Prije 54 godine, usred političkih previranja i u ozračju masovnoga pokreta (maspoka), hrabri hrvatski književnici iz Bosne i Hercegovine digli su glas za ravnopravnost i suverenost svoga jezika. Potpisnici Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku, objavljene 28. siječnja 1971., istaknuli su se kao predvodnici otpora protiv dominacije srpskih vlasti i komunističke represije. Danas su među živima samo dvojica – autor Deklaracije Mile Pešorda i potpisnik Stanko Bašić, dok je Veselko Koroman, jedan od istaknutih književnika, nedavno preminuo. Deklaracija je nastala u ozračju preporodnoga Hrvatskog proljeća, a njezini su potpisnici bili Mile Pešorda, Vitomir Lukić, Nikola Martić, Veselko Koroman, Mirko Marjanović, Vladimir Pavlović i Stanko Bašić. Ovaj dokument, jedan od najvažnijih u povijesti hrvatskoga jezikoslovlja, objavljen je u vodećim jugoslavenskim dnevnicima, no ni jedan nije koristio njegovo izvorno ime. Bila je to tiha cenzura, pokušaj gušenja jednog od najvažnijih proglasa za hrvatski jezik u BiH.
Sustavno zatirani
Mile Pešorda, tada mladi student romanistike, s Lukićem i Martićem sudjelovao je u koncipiranju i sastavljanju Deklaracije. Njezin konačan oblik dao je Vitomir Lukić, književnik europskoga formata. Deklaracija je zahtijevala stvarnu ravnopravnost hrvatskoga naroda u BiH te neometan i slobodan život hrvatskog jezika i kulture. U svojoj sedmoj točki posebno je branila tek ustanovljenu kulturno-književnu manifestaciju “Šimićevi susreti” od političkog gašenja. Deklaracija je bila odraz težnje hrvatskoga naroda u BiH da očuva svoj identitet i svoju kulturu unatoč političkim pritiscima. Njezini autori nisu se bojali jasno i glasno istaknuti potrebu da se hrvatski jezik priznaje i tretira ravnopravno s drugim jezicima u tadašnjoj Jugoslaviji. S obzirom na to da su komunističke vlasti inzistirale na unifikaciji jezika i kulture u korist srpskog jezika, ovaj dokument bio je izraz hrabrosti i intelektualnog otpora. Nakon sloma Hrvatskog proljeća Deklaracija je bila prešućena i zabranjena, a njezini su autori bili pod nadzorom komunističkih vlasti. No, nakon demokratskih promjena 1990. godine, ponovno je ugledala svjetlo dana i prepoznata je kao ključan dokument u borbi za hrvatski jezik u BiH. Danas hrvatski jezik ima ustavni status u BiH, a borba ovih velikana ostaje zapamćena kao ključan doprinos toj činjenici. Potpisnici Deklaracije, osim Pešorde i Bašića, ostavili su neizbrisiv trag u hrvatskoj književnosti.
Nikola Martić, pjesnik i književnik, autor djela poput “Vrtovi zemlje humske” i “Bogumilska bajka”, umro je 2013. godine. Vitomir Lukić, profesor i književnik, preminuo je 1991. godine, ostavivši iza sebe brojne prozne i esejističke radove. Mirko Marjanović, književni kritičar i glavni urednik edicije “Hrvatska književnost u BiH u 100 knjiga”, preminuo je 2023. Vladimir Pavlović, pjesnik i publicist, preminuo je 1996., a danas jedna škola nosi njegovo ime. Veselko Koroman, dopisni član HAZU-a i autor mnogih antologijskih djela, preminuo je početkom 2025. Njihova borba za hrvatski jezik nije bila samo književni i kulturni čin već i hrabar politički potez. Sarajevska deklaracija ostaje simbol otpora, identiteta i jezične suverenosti.
Činjenica u BiH
Ovi velikani pisane riječi svojim su djelovanjem ostavili trajni pečat u povijesti hrvatske kulture i jezika. Danas, kada se prisjećamo njihovih djela i hrabrosti, važno je shvatiti koliki je značaj imala njihova borba za buduće generacije. Jezik je temelj identiteta, a njihova nepokolebljiva volja omogućila je da hrvatski jezik u BiH opstane i bude priznat kao službeni jezik. Njihova ostavština živi i kroz generacije koje su došle nakon njih. Hrvatska književnost u BiH, ali i Hrvatskoj ne bi bila ista bez njihova doprinosa. Sarajevska deklaracija nije samo povijesni dokument – ona je simbol borbe za pravdu i jednakopravnost. Hrabrost i predanost ovih velikana trebaju biti uzor svima koji se bore za svoja prava, jezik i kulturu. Njihova djela, njihove misli i njihova borba trebaju služiti kao inspiracija svima koji cijene slobodu izražavanja i nacionalni identitet. Ali i više od toga – samobitnost. Oni su pokazali da su riječi moćne, da mogu oblikovati budućnost i odrediti sudbine naroda.