A tu navodnu “masovnost” najbolje demantiraju brojke. Od oko 545 tisuća Hrvata iz BiH glasalo je tek njih 35 tisuća. Dakle, oko 4 posto od njihova ukupnog broja. Ili, to je tek oko dva posto od dva milijuna onih koji su u nedjelju izašli na birališta u Hrvatskoj. Još su skromnije brojke kada je u pitanju ostatak dijaspore. Glasalo je samo njih 15 tisuća. Dakle, ukupno u 47 država, zajedno s BiH, svoje biračko pravo iskoristilo je pedesetak tisuća, što je upola manje nego što je bilo nevažećih listića u RH. Kada se izlazak dijaspore gleda u kontekstu procjena da u iseljeništvu živi dva, neki tvrde tri milijuna Hrvata, onda se vidi koliko je simboličan broj birača. Pravo je pitanje zašto iseljeništvo nije zainteresirano za glasovanje, a Hrvati u BiH jesu. Kada bi im se omogućilo da se otvore birališta u svim mjestima u BiH, a ne samo u šest gradova, tada bi zaista bio masovan odziv i tada bi s najmanje stotinjak tisuća glasova zaista mogli odlučivati o pobjedniku.
Pritom uvijek treba isticati da Hrvati iz BiH nisu iseljeništvo. Glasajući za predsjednike ili zastupnike u drugoj državi, potkopavaju poziciju temeljnog naroda u vlastitoj domovini. Sami se “guraju” u dijasporu. “Službeno Sarajevo” koristi to kao dodatni argument, zadovoljno trlja ruke i prema Hrvatima se odnosi maćehinski. Zbog toga su oči svih bh. Hrvata uprte u Zagreb. I zato “masovno” glasaju. Da apsurd bude veći, niti mogu izabrati svoje predstavnike u svojoj domovini (BiH) u kojoj nisu dijaspora niti kao dijaspora to mogu uraditi u Hrvatskoj.
Posljednjih godina “službeni Zagreb” snažno se založio za njihova prava. U vanjskoj politici prioritet mu je BiH, a napose tamošnji Hrvati. A oni su mu se za takvu politiku htjeli odužiti “masovnim izlaskom”. Glasanje za Kolindu Grabar-Kitarović nije bilo glasanje protiv Zorana Milanovića. Hrvati pamte njegov dolazak u Mostar kada su neki pod krinkom prosvjeda htjeli zapaliti i pokoriti grad. On je tim dolaskom pokazao državničku crtu i dovoljnu dozu nacionalne osjetljivosti poslavši zaštitničku poruku sunarodnjacima u BiH. Ako je suditi po njegovim izjavama u kampanji, onda je sigurno da će Milanović u tom smislu zadržati kontinuitet. Čak će mu biti lakše braniti stavove Hrvata u BiH jer dolazi s lijevog spektra. Što će i u BiH i u svijetu samo po sebi imati veću vjerodostojnost.
Dijaspora i bh. Hrvati nakon svakih izbora, u mamurluku nakon otrežnjenja, razmišljaju o svom “pijanstvu”. Postavlja se pitanje trebaju li se stranački ili institucionalno vezati za hrvatsku državu. U stranačke veze upravo ih guraju izbori – od predsjedničkih, preko parlamentarnih do europskih. Čemu i komu služe ako su bez ikakvog utjecaja?! Stvaraju s Hrvatskom samo zlu krv. Nju dodatno truje činjenica da svaki put “promašuju” u izboru kandidata. Time sami sebi otežavaju suradnju s novoizabranim predsjednikom. Istodobno, razočarani su i previranjima unutar HDZ-a u RH. Osobito onima koji se pod krinkom tobožnje brige za nacionalno bore za svoje privatne interese. Ruše europske vrijednosti i vraćaju stranku i narod u prošlost i podjele. K tomu, takve i ne zanima položaj naroda s druge strane granice.
U budućnosti predsjednika RH u dijaspori i BiH trebaju u konzularnim predstavništvima birati samo hrvatski porezni obveznici. Ako u Hrvatskom saboru i dalje ostanu tri zastupnika, onda nije problematična masovnost izlaska na parlamentarne izbore. Jednako je hoće li ih na biralištima u BiH biti nekoliko desetaka ili stotinu tisuća jer broj birača ne povećava broj zastupnika koji dolaze izvan Hrvatske. Suradnja Hrvata iz BiH i RH sa stranačke mora se preseliti na državnu politiku. Hrvati se trebaju vezivati za institucije RH, a ne stranke. Na takav način zbog svoje teške pozicije senzibilizirat će i “crvenu” i “plavu” Hrvatsku. Jer, označeni samo jednom bojom, bit će samo još jače žigosani kao paraziti koji, umjesto sebi, biraju drugima.
Zato Milanovićeva pobjednička poruka: “Premalo nas je da bismo se dijelili” nije upućena samo “crvenoj” i “plavoj” Hrvatskoj već i iseljenoj i domovinskoj. Bez obzira na to je li masovno glasala!
