine. Nakon Drugog svjetskog rata u Neretvi su, vjerovali ili ne, sadili i pamuk. Ali ništa se ne može usporediti sa “smiljomanijom” koja je unatrag desetak godina drmala Dalmacijom i susjednom Hercegovinom. Neki su je čak uspoređivali sa “zlatnom groznicom u SAD-u”, nazivajući je “žutom groznicom”, zbog intenzivne žute boje osušenih cvjetova smilja.
Sadilo se na stotine hektara smilja, svaki kraški dočić i vrtača bili su pod smiljem, čak su se orali i kamenjari gdje se “ubadalo” ova mirisna biljka. Oni koji su krenuli ozbiljnije sadili su i po desetak hektara. Sadnica se tražila preko veze. Biznis sa smiljem je cvjetao. Otvarale su se rafinerije i destilerije. Očekivao se velik novac…
I oni koje je obuzela smiljomanija pjevali su: “Lova, lova padat će sa krova.” Koliko je smilje bilo tražena roba, potvrđuje i to da su po poljima haračili lopovi koji su ga krali pa su vlasnici plantaža morali angažirati zaštitare da im čuvaju smilje.
Danas? Danas je situacija potpuno drukčija. Niti ga tko krade niti ga tko bere.
DUŽNIČKA PRIČA…
I oni koji su ne tako davno pjevali, danas plaču. Plaču za uloženim novcem, trudom i radom, jer rijetki su uspjeli ostvariti zaradu. Još dok su vraćali uloženo biznis im je iz godine u godinu stagnirao. Sretni su oni što su uspjeli pokriti troškove i biti na pozitivnoj nuli.
– Bogu hvala, nisam nikome ostao dužan – rekao nam je jedan poduzetnik iz Hercegovine koji je ambiciozno krenuo u sadnju smilja. Imao je nasade u brdu i u polju. Prve dvije godine nisu bile loše, ali je kasnije sve krenulo naopako. U smilje se uvalila neka gusjenica, dobro ga obrstila. Nakon toga je sve krenulo nizbrdo. Došla je kriza, otkupi su stali. Otkupna cijena je bila mizerna, toliko jadna da se nije isplatilo brati.
Već nekoliko godina ne žanje smilje, unatoč tome nasad se dobro drži.
– To je po prirodi divlja samonikla biljka i ona sama odbacuje cvijet. Nije je potrebno brati da bi udarili novi izboji. Ali od toga vam nema ništa – govori nam.
No, vratimo se na početak priče o smilju, koja je izgledala kao bajka, bajka na koju su nasjeli mnogi. Sve je krenulo kada je cijena ulja od smilja naglo skočila na svjetskom tržištu. Bez pretjerivanja, cijena litre ulja prodavala se po fantastičnoj cijeni od 1800 eura. Da bi se proizvela jedna litra takve „zlatne tekućine“, potrebno je pola tone svježih cvjetova (smilje, naime, sadrži jako malo eteričnog ulja), što je bio dovoljan razlog da se svi oni s “nosom za biznis” odmah uključe u sadnju smilja, koje je odjednom preko noći postalo “in” s obje strane granice.
BiH je u jednom trenutku izvezla ulja u vrijednosti od dva milijuna KM, dok je pod smiljem bilo nekoliko stotina hektara, uglavnom u Hercegovini. Otkupna cijena zelene mase bila je od 2,5 do 3 eura, zbog čega su svi zadovoljno trljali ruke. Ali kratko je trajalo.
Jednom riječju, trend zvan “smiljomanija” preko noći je zavladao Dalmacijom i Hercegovinom, gdje su, vrijeme će kasnije pokazati, uzgajivači smilja prošli puno gore.
I dok su u Dalmaciji sadnju smilja pratili državni poticaji, u BiH su sve radili vlastitim novcem, pa im je stoga bankrot bio još bolniji.
TREBA SVE ZAORAT…
Otkupne cijene zelenog smilja počele su rapidno padati, toliko su bile niske da se nije isplatilo brati, otkupne stanice zatvorile su svoja vrata, ulje se više nije tako dobro prodavalo. Kako su preko noći ušli u posao, tako su i preko noći izašli iz njega. Ostali su samo najuporniji koji su smilju pokušali dodati novu vrijednost, proizvodili su vlastito ulje, sapune, kozmetiku, čajeve. Nažalost, to je sve toliko skromno da se nije pokazalo isplativim. Kako saznajemo, jedan OPG iz Zagore ovog ljeta uopće nije žeo smilje, jer ga nema kome prodati. U Dalmaciji više ne postoji otkup. Do ove godine bilo je dobro, smilje je bilo kvalitetno, destilerije su radile, a sada je sve krahiralo.
Time su se bavili šest godina. Trenutačno razmišljaju o preoravanju nasada i odustajanju od proizvodnje. Neće se baviti ljekovitim biljem, nego će se preorijentirati na proizvodnju krumpira. Jednostavnije je i bolje se može prodati.
Obrađivali su dva hektara smilja, na kojima je raslo 45 tisuća sadnica. Ulaganja su u početku bila velika jer je trebalo urediti i pripremiti zemlju, da bi sada sve propalo.
Slično govore i ostali koji su se bavili smiljem. Privukla ih je priča o dobroj zaradi, niskim troškovima uzgoja.
– Govorili su nam da je trošak održavanja i berbe nasada od jednog hektara na godišnjoj razini oko deset tisuća kuna, a da je dobit deset puta veća, od preko 100 tisuća kuna. Sve je to izgledalo idealno, ali je u stvarnosti puno drugačije – kaže nam jedan bivši proizvođač smilja.
Dalmatinski proizvođači svoje smilje vozili su na otkup u braniteljsku zadrugu Kosir, koja ima svoju destileriju u Dugopolju. Međutim, požalili su nam se da im ove godine zadruga nije otkupila smilje, vjerojatno iz razloga što imaju dovoljno za preradu iz vlastite proizvodnje.
Propala je i tvrtka “Smilje” d.o.o. iz Kistanja, koja je unatrag desetak godina imala velike planove oko sadnje, otkupa i destiliranja smilja u tom dijelu Dalmacije.
Njezin vlasnik Milivoje Macura otvorio je tada modernu destileriju ulja, a u Kistanjama i okolici smilje se brojilo u milijunima sadnica. Danas ni od toga nema ništa. Ako je nešto od proizvodnje ostalo, ljudi se muče, pakiraju na malo za čaj ili proizvode eterična ulja i sapune, no to je u zanemarivo malom broju. Većina polja smilja je iskrčena ili u najvećem broju slučajeva zapuštena.
Sve priče propalih uzgajivača smilja su iste, i u Dalmaciji i u Hercegovini. Nekada su smilje prodavali po zlato, danas ne vrijedi ništa. Unatrag desetak godina o smilju se tepalo kao o “novim rudnicima zlata” koji rastu na kršu Dalmatinske zagore i koji će vratiti mlade na selo te preporoditi zapuštene pasivne krajeve. Danas je toliko obezvrijeđeno da ga se ne isplati žeti.
Smilje, smilje, propalo bilje…
