Svake se godine sredinom studenoga u Fojnici obilježava sjećanje na tragičnu smrt dvojice fratara. Ove se godine navršava 30 ljeta od ubojstva fojničkog gvardijana fra Nikice Miličevića i vikara fra Leona Migića koje je 13. studenoga 1993. ubio pripadnik Armije BiH Miralem Čengić uz pomoć trojice zlikovaca, piše portal Katoličkog tjednika Nedjelja.
Posljednje riječi fra Nikice
Ono što se toga kobnog dana dogodilo najbolje je opisao ondašnji samostanski kroničar fra Miroslav Krajinović Carko:
„U subotu, 13. 11. 1993., u 12:55 h čuo sam neku galamu. Pogledao sam kroz prozor. Vidim četvoricu, trojica u vojničkoj odori, četvrti u crnom kaputu. Jedan tjera pred sobom fra Leona i reče mu: ‘Stoj tude na stepenicama!’ koje vode u samostan. Fra Leon je sišao sa stepenica i stao. Uto se pojavi fra Nikica. K njemu pristupi vojnik. Udari ga šakom u lice, nogom u mošnje, opsuje mu ustašku majku i potjera ga u samostan. Ubrzo čuo se pucanj rafala od koga je ubijen fra Nikica, a fra Leon ranjen, i pao pred vratima blagovaonice. Ubojica je pristupio fra Leonu, udario ga nogom uz riječi: ‘Diži se!’ Kad se podigao, sasuo mu je rafal u zatiljak. Zadnje riječi fra Leona bile su: ‘Nisam ništa kriv’, a fra Nikice, kad mu je ubojica govorio da će ga ubiti: ‘Ubij!’ Zločinac je izvršio svoj naum.
Fra Nikica je pao među dva krila vrata na hodniku. Nakon zlodjela povukli su se. Sve je ovo promatrao časni brat fra Tomislav Tomičić kojega je držao jedan od razbojnika na stepenicama koje vode na prvi kat. U kući tuga, žalost i strah. Dvije djevojke Ivona Skoković i Snježana Bošnjak skočile su s verande i otišle obavijestiti SUP. Stipo Tuka i Ivo Debeljak skočili su s verande. Stipo se sakrio među drva, a Ivo na štalu. Ubrzo je stigla vojna policija. Ja sam bio pred muzejom, i otvorio im vrata. Drugi dio vojne policije uletio je u razgovornicu i naredio da svi poliježu i stave ruke za vrat. Tako ih je zatekla civilna policija i naredila da ustanu. Vojna policija, a i civilna, počelaje pregled po sestarskim prostorijama. Ja sam pošao za vojnom policijom i došao do vrata, i vidim gvardijana mrtva. Rekao sam: ‘Moj gvardijan ubijen; ovo se nije dogodilo ni za vrijeme Turske.’ Ugledah sestru Krunoslavu, reče mi: ‘Ubili su fra Leona!’
Gvardijan se pripremao za imendan
Na dan pogibije braća su slavila svetu misu, pripremili se za propovijed na nedjeljnoj misi, a i za svoje imendane Sv. Nikola Tavelić – fra Nikica slavio, a fra Leon brata Leona, ovčicu Božju. Fra Leon je bio miran. Ovčica Božja. Ljubio je Boga i sva stvorenja Božja. Najdraže mu je bilo, poslije obavljenih dužnosti, otići u prirodu, često uz pratnju životinja. Obradovao bi braću donoseći gljiva, voća i čajeva koje bi našao u šetnji. U grad nije zalazio i tako rijetko i svoje posjećivao. Fra Nikica je bio razgovorljiv. Dobra srca i svakom je pomagao govoreći: ‘Daju nama, dajmo i mi drugima.’ Za kuću se izvanredno brinuo. Kad bi pošao na duži put, pitao bi: ‘Šta komu treba, nek’ napiše.’ I zaista bi donio, pa ponešto i tko nije ništa tražio. Braća su ležala mrtva. Počela saslušanja. Kad su policije otišle, počelo je spremanje braće. Sestre su pripravile potrebno, a Ivo Mijatović i Alojzije Skoković braću su oprali od krvi, obukli i stavili u mrtvačke sanduke. Oko 22:00 h braću smo prenijeli u crkvu, pomolili se u tišini, izišli i povukli se u svoje sobe. Kako nam je bilo, teško je izreći. Sama Božja milost krijepila nas“ (iz Samostanske kronike 1993.).
