Na današnji dan 31.siječnja 1999. godine umro je ratni general HV-a Nijaz Batlak koji se većinom koristio imenom Mate Šarlija Daidža, no tijekom rata koristio je oba identiteta.
Zna se kako je Daidža podrietlom iz iztočne Bosne. Rođen je 15. ožujka 1929. u Goraždu, a već kano mali dolazi u Cavtat, Konavle. Domovinu je branio još u Drugome svjetskom ratu. Obzirom da je tijekom 2. svjetskog rata već bio mlađi tinejdžer, bio je svjedokom ubojstva njegova oca kojeg su mu partizani ubili pred očima, a potom ga bacili u jamu. Potom je i sam 1945. godine pristupio formacijama NDH, zbog čega je Daidža sa samo 16 godina je bio zatočen u zloglasnom kakanjskom rudniku u kojem je robijao dugih 11 godina. Nakon što je odležao kaznu, Daidža bježi iz Jugoslavije, u Španjolskoj završava vojnu akademiju i nakon toga seli u Sjedinjene Američke Države. O njegovom bijegu iz Jugoslavije, odlasku u Španjolsku gdje je završio vojnu akademiju, kao i emigrantskom životu u SAD-u se zna vrlo malo. Vjeruje se da je bio i ratnim plaćenikom u Južnoj Americi i na Bliskom istoku.
Svojim djelima i iskrenim izjavama Daidža je osvojio javnost već na samom početku Domovinskog rata. Predsjednika Tuđmana upoznao je u Americi, o čemu je običavao reći: ,,Pružali smo mu punu podporu i dali do znanja da cijelo iseljeništvo stoji uz njega. U njegovu sam ideju pomirbe svih Hrvata vjerovao kao u samog Boga.”
‘Zaista je lijepa domovina….’
“Meni ne treba ništa, ja imam ono što ne moram tražiti da mi itko odobri, a to je da ljubim ovu zemlju. Ja sam se u njoj rodio i u njoj ću umrijeti. Volim ove mlade koji rastu, i koji će učiti možda u miru i možda u životu, o ljepoti i gradnji domovine, lijepe…. Zaista je lijepa domovina, ja je se ne mogu nagledati kako je lijepa. Jeste teško…Kako je lijepo, kako je sretno imati osjećaj da će čovjek ostaviti kosti o ovako lijepoj domovini pa bilo na koji način”, poručio je.
U Hrvatsku je došao 1991.. Dočekao ga je Gojko Šušak. U veljači iste godine je otišao u Sarajevo jer je želio organizirati obranu Sarajeva. Potom se pod lažnim identitetom ušao u Crnu Goru, odakle je snimao neprijateljske položaje i pregovarao s mjesnim Albancima u Baru i Ulcinju.
Muslimane u Bosni upozoravao je na to što će se dogoditi, odvraćao ih od jugoslavenstva i pribojavao se i protivio hrvatsko-muslimanskom sukobu. Imenovan je prvim zapovjednikom Južnog bojišta, Dubrovčanima postaje poznat zbog djelovanja u Čepikućama. Početkom napada neprijatelja na hrvatski jug, biva promaknut u brigadira HV.
Osnovao je dragovoljačke pukovnije „ Kralj Tomislav“ i „Crvenkapice“ koje su kasnije preustrojene u HVO postrojbe „Ludvig Pavlović“ i „ Nahid Kulenović“. U ožujku 1992.postaje general bojnikom HV. Poznato je da je namjeravao preko Igmana deblokirati Sarajevo. U svibnju je krenuo s postrojbom prema Sarajevu. Prema jednoj verzija, muslimanska Armija BiH nije dopustila prolaz te postrojbe HVO-a kroz Konjic. Nedugo potom doživio je prometnu nesreću u Ljubuškom. Dok se oporavljao krajem 1992. premješten je u Zagreb, u logistiku.
Nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma, radio je u hrvatskom veleposlanstvu u Sarajevu kao savjetnik za međunacionalne odnose. Umirovljen je 1996., a umro od teške bolesti 31.siječnja 1999.
Nijaz Batlak Daidža pokopan je na Mirogoju uz najviše državne i vojne počasti.
