Autizam je neurološko razvojno stanje koje utječe na način na koji osoba doživljava svijet, komunicira i ponaša se. Zbog širokog raspona simptoma i osobina, često se naziva spektrom autizma. Ne postoji jedan poznat uzrok autizma, već je riječ o kombinaciji genetskih i okolišnih čimbenika.
Autizam nije uzrokovan cjepivima, odgojem ili prehranom
Stručnjaci ističu da je autizam stanje s kojim se osoba rađa. Kako navode dr. Rebecca A. Shalev i dr. Kritika Nayar, autizam nije posljedica roditeljskog odgoja, prehrambenih navika ni cjepiva. Istraživanja pokazuju da genetske varijacije i okolišni utjecaji tijekom trudnoće i poroda mogu povećati rizik, ali sami po sebi ne uzrokuju autizam.
Rizični čimbenici uključuju:
-
stariju dob roditelja,
-
infekcije tijekom trudnoće,
-
komplikacije pri porodu,
-
prijevremeno rođenje,
-
usporen rast fetusa,
-
uzimanje određenih lijekova u trudnoći.
Zašto raste broj dijagnoza?
Devedesetih godina autizam se dijagnosticirao kod 1 od 1000 osoba, dok danas dijagnozu ima 1 od 31 osobe. Taj porast nije znak “epidemije”, već rezultat:
-
bolje svijesti javnosti,
-
napretka u dijagnostici,
-
proširenih kriterija,
-
manjeg društvenog stigmatiziranja,
-
većeg prepoznavanja autizma kod djevojčica.
Kako se postavlja dijagnoza?
Dijagnoza autizma temelji se na sveobuhvatnoj procjeni tima stručnjaka – uključujući pedijatre, psihologe, logopede i edukacijske rehabilitatore. Važnu ulogu u procjeni imaju i roditelji te odgojitelji koji promatraju ponašanje djeteta u svakodnevnim situacijama.
Prvi znakovi koje stručnjaci prate su:
-
izostanak kontakta očima,
-
rijetko pokazivanje emocija (poput osmijeha),
-
ograničene socijalne interakcije,
-
specifične repetitivne radnje.
Kako pružiti podršku?
Ne postoji univerzalan pristup – podrška mora biti individualizirana. Ključni elementi uključuju:
-
terapije ponašanja (poput ABA terapije),
-
prilagodbe u obrazovanju,
-
poticanje komunikacije,
-
podršku obitelji i skrbnicima,
-
ranu intervenciju i dugoročnu podršku.
Tehnologija (aplikacije, telemedicina) olakšala je pristup terapijama, a fokus na jake strane djeteta može značajno doprinijeti njegovu razvoju i samopouzdanju.
Uloga roditelja i zajednice
Roditelji i skrbnici imaju ključnu ulogu – ne samo u terapijama, nego i u stvaranju poticajnog i sigurnog okruženja. Kada nauče kako komunicirati i podržavati dijete, njihov odnos postaje snažniji, a dijete se bolje razvija.
