Kad je Stjepan Čajić u srpnju 1984. godine zaplakao u rodilištu u Ljubuškom, dvojica braće koja su majku i prinovu čekali kod kuće u Grudama nisu znala je li još jedan brat, dobra ili loša vijest. Otac i majka su ih uvjeravali da najmlađi brat neće promijeniti njihovu rutinu, ali nije im bilo svejedno.
Isto im se to, sad udruženima sa Stipom, motalo po glavi s dolaskom još četvoro malih Čajića. Od sedmoro djece Čajićevih, skromnih, visokoobrazovanih službenika, ekonomistkinje i pravnika, koji su se iz hercegovačkog krša, preselili u Zagreb, jer trebalo je prehraniti brojnu obitelj, samo jedna je djevojčica. Ostali bi Čajići samo jedna od mnogobrojnih hercegovačkih obitelji, asimiliranih u Zagrebu, da nije bilo njihovog Stipe. Stjepan Čajić, od dobrog se matematičara i inženjera, zaposlenika IT tvrtke, preobratio u poduzetnika i ovih je dana neprestano pod povećalom javnosti.
Iako sam ima 24,9 posto dionica, sa još dvoje dioničara, raspolaže s više od 60 posto vlasničkog udjela u posrnulom tekstilnom divu. Iako je dosad ostvario zavidni poslovni uspjeh, tek mu je kriza u varaždinskom poduzeću, jedinom preostalom simbolu nekad uspješne hrvatske industrije, ne samo tekstilne, ‘omogućila’ novinske naslove. Od kad je kupio Varteksove dionice i tada bio drugi najveći pojedinačni dioničar, prvi je bio Nenad Bakić, Čajić puni medijske redove.
Međutim, o njemu samome se ne zna gotovo ništa ili vrlo malo. Tek će se oni zainteresiraniji za tehnologiju, inovaciju i inženjerstvo, sjetiti da je Stjepan Čajić, sa svojom interkontinentalnom firmom Stype, prije nekoliko godina osvojio zlatnu statuu Emmy, najprestižniju nagradu u televizijskom svijetu. No, njegov životni put i dalje je obavijen misterijom.
Svijet koji je počeo u Grudama da bi danas imao poslovnice na svim kontinentima, izuzev Aljaske i bio najuspješniji hrvatski poduzetnik u svijetu mlađi od 40 godina. Tko je, dakle, Stjepan Čajić?
– Djetinjstvo sam proveo u Hercegovini sve dok roditelji nisu našli poslove u Zagrebu pa smo se preselili i ovdje sam se školovao. I dalje sam svako ljeto s braćom i sestrom provodio u Sovićima ili kod tatinih u Dalmaciji, u Gradcu kod Drniša. Bilo je to sjajno vrijeme.
– Lijepo je imati veliku obitelj, imali smo se stalno s kim družiti, izmišljali smo svoje igre, ali i čuvali smo krave. Voljele su djetelinu, ali trebalo se paziti da ne idu na nju. Bilo mi ih je žao i toliko sam im htio dozvoliti što žele da sam ih jednom odvezao i pustio. Uh, kad su se razbježale … – sjeća se Stjepan Čajić bezbrižnih vremena. Najmlađi brat, dvadesetšestogodišnjak, koji ima Daunov sindrom, bio je pod prismotrom ostale djece.
Stjepan je, kaže, uvijek volio eksperimentirati pa je isto učinio s kravama. Stvari je volio raditi na svoju ruku, nije bio oličenje poslušnosti. Nisu ga zanimali društveni predmeti pa kad je upisao matematičku gimnaziju, bio je to očekivani izbor.
Društveni predmeti toliko su mu bili zamorni da su mu rušili prosjek ocjena.
– Kad sam učio povijest uhvatio bih se kako sat vremena čitam jednu te istu rečenicu. I to na način da čujem riječi u glavi, ali mozgom razmišljam o sasvim drugim stvarima i u glavi vrtim druge priče.
