Kockanje u BiH poprima razmjere tihe krize, a najnoviji podaci UNICEF-a otkrivaju zabrinjavajuću činjenicu: svako četvrto dijete barem je jednom imalo problem s kockanjem. U BiH sve je više kockara. No, najveći problem je što je dobna granica onih koji uživaju u ovoj lošoj navici sve niža. U raznim igrama na sreću “uživaju” i osnovci, srednjoškolci, nezaposleni, ali i oni koji imaju posao. Prema podacima UNICEF-a, svako četvrto dijete u BiH imalo je u jednom trenutku problem s kockanjem.
Problem online kockanja
Faktor je o ovoj temi razgovarao s doktorom specijaliziranim za ovisnost o kockanju iz Zavoda za bolesti ovisnosti ŽS Tarikom Hodžićem.
“Kockanje se može podijeliti na online kockanje i klasično kockanje. I kod starijih i kod mlađih kockara sve je više zastupljeno online kockanje. Tu imate kladionicu u rukama 24 sata dnevno i imate osjećaj da ste stalno u kladionici. Druga stvar, tu nema stigme, nitko vas ne vidi da ulazite u kladionicu, jednostavno putem mobitela kockate na kavi, kući ili negdje drugo.
Mladi općenito mnogo vremena provode buljeći u nekakve plastične sprave koje zovemo pametnim telefonima, a klađenje preko njih samo je još jedan način da se ti uređaji zloupotrebljuju. Kockanje spada u kategoriju ponašajnih ovisnosti, za razliku od kemijskih gdje spada alkohol, droga i slično. Određeno ponašanje zapravo je to što nas privlači i kojem se vraćamo, iako znamo da nam šteti”.
Kako kockanje utječe na čovjeka
“Što se tiče mozga, kockanje daje sličan osjećaj kao i druge supstance – alkohol, trava ili droga. Daje uzbuđenje, impulsivnost. Netko to učini da proba, prija mu i daje osjećaj koji mu se dopada. Nekome je samo ganjanje dobitka dovoljno. Međutim, u konačnici se pretvara u kompulziju koju ponavljamo iako vidimo da nam škodi”, kaže Hodžić.
Može li se prevenirati?
“Zakonom je zabranjeno da osoba mlađa od 18 godina uđe u kladionicu. I ne mora. Gotovo svaka kladionica napravila je aplikaciju za klađenje, pa ne morate ni ulaziti. Zakonom je određeno i da maloljetnik ne može kupiti ni alkohol ni cigarete, pa ih svejedno kupi gdje želi. Dakle, negdje nešto ne funkcionira. Sve što nudi kladionica, nudi i mobitel. Odete u kladionicu i tamo kockate, sportsko klađenje, bingo, utrke pasa. Ili skinete aplikaciju, uplatite 5–10 KM i sve to igrate dok ležite u krevetu ili dok ste na satu. Dakle, nema veze gdje je kladionica, je li pored škole ili ne”, kaže Hodžić.
U Zavodu za bolesti ovisnosti ŽS funkcionira i odjel za kockanje, ali ne na razini na kojoj bi trebao, kaže sugovornik.
“Nemamo dovoljno kapaciteta ni kadra, ali trudimo se i dajemo sve od sebe. Imamo grupu i liječimo kockare. Ponekad, kad se dovedu u teško psihičko stanje, primimo ih na zatvoreni odjel, uspostavljamo apstinenciju i radimo psihoterapiju”, kaže Hodžić.
Je li kocka gora od droge?
Na pitanje je li teže liječiti kockanje od ovisnosti o drogama, jer kockanjem možete izgubiti sve, Hodžić kaže:
“Nije daleko od istine. Sve legalne ovisnosti puno je teže liječiti od ilegalnih. Narkomanu je jedino bitno da dođe do droge, ovdje se gube milijuni. Kad uzmemo u obzir alkohol – prihvatljiv je i dostupan svima, pa makar povremeno. Na istom je nivou i kockanje. S druge strane, radi se o ponašanju. Svi vide kad ste pijani. A kad kockate, ne smrdite, oči nisu pokazatelj, ne teturate, ne zaplićete jezikom, nema testa koji bi to pokazao. Najlakše ga je sakriti, svuda je dostupno, legalno i društveno prihvatljivo. I to je uvijek problem s legalnim stvarima koje mogu izazvati ovisnost.
Sociološki aspekt kockanja
O tome gdje sustav “škripi”, govorio je i sociolog prof. dr. Jusuf Žigo.
“U društvima koja su u krizi pogoduju kockarske igre jer ljudi bježe iz realnosti u irealni svijet, s lažnom nadom da će postati sretni dobitnici, da će izvući sretni listić koji će ih učiniti bogatim i sretnim. Drugi razlog je snažna i sveprisutna marketinška promocija kockanja, na svakom koraku i na globalnoj razini”.
Na pitanje kako prevenirati, profesor kaže:
“Jedini način je ozbiljan rad s djecom, ali i odraslima. Treba jasno poručivati da je to put u ambis. Možete biti jedan od milijuna sretnih dobitnika, ali što s preostalih 99,9 posto koji su sigurni gubitnici? Sigurni dobitnik je samo organizator igre. Treba pokazivati nesretne primjere ljudi koji su prokockali sve i ostavili obitelji u užasnoj situaciji. Treba otvarati oči. S druge strane, treba isticati pozitivne primjere onih koji su se uspjeli izliječiti, kao bivši ovisnici o drogama koji otvoreno govore o paklu kroz koji su prošli. Dodatno zabrinjava što su i djeca sve izloženija klađenju. Roditelji ne obraćaju dovoljno pažnje, kao da misle da se to ne tiče njihove djece. A ceh već plaćamo”, zaključuje prof. dr. Žiga.
