Stjepan Radić, najveći hrvatski seljački tribun i jedan od najvažnijih političkih vođa hrvatskog naroda u prvoj polovici 20. stoljeća, nije žalio truda da u svojoj političkoj borbi obiđe i najmanja mjesta, razgovara s narodom i drži zborove. U tome ga nisu spriječili ni teška šećerna bolest, od koje je godinama bolovao, niti naporna i duga putovanja.
Suvremenici su ga opisivali kao čovjeka „sav od nerva, u grču, stalno spremnog da govori, agitira, propovijeda, da se bez umora bori, napada i brani“. Bio je žestok, plah i temperamentan, ali seljaci su ga voljeli jer je govorio njihovim jezikom, bez uvijanja, o njihovim stvarnim nedaćama – o zemlji, porezima, monopolu i nepravdi.
Povijesni doček u Ljubuškom 1926. godine
Nakon zborovanja u Dubrovniku i okolnim mjestima početkom 1926. godine, Stjepan Radić u samo dva dana posjećuje Čapljinu i Ljubuški, a potom Imotski i još neka mjesta u zagorskoj Dalmaciji.
U Ljubuškom je dočekan na način kakav se rijetko pamti. O tome je pisao Halid Sadiković za ljubusaci.com
Dopisnik Jugoslavenskog lista 6. veljače 1926. godine bilježi:
„Poslije Čapljine Stjepan Radić se dovezao automobilom u Ljubuški. Na ulazu u mjesto dočekalo je Radića 160 konjanika s deset zastava. Od malte do zborišta podignuta su tri slavoluka, a s obje strane bio je gust špalir seljaka.“
Kod glavnog slavoluka Radića je pozdravio Petar Džamonja, uz kojeg su bile dvije učenice, jedan seljačić i jedna seljančica. Predstavljeni su mu predstavnici vlasti, nakon čega je Radić pješice krenuo prema tribini.
Na zboru je, prema tadašnjim procjenama, sudjelovalo više od 10.000 ljudi te oko 400 konjanika s pedeset zastava. Okupio se narod iz cijele bliže i dalje okolice.
Radić je burno aklamiran govorio o seljačkom pokretu, monopolskoj upravi i njezinim nedostacima, nepravednoj procjeni duhana te teškom položaju hercegovačkog seljaka. U govoru je naglasio i važnost sporazuma te istaknuo da je „sreća za narod što na čelu države ima kralja Aleksandra“, nakon čega je skupština jednoglasno prihvatila slanje brzojavnog pozdrava kralju.
Nakon zbora priređen je banket za stotinu uzvanika.
Razočaranje zbog duhana i otkazani zborovi
Samo nekoliko mjeseci kasnije, Radić je morao odustati od najavljenih zborova u Ljubuškom, Drinovcima i Posušju. Razlog je bilo duboko nezadovoljstvo seljaka zbog katastrofalno niske procjene duhana.
U pismu uredništvu navodi se kako su se sadioci duhana s otkupa vraćali kućama gladni, bez novca, a mnogi su ostajali i dužni monopolskoj upravi. Seljaci su saznali da Radić ne namjerava obići otkupni ured, što je dodatno izazvalo ogorčenje. Postojala je čak namjera da ga narod silom uvede u ured kako bi se osobno uvjerio u stanje.
Zbog mogućih incidenata i otvorenog nezadovoljstva, Radić je odustao od zborovanja. Iako je vjerovao da hrvatski katolički puk u Hercegovini i dalje stoji uz njega, događaji su pokazali da je povjerenje ozbiljno narušeno.
Atentat koji je potresao Ljubuški
Vijest da je 20. lipnja 1928. godine u beogradskoj Narodnoj skupštini dvorski agent i zastupnik Radikalne stranke Puniša Račić ubio Pavla Radića i dr. Đuru Basaričeka, a teško ranio Stjepana Radića, u Ljubuškom je odjeknula poput groma iz vedra neba.
Isprva su stizale proturječne i uveličane informacije. Ljudi su se pitali: „Je li naš Radić živ?“ Seljaci iz okolnih sela masovno su dolazili u grad tražeći vijesti.
Mjesna organizacija HSS-a brzo je reagirala, pozvala na red i mir te na strpljivo čekanje uputa. Grad je uskoro obavijen crninom – hrvatske radnje i kuće istaknule su crne zastave, zvona na crkvi na Humcu dugo su zvonila, a održane su i zadušnice kojima su, uz Hrvate, nazočili i muslimani, uključujući i općinskog komesara Ibrahima Gujića.
Ljubuški u crnini – smrt vođe naroda
Dana 8. kolovoza 1928. godine stigla je vijest da je Stjepan Radić podlegao posljedicama ranjavanja.
„Za čas bio je cio grad u crnini i žalosti“, piše ljubuški dopisnik Jugoslavenskog lista 9. kolovoza. „Zvonjenje zvona na nadžupskoj crkvi navješćivalo je narodu smrt vođe.“
Mjesna organizacija Hrvatske seljačke stranke sazvala je sjednicu u Hrvatskom seljačkom domu kako bi se organizirala narodna žalost. Ljubuški je danima živio u tišini i dostojanstvu, dijeleći sudbinu cijelog hrvatskog naroda.
Stjepan Radić – seljački tribun
Stjepan Radić (11. srpnja 1871. – 8. kolovoza 1928.) bio je hrvatski političar, pisac i novinar, vođa opozicije u Kraljevini SHS. Sa svojim bratom Antunom 1904. godine osnovao je Hrvatsku seljačku stranku. Njegova politička misao temeljila se na pacifizmu, humanosti i pravdi, vjeri u seljaka i obitelj kao temelj države te moralu ukorijenjenom u religioznosti, ali bez klerikalizma.
Njegov dolazak u Ljubuški i reakcije naroda ostaju snažno svjedočanstvo vremena u kojem je politika bila pitanje života, pravde i dostojanstva.