– Jednako mi se događa u razgovoru, da rješavam neko poslovno pitanje u glavi pa nisam sasvim prisutan, na primjer na pitanje odgovorim sa ‘da‘ jer sam u mislima drugdje, što zna zbuniti sugovornika – priznaje.
Sad su jasnije sporadične kritike, jednu je uputio gradonačelnik Varaždina, Neven Bosilj, da ‘na sastanku dogovori nešto, drugi se dan predomisli pa šalje duge mailove’. Stjepan Čajić kaže da mu u razmišljanju koristi šetnja ‘gore-dolje’. Iako, za veliki biznis koji je stvorio, svejedno je kako razmišlja, taman i da dubi na glavi. Jer, gotovo da nema svjetske TV kuće koja ne posluje s njegovim Stype-om.
– Po završetku zagrebačkog FER-a, znao sam da želim raditi u IT industriji, jer do dan danas se sjećam ushićenja kad sam, u sedmom razredu, dobio prvi kompjuter, bio mi je to najbolji dan u životu. Odmah sam započeo programirati i osvajati medalje na takmičenjima. Bio sam kompjuterski štreber, da, ali atipičan. Vrlo živ u školi, provlačio sam se kroz predmete koji me nisu zanimali…No, kompjuter mi je otvorio vizije i pomislio sam ‘čovječe, pa ti možeš bilo šta da smisliš’.
– Vidio sam prostor beskrajnih mogućnosti, a na fakultetu sam otkrio elektroniku, koja mi je dotad bila odbojna. Kad sam otvorio firmu, nazvao sam je po engleskoj verziji svog nadimka jer nisam mogao ni pomisliti u šta će se izroditi. Mislio sam, biće to mala firma, s eventualno nekoliko zaposlenih i proizvodnjom u Kini, a ja ću dizajnirati i to prodavati. Međutim, malo po malo smo rasli i Stype danas ima desetak firmi i 200-tinjak zaposlenih – govori za Jutarnji. U jednom se trenutku u hrvatskim medijima pisalo da Čajić gradi hotel na makarskoj rivijeri, odobrena je i građevinska dozvola, ali poduzetnik zasad ne razmišlja o gradnji jer su za to potrebna prevelika sredstva i ne vidi se u građevini.
U registru FINA-e piše da je 2023. godine firma Stype prihodovala je 4,01 milijun eura, što je rast za 6,54 posto u odnosu na godinu ranije. Na početku poslovnog života i kratkog izleta u rad za veliku kompaniju, postalo mu je, kaže, dosadno bez vlastite kreativnosti. I na razgovoru za posao, kad ga je direktor pitao za šta misli da bi mogao volio dobiti zlatnu medalju, odgovorio je ‘za dizajn nekog proizvoda’. Sjetio se toga kad je na pozornici u Los Angelesu primio Emmy za inovaciju u televizijskom programu. Sjetio se i kako je po napuštanju stalnog zaposlenja, doslovno počeo od nule.
– Iz ‘garaže’, kako bi se reklo, osim što nisam imao ni garažu. Nisam imao ništa osim kompjutera, ulagao sam sve što sam uštedio. Iako sam tada mislio da neće, isplatilo se – govori. Dosad je dobio pet Emmya, ali onaj 2022. je bio, kaže, najznačajniji jer ga je u kategoriji ‘Engineering, Science&Technology’ dobila firma Stype, konkretno i Čajićev diplomski rad i inovacija, SkypeKit, za značajno unapređenje tv programa, dok je ostale nagrade dobio kao dio tima nagrađenog projekta. Industrija je prepoznala vizualne majstorije Stype-a i gotovo da nema velikog spektakla koji se ne koristi njima. Zaslužan je za spektakularne specijalne efekte na MTV-evim nagradama, ogromnu panteru na američkom NFL-u, njihove smo grafike mogli vidjeti u Ligi Prvaka. Nema spektakla ni zvijezde, od Olimpijade do Katy Perry, Superbowla i Foo Fightersa, koji nisu koristili tehnološke inovacije virtualne stvarnosti firme čije je sjedište u hercegovačkim Sovićima, zagrebački ured je u Buzinu.
