Zlata Radalj (78) i dalje prodaje svoje povrće i maslinovo ulje na tržnici u Makarskoj. Ima vagu, ali uvijek se koji dekagram više nađe u vrećici zadovoljnih kupaca
Tek joj je 78 godina i već 60 punih prodaje svoje poljoprivredne proizvode na makarskoj pijaci, u šali nam govori Zlata Radalj dok se s punim torbama svoje verdure spušta niz skaline do svoga štanda. Uvijek isto mjesto, isti kameni štand, a na njemu domaće zelje, salata, krumpiri, maslinovo ulje, jednom riječju sve što ova Makarka iz Mlinica pokraj Makra, gore pod planinom Biokovom, može uzgojiti u svom vrtu i biokovskim docima. I tako punih šezdeset godina, iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, nakupile se godine, a Zlata se ne da, prkosi godinama i radu bez kojega ne može zamisliti svoj dan koji započinje zorom već u pet sati, jer je oko šeste ure već na putu za makarsku pojacu.
Tu je do nekih 10.30, kad Makarke svrate do Zlatina štanda kupiti domaće, provjereno zelje uzgojeno bez pesticida. storyeditor/2025-03-13/PXL_100325_129606569.jpg – Sve zavisi koje je godišnje doba i što mogu ponuditi. Evo, danas sam donijela nekoliko vrsta zelene zimske salate, mlade kapulice i biokovskog krumpira, a ovo u ovoj vreći je likarija – govori Zlata dok iz vrećice rukom uzima različito divlje zelje.
– Ovo mi zovemo ‘mišanca’, to je likarija za zdravlje. Ima svega pomalo, raštike, blitve, grzdulje, rikule, poriluka, maka, plačiguzice, kozje brade, kostrića, koromaća, ljukelja, ljutike. Već godinama imam svoje stalne mušterije, zovu me kući, a ja im, evo, vidite, ostavim ispod banka i čeka ih dok ne dođu. I u doba korone su mi kući dolazili po domaću verduru – govori Zlata, koja napominje kako je ipak najsretnija kad radi u svojem vrtu.
Tad je, kaže, najzdravija, samo bi voljela da je zdravlje može još ovako poslužiti kako je trenutačno služi jer zemlju treba pripremiti za proljetnu sadnju.
– Sto vreća kozjeg i ovčjega gnojiva sin mi je donio iz Sinja, posadim i gotovo osamsto komada sadnica raštike, od koje su sad u ovo doba najbolje čimulice. I ovoga ću proljeća posaditi dvjesto kilograma sjemenskog krumpira, dio na doce uz kuću, a dio u planini. Bit će tu i raznog povrća – nabraja Zlata dok uz smiješak pozdravlja svoje mušterije.
Ima ona vagu, ali uvijek je koji dekagram više u vrećici od onoga što kupac kupuje i plaća.
– Dobre je ruke naša Zlata, ne gleda ‘u malo’, obilato puni vrećice – govore zadovoljni kupci. Dok provodimo vrijeme u ugodnom razgovoru s najdugovječnijom makarskom piljaricom, ona se vraća u dane kada je počela prodavati na makarskoj pijaci. Najprije su je nagovorii da počne prodavati, onda je uz prodaju počela i čistiti makarsku pijacu, izdavala je vage, naplaćivala…
– Vidite ove kamene stepenice, svaki dan sam ih, nakon što bi se pijaca zatvorila, klečeći ‘bruškinom’ u plavom radionu bruškinala. Sjajio se kamen – ponosno će Zlata, koja sad živi sama jer joj je suprug Vlado prije godinu dana preminuo.
– Kad sam se udala i došla iz Dugih Njiva u Mlinice, ni kuće nismo imali, već jednu staru kamenu napola srušenu s drvenim podom koji je na mjestima bio toliko urušen da smo morali preskakati da bismo došli do željeznog kreveta na kojemu smo spavali. Kad su mi roditelji došli vidjeti gdje sam se udala, njima smo dali da spavaju na krevetu, a nas dvoje uz komin. Drvo nam je bio jastuk, a stari bijac (vuneni pokrivač) mekani madrac. Tu smo se svađali, mirili i ljubili – uz smiješak će Zlata, koja je jedinu pauzu na pijaci imala kad je dvojicu sinova rodila. Tek kratko, dok se malo oporavila. Danas joj sinovi, nevjeste i unučad pomažu, paze na majku koja još drži sva četiri kantuna stare obiteljske kuće. Ruke koje se od rada ne mogu više ispružiti, već pogrbljene čvrsto drže motiku u ruci, ponajviše govore o Zlati i njezinu radu.
Samo je svakim danom sve manje ovakvih kao što je Zlata i nadaleko poznata Zlatina salata, puter, rica, kristal i dječja glava. U njenim poljoprivrednim proizvodima uživaju za obiteljskim stolom mnogi Makarani, ali i turisti, jer kad počne sezona, od tete Zlate namirnice uzima nekoliko makarskih ugostiteljskih objekata, koji od njih spravljaju domaće delicije od povrća i uz riblje specijalitete. Sad, u zimskom periodu, još je najslađe kod tete Zlate divlje zelje s malo čimulica od raštike, uz koje suho svinjsko rebarce ili tek domaća blitva na ulje u korizmi uz pokoju ribicu koja ne mora biti oborita.
Jer dovoljna je Zlatina salata da doda gušte uz malo domaćega maslinova ulja i žmul bevande. Naš razgovor završili smo u ugodnom druženju obećavši teti Zlati posjet kad se bude sadio planinski krumpir po biokovskim docima. Do tada za uspomenu ponijeli smo stručak mirisnih zumbula iz Zlatina vrta. Opojni je to miris koji podsjeća na djetinjstvo, biokovske pristave i doce te netaknutu prirodu ponad Makra gdje se Biokovo uzdiglo i odakle svako jutro zorom teta Zlata gleda na svoj stol na makarskoj pijaci.
