Cijeli život je radio. Završio fakultet u Splitu bez ičije pomoći. Odrastao bez oca, iz siromašne obitelji, sam se školovao, sam se probijao. Mogao je, kaže, imati dvije kuće. Mogao je imati obitelj, djecu i sigurnu starost.

Danas ima 68 godina. I jednu rečenicu koju izgovara bez zadrške:

„Sve sam popio… i najviše žalim što se nisam oženio.“

Od siromaštva do diplome

Ivan Primorac iz Radišića ostao je bez oca s dvije i pol godine. Majka je podizala trojicu sinova. Kaže da nije bio gladan, ali da je znao što znači siromaštvo.

– Završio sam fakultet u Splitu bez ikakve pomoći. Prve tri godine sam skidao u predroku. Morao sam raditi i školovati se – priča.

U obitelji su, kaže ponosno, petorica muških sa sveučilišnim diplomama. Jedan je profesor na fakultetu. On je, pak, radio posao koji nikada nije volio.

– Nikad nisam htio biti trgovac. Više su mene prevarili nego što sam ja zaradio.

Ipak, mirovinu je zaradio. Pošteno.

„Mogao sam imati dvije kuće“

Kad govori o novcu, ne zvuči ogorčeno – više rezignirano.

– Mogao sam napraviti bar dvije kuće da nisam pivu pio – priznaje bez uljepšavanja.

I dalje živi u kući u kojoj se rodio. Kaže da tehnički nije njegova.

– Ja sam kao beskućnik. Ali meni je ovdje dobro.

Nema auto, ne trči za novcem. Kaže da mu pare nikad nisu bile presudne.

– Novac treba, ali nije sreća para puna vreća.

Selo koje je utihnulo

Sjeća se vremena kada su se u Radišićima ljudi okupljali, pomagali jedni drugima, dolazili na ispomoć bez pitanja.

– Dođe ti 70 ljudi ako praviš kuću. Danas? Ne možeš jednog naći bez 100 eura da mu platiš.

Nekad je selo brojilo više od 4.500 stanovnika. Danas, kaže, možeš čuti komarca – ali ne i ljude.

– Nema druženja. Nema života k’o prije.

Žene, ljubav i žaljenje

Ivan nije bio bez cura. Kaže to otvoreno.

– Nije bilo cure koja se ne bi htjela udati. Imao sam ih.

Ali brak se nikada nije dogodio. Danas, bez patetike, priznaje:

– Žao mi je… najviše zbog potomstva. Ne zbog mene toliko, nego zbog toga.

Kaže da bi volio imati dijete. Da nekome ostavi nešto svoje. Da pruži ono što njemu možda nije bilo pruženo.

– Ovi što se nisu oženili, žale što se nisu. Ovi što jesu, žale što jesu. Ali evo… meni je žao.

„Nisam sam, ali živim sam“

Živi sam, ali kaže da nije usamljen. Ljudi mu dolaze. Kuha u velikim loncima, kao nekad u vojsci gdje je planirao prehranu za tisuću ljudi.

– Ako netko kaže da je gladan, ja kuham. Nikad ne ostane ništa.

Voli raditi. Kalemi voćke, sadi smokve, govori o zemlji s posebnom strašću. Nudi da besplatno pokaže svakome tko želi naučiti.

– Ne treba meni ništa. Tko hoće voćku, dođi, pokazat ću.

„Bitno je da si zadovoljan“

Na kraju razgovora ne zvuči slomljeno. Ne kuka. Ne traži sažaljenje.

– Bitno je da je čovjek zadovoljan. Ako nisi zadovoljan, džaba ti sve pare ovoga svijeta.

I možda je to ono najzanimljivije u njegovoj priči.

Čovjek koji kaže da je sve popio.

Koji priznaje da je mogao više.

Koji žali što nema djece.

Ali koji i dalje kuha za druge, radi u vrtu, smije se i dočekuje goste otvorenih vrata.

U vremenu kada svi jure za više, njegova ispovijest ostavlja jednostavno pitanje:

Što je zapravo uspjeh – kuće i novac… ili mir s vlastitim pogreškama?