A s obzirom da su ramski i fojnički samostani povijesno povezani, fra Mladen Lucić je u samostanskoj kronici Rama-Šćit o ubojstvu fratara u Fojnici zabilježio: „13. studenoga 1993., subota. Muslimanska vojska upala u samostan u Fojnici i bez ikakva razloga ili izazova strijeljali u kući gvardijana fra Nikicu Miličevića i vikara fra Leona Migića. Kad su ih pobili, onda su pobjegli da ih ne bi prepoznali. Radio i novine donijeli vijest kao i obično: ‘Alijini vojnici ubili dva franjevca u Fojnici’ i time sve svršeno. Trebalo je o tome pisati berem mjesec dana da svijet upozna moral bosanske vojske.“
Trideset godina poslije
Što se promijenilo kroz 30 godina od ubojstva franjevaca,aktualni gvardijan fojničkoga samostana fra Mario Katušić kaže: „Promjene su vidljive najviše na broju stanovnika/župljana u Fojnici. Mnogi mladi ljudi su već otišli, oni koji bi trebali donositi pozitivne promjene u Fojnicu i graditi je kao jedno lijepo mjesto za život.“
Taj pucanj nije bio samo na fratre. To je bio pucanj u Bosnu. To je bio pucanj u narod koji su predvodili ovi fratri. Bio je to pucanj u one koji su zagovarali i nosili kroz povijest državotvornost. Počinitelji zločina su privedeni pravdi na neki neobičan način. Osuda i pomilovanje su jasno pokazali da se neće ni tragati za nalogodavcima.
„Ubojice fratara su odmah iduće godine, 23. 9. 1994., osuđeni. Miralem Čengić na 11 godina zatvora, a ostali na 6 mjeseci zatvora jer nisu zločin odmah prijavili nadležnim vlastima. Činjenica je da je Alija Izetbegović tri puta pomilovao Čengića, a Ejup Ganić ga je oslobodio. Fratri su 2013. pokušali pronaći nalogodavca ovoga zločina, ali je tužba zaključena jer nema dokaza protiv N. N. osobe. Nadamo se da će jednom doći vrijeme kada će se otkriti motivi ubojstva“,riječi su gvardijana fra Maria.
Fojnica u vrijeme ubijenih fratara i danas
Rat je obilježio vrijeme fra Nikice i fra Leona i okolnosti su bile takve da su Hrvati otišli iz Fojnice. Sigurno je bilo teško fratrima gledati svu tu tragediju koja se događala oko njih, a kasnije i u samom samostanu. Fojnica je danas mirna i lijepa za život. Stanovništvo mirno živi. Nema međunacionalnih trzavica. Pokidani odnosi su dobro sanirani i sve to zahvaljujući Fojničanima koji žele ovdje živjeti.
O suživotu i životu bez odgovornosti za zločine fra Mario je kazao: „Mi znamo izvršitelje ubojstva fratara, oni su procesuirani, iako je kazna za taj ratni zločinnedovoljna. Dakle, znamo izvršitelje, ali ne možemo odgovornost za smrt fra Nikice i fra Leona prenijeti na čitav jedan narod. Znam da Bošnjaci u Fojnici i u mnogim drugim krajevima žale zbog učinjena zla nad našim fratrima. Možda se jednom akteri pokaju i preuzmu odgovornost za svoj zločin. Mi danas moramo živjeti u Fojnici, raditi i stvarati ozračje da se to više nikada nikomu ne dogodi. Vidimo koliko zlo može poremetiti odnose među ljudima, dojučerašnjim prijateljima. Obveza je nas koji ovdje živimo omogućiti generacijama koje dolaze živjeti u miru. Kolektivno smo odgovorni za svoju budućnost. Mlade moramo učiti da prave mostove među različitim kulturama, to je zadatak svih nas koji ovdje živimo.“
Liječenje svih rana opraštanjem
Poslije brojnih nedaća koje su zadesile Bosnu i Hercegovinu nastavlja se živjeti. Da bi se živjelo pravim kršćanskim životom, potrebno je opraštanje. Fra Mario je naglasio da se opraštanjem oslobađamo mržnje. Mržnja nas remeti u svakodnevnom životu. Nekada nam se čini da živimo u koncentracijskom logoru mržnje. Bojimo se da nam oni drugi neće dovoljno priznati patnju. U Bosni i Hercegovinismo svi dovoljno patili.