– Naši uređaji nisu bili primarno zamišljeni za virtualnu stvarnost. Ideja je bila puno skromnija, uređajem automatizirati pokrete na kranovima za kamere, kako bi bili glatki i korisni ljudima koji snimaju vjenčanja. Uređaj na najbolji način spaja automatizaciju krana za kameru i virtualnu stvarnost. Nije nam palo na pamet da će ga prepoznati televizijski studiji. Prvi se javio australijski Fox Sport i tako je krenulo. Najveća svjetska događanja koristila su se našom opremom za prijenos, primjera radi Svjetsko prvenstvo u nogometu u Kataru. Ipak, najviše se ponosim saradnjom s Appleom, a našim je softverom i hardverom opremljen i Fox Sport studio u Los Angelesu – kaže Stjepan Čajić. U ovom je trenutku najaktuelniji proizvod RedSpy, uređaj za praćenje kamere, također nagrađen Emmyjem. Hercegovina mu je baza, u Sovićima ima svoj ured, ali kao nomad za poslom putuje po svijetu. Toliko da mu se više ne da spavati po hotelima pa u nekoliko zemalja ima nekretnine u najmu. U Americi je to u Los Angelesu.
I eto ga danas u Varaždinu, gdje ga radnici prozivaju zbog neisplaćenih im plaća. Čovjek koji je naviknut zahvaljivati s pozornice nagrada Emmy za dodijeljenu mu nagradu, zadnja se dva tjedna pravda radnicima i obećava pronaći rješenje. Čini se da je u tome i uspio jer plaće su počele stizati, ali štrajk, kažu iz pogona, neće prestati sve dok svi ne dobiju svoj zarađeni novac. Uprava je pronašla rješenje, tako da je na Finu odnijela dokumente o neisplaćenim zaradama i radnici su dobili prvenstvo pri naplati (pre)zaduženog Varteksa. Do dolaska u Varteks, jedina veza Stjepana Čajića s tekstilnom industrijom bio je pogon za šivenje njegovih rođaka u Hercegovini. U Varteks je ušao i pozajmio dosad firmi veliki novac, inspiriran Nenadom Bakićem, tada najvećim pojedinačnim dioničarom, koji ga je na kraju ostavio da se snalazi sam.
– Varteks nije moja beba, kao drugo što sam stvorio. Poduzeće postoji više od 100 godina, a ja sam trebao samo pripomoći da bi na kraju sve palo na moja leđa – rezigniran je. Inovator se, očigledno je, našao na klizavom terenu. Iz vrhunskog se biznisa, gdje stvari funkcioniraju drugačije, našao u hrvatskoj realnosti.
Medijska mu pažnja ne godi i do ovog momenta nikad nije o sebi rekao ovoliko stvari.
– Po nekima ispadam negativac koji će uništiti Varteks, a jedini sam financirao firmu od 2021. nadalje, a i zaista želim nastaviti proizvodnju i od Varteksa učiniti stabilnu kompaniju, ali za to će biti potrebna suradnja svih povjerilaca – zaključuje.
Stjepan Čajić izgleda vrlo mlado, znatno mlađe od svojih 39 godina pa su ga radnice Varteksa s kojima je nekoliko puta satima razgovarao u pogonu, gdje uredno dolaze, ali ne rade dok ne budu isplaćene sve plate za mart, lako poistovjetile sa svojim sinovima i nakon prvobitnih napada, opisivale kao ‘pristojnog, dragog dečka’. Čudan je bio taj zaokret. Hoće li mu uspeti spasiti Varteksovu proizvodnju što, kaže, želi učiniti, tek ostaje da se vidi.
