Quod nocet, saaepe docet ili u prijevodu sa latinskog – što škodi, često poučava.
Iz ove stare latinske izreke u vremenu kriznih pojava, poput Covida ili rusko-ukrajinskog sukoba, možda bi trebali izvući nekakvu pouku, naučiti nešto novo ili pak podsjetiti se na zaboravljeno. Nažalost, bar što se tiče Dalmatinske zagore, malo što se promijenilo na bolje. Ili samo cijena nekretnina. Cijeli taj potez od Unešića do Vrgorca dugo godina je zjapio prazan. Politička obećanja, laži, uvjeravanja…, godine sna i nerazumijevanja bitnog i nada u ponovno buđenje, jer ljudi vjeruju da taj famozni kraj postaje „početak“ nečeg, drugačijeg, boljeg, u stvari nije ništa drugo nego bacanje prašine u oči s svrhom i razlogom, piše Slobodna Dalmacija.
I što slijedi, nego rasprodaja ono „sirotinje“.
Priobalno područje naše Dalmacije odavno je našlo neke druge vlasnike sa svih kontinenata svijeta koji „sumnjivim“ kapitalom kupuju njihovu djedovinu i očevinu, dok njeni dojučerašnji posjednici teškim radom „pljeve“ dolare i eure po raznim zemljama i na svim tim istim kontinentima.
Onda je na red došla i Dalmatinska zagora. Taj nebrušeni biser, kako joj znamo tepati, prvi su prepoznali domaći ljudi. Što je i logično. Dijelom su obnovili djedovinu, a u većini izgradili nove kuće za odmor, pa se Turističke zajednice iz zagorskih općina i gradova nadmeću s brojem noćenja ostvarenih u svojim sredinama.
Što je dobro, reći će predstavnici lokalne vlasti, a s time se slažu i u Vladi RH-e. Opet nije za baciti da vam turizam puni dvadeset posto državnog proračuna.
Međutim, ono što prolazi ispod radara to je taj neprijeporan porast prodaje nekretnina, poglavito građevinskih parcela čiji su kupci većinom neki strani ljudi. Jedna od tih nepopularnih pojava koja je izraženija u odnosu na druge sredine svakako je selo Slime u zaleđu Omiša. Dok su za mnoge stare kamene kuće, poriv i ljepota, za Zvonimira Utrobičića predsjednika tamošnjeg Mjesnog odbora, one su tuga i prokletstvo.
Dvjestotinjak Slimenjana razasutih u dvanaest zaselaka nije ni približna brojka od prije pedesetak godina kada ih je bilo trostruko više. I kako to biva, stvorile su se pretpostavke za prodaju kuća i zemljišta.
– Sve te ruvijane kuće danas su u vlasništvu Austrijanaca i Nijemaca. Kupe, obnove i rentaju. To nije ništa drugo nego prokletstvo. Stari su pomrli, mladi sve rjeđe dolaze i finalni proces od zrnca pijeska do kamene kuće, je prodaja.
Sada se krenulo i sa građevinskim zemljištem. Ne znam imamo li u selu više ijednu slobodnu građevnu parcelu. Zadnja je prodana prije dvije godine za 120 eura po četvornom metru. Čekamo ove katastarske izmjere da sami sebi zabijemo posljednji čavao u lijes – ogorčen je Utrobičić nepopularnom praksom koja je zadesila selo i sve više uzima maha po cijeloj Zagori.
Ono najupečatljivije što čovjek sa sobom ponese iz ovakvih pitoresknih krajeva nedaleko od šljunčanih plaža svakako su nove katnice. Ove na Slimenu između ostalih, izgradili su Rusi i Ukrajinci. Nedugo nakon početka ratnih sukoba na ukrajinskoj bojišnici, a ima od toga skoro tri godine, „kulaci“ kao svojevrsni naziv bogatih seljaka iz ranog razdoblja Sovjetskog Saveza, pokupovali su nekretnine po Slimenu i izgradili velebna betonska zdanja.
Oni su tek dio priče koja je imala epilog rasprodaje nekretnina na području podno Omiške Dinare.
– Nema se tu šta puno reći. Nitko nam nije kriv. Ono što prognoziram, a to će se najvjerojatnije ostvariti, to je dobivanje vlasništva nakon najavljenih katastarskih izmjera, kad će i ono preostalo otići na bubanj.
Imate već sada slučajeva da u selu viđate ljude koji potječu iz našeg kraja, a koje do sada nikada niste vidjeli. Interesiraju se gdje i što je njihovo. To je predznak sudbine o kojom vam govorim. Bojim se da tu ne možemo ništa napraviti – zaključio je Zvonimir Utrobičić.
Žao mu je što neće više biti ni ognjišta ni pjesme. Jer svjetla su već davno ugašena, vrata za sobom zabravljena i sve tako do prije koju godinu kada su tamo neki nepoznati ljudi utirali ruzinavi ključ u paukovom mrežom isprepletenu bužu na staroj bravi. Otključali je i trajno zamijenili…