„Mi kršćani smo pozvani opraštati. Nije to uvijek jednostavno, mnogo toga u sebi moramo prelomiti, ali onaj tko uspije oprostiti, može biti sretniji i zadovoljniji životom. Oslobođen jednog tereta. Opraštanjem možemo potaknuti druge na isti čin jer i nama se ima što oprostiti. Tko zna, možda jednom svi smognemo snage i pokajati se za svoja nedjela“, nada se gvardijan fra Mario.
Čija je Bosna?!
Uzgodi koja se prepričava jedan je fratar u ta zla vremena pitao vojnike čija je Bosna. Oni su ga začuđeno gledali. On je odgovorio: „Marina. Mara je Bosnu pregazila.“ I danas svi nekako svojataju Bosnu i Hercegovinu, a onda s druge strane vrlo često kao da rade protiv nje i više vole neke daleke ili susjedne države, nego ovu svoju matičnu. Pucanj u fratre je bio pucanj i u Bosnu i Hercegovinu jer ono što zločinci nisu znali, ili možda nisu htjeli znati, da je fra Leon Migić prvi istaknuo zastavu RBiH s ljiljanima u Fojnici i postavio je na samostan, tako da se mogla vidjeti iz svih dijelova ovog grada. A ubili su ga oni koji su nosili oznake s ljiljanima.
„Bosna je svakog onoga tko je voli i tko joj želi dobro. Moramo graditi Bosnu i Hercegovinu kao državu ravnopravnih naroda u kojoj mladi žele ostati. Naše razlike trebaju biti naše prednosti. Možemo svijetu ponuditi državu koja je puna razlika, ali koja može živjeti i biti primjer. Vidimo da se u svijetu vode razni ratovi samo zato što je netko drugačiji. Zanimljivo je da se u Fojnicu vratilo nekoliko mladih obitelji, i ne samo tu, već i u nekim drugim mjestima. Izgleda da još nije gotovo. Još se ovdje ima što reći kada je u pitanju budući život. Bosna nas uvijek čudesno privlači“, zaključio je fra Mario.
Svetom misom koju je u ponedjeljak, 13. studenog 2023. u Fojnici predvodio nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić obilježena je 30. obljetnica ubojstva fojničkog gvardijana fra Nikice Miličevića i vikara fra Leona Migića. Tom prigodom nadbiskup Tomo uputio je prigodnu propovijed naslovljenu „Oproštenje je snaga Božja, a sjećanje zakon povijesti“ koju prenosimo u cijelosti:
Kao zajednica Isusovih vjernika, koja se moli milosrdnom Gospodinu i ponizno traži Božji blagoslov da bi mogla ustrajati na putu svjedočenja dobrote i ljubavi prema svim ljudima, ovim Euharistijskim slavljem u crkvi Duha Svetoga i pod njegovim vodstvom sjećamo se svoje pokojne braće fra Nikice i fra Leona, dvojice svjedoka kršćanske vjere, koji su u ovom samostanu ubijeni prije 30 godina. Dok molimo, zahvaljujemo dragom Bogu što ih je, osobito u ona tragična vremena, blagoslovio snagom povjerenja u Božju providnost, obiljem vjernosti i kršćanske hrabrosti da ustraju u vlastitom redovničkom i svećeničkom pozivu kao duhovni pastiri braće i sestara, kojima ih je Crkva poslala. Molimo i sa željom da ih dragi Bog nagradi vječnim životom. Da obojici otvori vrata raja riječima: „Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!“ (Mt 25,21).
