Zbog opasne biljne bolesti antraknoze (Colletotrichum gleosporoides), mandarine u dolini Neretve se suše. Najugroženija je japanska sorta iwasaki, na kojoj najprije žuti lišće, zatim mlade grane i plodovi, a narijetko sve završava sušenjem stabla. Na pojedinim lokalitetima nedaleko od ušća Neretve primjetan je veći broj suhih i polusuhih grana, žutoga lišća i intenzivnog otpadanja plodova mandarina, što je dovoljan alarm koji zvoni na uzbunu. Neretvani kojima se dogodila šteta dovedeni su pred zid. Stabla moraju vaditi ili posjeći jer se od bolesti mandarina ne može oporaviti.
Međutim, rješenje za njihove probleme nudi Ivan Šulog, poznati uzgajivač egzotičnog voća u čijim se vrtovima i plantažama može naći svega i svačega, od indijanske banane, manga, kivana, papaje i mnogih drugih egzota, koji se itekako traže na tržištu EU-a.
YUZU NARANČE
Osušeno stablo treba odrezati do poncirusa gdje je kalemljena mandarina i tu postaviti novi kalem yuzu naranče. Ova japanska naranča otporna je na bolesti, ne zahtijeva nikakve značajne agrotehničke mjere i, ono što je najvažnije, tražena je na tržištu kao suho zlato. Jedan komad yuzu naranče košta 29 eura, 100 komada 2900 eura, a 1000 komada 29.000 eura. Isplatilo bi se proizvoditi ove japanske naranče, i to ne samo na plantažama koje je poharala antraknoza, već i na onima gdje su mandarine još zelene i bujne. Naime, za ove naranče nema nikakve bojazni za prodaju. Koliko god ih se proizvede, toliko se proda.
– Siguran sam da bi ove naranče bolje uspijevale u Neretvi negoli u Japanu. Dozrijevale bi barem mjesec dana ranije, a i njihova nutritivna vrijednost puno je bolja od izvorno japanskih – ističe stručnjak za egzote Ivan Šulog, koji često putuje po Hrvatskoj i objašnjava ljudima korist od proizvodnje egzotičnog voća. No njegove riječi baš i ne padaju na plodno tlo, premda su mu predavanja posjećena.
– Tako sam na Visu govorio ljudima o egzotičnom voću, a tamo se sadi samo loza i maslina. To je nešto najgore što postoji, zahtijeva puno agrotehničkih mjera, dok egzotično voće posadiš i samo ispod pokosiš, nema špricanja i ostaloga – kazuje nam Šulog. I došlo je tristo ljudi, svi slušali, ali nitko se nije odlučio za takav radikalan iskorak.
STRAH OD NOVOGA
– Slično vam je i u dolini Neretve, ljudi zovu, interesiraju se za nešto novo i drukčije, ali ne usude se probati. Stalno se žale da ih “deru” otkupni centri za mandarine. Ja ih savjetujem da pakiraju mandarine u karton, slože ih kao jaja i ja ću im ih izvoziti u Njemačku. I, vjerujte, nitko se nije javio. Ljudima je lakše kukati – nema radnika, loša cijena… – negoli poduzeti neka rješenja. Čim dođe berba, oni su opet u otkupnim centrima na koje se žale. Mogu samo zaključiti da ljudi u dolini Neretve znaju proizvesti voće, ali ga ne znaju prodati – govori nam Šulog.
Partner iz Njemačke ima ogromne narudžbe za voće i povrće koje proizvodimo. Da bi osigurao proizvodnju, spreman je sufinancirati dio sadnog materijala, pa čak 10 do 50 posto, na partnerskoj osnovi. Partner koji uzme sadni materijal ostaje dužan, recimo, 30 posto, što bi platio kroz isporuku plodova.
Tako bi se mogao saditi kiwano, mini kivi, mongolska trešnja, mongolska borovnica, feijoa, limun trava, yuzu naranča, finger limeta, yacon.
– U dolini Neretve intenzivna je poljoprivreda, previše je plantaža i za očekivati je pojavu biljnih bolesti. Bit će toga još osim antraknoza.
Ali ovdašnji ljudi se ne usuđuju krenuti u nešto novo, u što se više puta uvjerio i sam Ivan Šulog, koji uzgaja pedesetak vrsta egzotičnog voća i povrća koje izvozi u Italiju, Austriju, Belgiju, Nizozemsku, Irsku.
– Veliki problem je mala sredina, što ljudi po kavama pričaju što će raditi i saditi. Onda postoji bojazan od neuspjeha, pa se čovjek pribojava da će biti predmet ismijavanja susjeda i prijatelja. A ako uspije, onda će svi biti ljubomorni na njegov uspjeh – kaže nam Šulog, koji je razgovarao s Neretvanima o sadnji egzota, za sada bezuspješno.
MALA SREDINA
– Dogovarao sam s jednom obitelji iz Opuzena, mužem i ženom, sadnju feijoe. Bili su jako zainteresirani za to. Kad sam išao za Dubrovnik, kontaktiram ih, a oni kažu: “Dajte nam pola sata da se posložimo pa se vidimo.” Meni odmah upitnik što se imaju posložiti. I tako nađemo se u jednom kafiću na kavi, kad tamo oni doveli još šest ljudi. Odmah sam im rekao da od toga nema ništa, jer će ih ovi razuvjeravati da ne sade feijoe. Onda je uslijedilo tisuću pitanja i potpitanja, te kako ovo, kako ono, gdje ćemo prodavati, tko će nam otkupiti. Ja im postavim protupitanje: tko je vašim djedovima i očevima garantirao otkup mandarina? Nitko, krenuli su i sada je proizvodnja mandarina tu gdje jest. Možda se i njima tada netko podsmjehivao; da bi se uspjelo, treba krenuti. I, naravno, ništa nije bilo od pokretanja proizvodnje – kazuje nam Šulog, koji je u proizvodnju egzota krenuo kao student bez kune u džepu, samo mu nije nedostajalo entuzijazma. Toga mu nikada ne fali.
Već je sasvim jasno, plantaže mandarina, odnosno proizvodnja agruma općenito kakvu smo do sada poznavali u neretvanskoj dolini, odlazi u prošlost. Ovdašnji poljoprivrednici ozbiljno moraju razmisliti o svojoj budućnosti ako se namjeravaju baviti voćarstvom.
