Na visoravni Trebiševa, između Ljubuše i Vrana, sreli smo Josipa Andričića, iz Stubice kod Ljubuškog, najmlađeg zapadno-hercegovačkog planištaka (planištak – naziv za sezonskog stočara koji ljeti svoju i tuđu stoku napasa na planinama). Bilo je to ugodno iznenađenje, čuli smo da na Trebiševu obitava jedan planištak, ali kako smo prethodno susretali samo planištake u ozbiljnim godinama tridesetogodišnji Josip za nas je bio iznenađenje. Ipak – ima nade i za ovaj poziv, bila je prva pomisao, a onda smo riječ prepustili Josipu:
„Trebiševo je predio planine Ljubuše, na koje se naslanja planina Vran, s južne strane je Blidinje. Nadmorska visina oko 1.300 metara. Ljubuša je najbogatija planina pašnjacima u Europi, iznenađen sam tim podatkom, kojeg sam nedavno saznao. Ovo je selo Trebiševo, a uz nas tu je preko ljeta i nekoliko obitelji vikendaša.“
Stado od Čapljine preko Ljubuškog i Gruda pa do Rame
Nakon što je objasnio toponimiju, Josip prelazi na temu formiranja stada ovaca koje čuva:
„S područja Čapljine imamo ovce iz Bivoljeg Brda i Prćavaca, zatim Ljubuškog – Hardomilje, Stubica, čak iz samog grada Ljubuškog jedno stado, što je zanimljivo, pa ovce iz Gruda i moje braće iz Rame, gdje sam rođen, te nešto naših ovaca“, veli Josip, a mi nastavljamo s ključnim pitanjem:
-Od ovaca sve se proda – na cijeni su i sir, i janjetina, pravi su delikatesi, traženi i cijenjeni specijaliteti Hercegovine, zašto nema još mladih planištaka?
-To je i meni zanimljivo. Mi ne možemo na pripraviti sira, unaprid imamo naručeno za par godina. Imamo stalne mušterije, a i janjci se za čas rasprodaju. Može se reći da je ovo obiteljski posao, punica je išla 34 godine, prije toga od davnina, ženini – did, pradid… To je tradicija obitelji Pehar u koju sam ja došao ženidbom, ha, ha… Kad je punac umro, mi smo nastavili. Ja i žena imali smo stalni posao, ja sam radio u Ljubuškom, žena u Međugorju. To smo napustili i došli ovdje na planinu, a što se tiče prodaje sira, ne može se napripravit’. Ža’ mi budne ljudi koji dođu ovim teškim putovima, traže sira, a mi ih moramo vratiti. Nema sira. Nema ni blizu kolika je potražnja. Čudi me da se mladi ljudi, prije svega mladi parovi, ne upuste u ovaj posa’, ima on svoje draži.
-Kako ste se vi i žena, dogovorili izići na planinu, što su vam prijatelji govorili?
-Imali smo podršku najbližih, punici je bilo drago kad smo počeli o tome govoriti. Ukratko, želio sam biti što se kaže – sam svoj gazda. Bio sam skladištar, prije toga sam se bavio majstorlukom, klesanje kamena, rigips.,, Radio sam i u Dalmaciji, ali sam se odlučio okušati i u ovom poslu. Nakon četiri godine mogu reći da sam zadovoljan. Dosadili su mi i mobitel i televizija, ovdje nemaš signala, ali imaš slobodu! Za ovaj posao tribaš biti psihički jak, sam si s ovcama, oko tebe pašnjaci, brda, šume, orlovi…
-Očito bi vam trebao i koji radnik, mogu li se naći?
-Teško, jako teško, s tim imamo velikih problema. Ljudi dođu, budu malo i odu, kažem – za ovaj posao tribaš biti baš psihički jak. Fizički nije teško, čak je i zabavno. Nema signala, ne može te sva’k’ zvati. Danas dosta mladih to ne želi, oni hoće u kontaktu biti nom-stop. Tako je to, veli Josip, pa na upit o solarnim panelima nastavlja:
„To je napravljeno još dok je punac bio živ. Pomogao nam je poljoprivredni fakultet iz Mostara, nešto smo mi platili. Uglavnom, imamo svjetla i struje za frižider. Za sada to je dovoljno.“
Josipu treba pomoć za gradnju štale
Kroz priču došli smo do teme u kojoj se moguće, kriju i odgovori – zašto se mladi parovi relativno lako odlučuju na odlazak u inozemstvo. Naime, s obzirom na stalnu adresu u Stubici najmlađi zapadnohercegovački planištak, koji stoku napasa na području Tomislavgrada, odnosno Herceg-bosanske županije, ima problem štale. Treba mu pomoć, ne za dvije, tri, pet godina, nego ako je moguće odmah. Pomoć ili kredit za gradnju štale u koju se može skloniti 500 – 1.000 ovaca, a evo i zašto:
„Kad se ovce istjeraju na planinu, ošišane, bez runa, zna u petom mjesecu udariti mećava. Ovce se pothlade i suzbiju mli’ko. Količina se prepolovi. To nam je veliki problem“, veli Josip, a mi možemo dodati:
Josipu treba krov i nosiva armatura, dakle štala bez zidova umjesto kojih se stave daske i armatura kao zaštita od vukova i ništa više. Reklo bi se jeftina gradnja za održivo stočarstvo, kao prvo, a drugi problem je održavanje putova. Općine Tomislavgrad i Rama morale bi u makadamske putove bolje održavati, a to je poslije zimskih snjegova i kiša poravnati vododerine i ništa više!
Ukratko, Ljubuški, a i drugi ovčari – ljudi koji daju stoku na sezonsku ispašu, mogu biti mirni pojavio se makar i jedan mladi planištak, njemu kao i uopće mladim ljudima koji imaju svoje obrte treba u startu pomoći, korist od toga bit će višestruka. Inače, Josip je na planini sa suprugom Anitom, kćerkom Erikom, sinom Matejom i punicom Mladenkom.