Zahvaljujemo Božjoj providnosti također za odlomke iz Svetoga Pisma koje, kao misna čitanja predviđena za današnje Euharistijsko slavlje, daruje nama i svim ostalim katoličkim vjernicima kao podlogu i vodilju za razmatranje.
I.
Početak starozavjetne Knjige Mudrosti, što nam je naviješten (Mudr 1,1-7) kao prvo čitanje, podsjeća na pretpostavke koje su potrebne da bi čovjek posjedovao mudrost. To su pretpostavke koje se odnose na razum, volju, osjećaje i na čovjekov praktičan život.
„Ljubite pravednost!“ (Mudr 1,1), prve su riječi ovoga mudrog spisa, koji u svom nastavku nudi mnoštvo savjeta o tomu na koji način tražiti Boga i kloniti se grijeha i kako živjeti kao pravednik Božji i svjedok Božje pravde.
Prije svega, pojam „pravednost“, kojim započinje ovaj tekst Božje objave, ponajprije znači posvemašnju i trajnu usklađenost čovjekovih misli, volje i djelȃ s Božjim mislima, voljom i djelima. To je Božja želja i savjet, pa čak i zahtjev. I jednako vrijedi za svakoga čovjeka, a posebice za one koji u svojim rukama imaju moć i vlast odlučivati o drugim ljudima.
Onaj tko ljubi pravednost na način kako to savjetuje Božja objava, u poniznosti traži Boga i na njegovu je putu.
Božja riječ, dakle, zapovijeda da se ljubi pravednost i odmah potom kazuje na koji način se to čini te poručuje: „Vi suci zemaljski, pravednim mislima mislite o Gospodinu i tražite ga u jednostavnosti srca“ (Mudr 1,1).
Tko na pravedan način misli o Bogu i traži ga u jednostavnosti svoga srca, jednako pravedno će se ponašati prema svakom bratu i sestri i služiti im u jednostavnosti svoga srca.
Bog se daje naći onima koji ga traže na pravi način. Naime, „njega nalaze koji ga ne iskušavaju, i otkriva se onima koji mu ne uskraćuju svoju vjeru“ (Mudr 1,2). Odnosno, Boga nalaze koji su iskreni, plemeniti, odani, koji vole svakoga čovjeka i narod kao što ih Bog voli, koji slijede njegovu pravednost i imaju povjerenje u njega. To čovjeka čini Bogu sličnim, jer u životima takvih ljudi odsijeva i djeluje Božja radost i svjetlost. Odnosno, taj odsjaj i takvo djelovanje od čovjeka čini sliku Božju. A naspram tomu, čovjekove „podmukle misli otuđuju od Boga“ (Mudr 1,3), jer čovjekov grijeh iskušava Svemogućega a posramljuje njegova počinitelja. Naime, Božja mudrost ne ulazi u dušu opaku i ne nastanjuje se u tijelu koje je podložno grijehu jer prava „mudrost je duh čovjekoljubiv“ (Mudr 1,4).
Zajedno s mudrim piscem iz dalekih vremena vjerujemo da duh Gospodnji ispunja svemir, i on, koji drži sve, također zna i sve što čovjek govori i čini. Zato ne ostaje skriven tko nepravedno govori i čini zlo, jer Gospodin točno ispituje namisli bezbožnikove, a glas njegovih ružnih riječi i njegovih zlih djela ide sve do Gospoda (usp. Mudr 1,7-9).
II.
Veliku nam je milost Gospodin danas također iskazao time što nam je u današnjoj liturgiji poslao odlomak iz Lukina evanđelja, koji sadrži Isusove riječi s dubokom porukom o duhovnoj važnosti i snazi oprosta te pouku o potrebi da se oprosti onomu tko je ugrozio drugoga i nanio mu štetu.
Vrlo je zahtjevno uzdignuti se na razinu Isusova primjera o oprostu i živjeti oprost na način kako to izgovaramo u molitvi koju nas je Isus naučio. To je prije svega stvar vjere. Zato apostoli od Isusa traže da umnoži i ojača njihovu vjeru nakon što im je rekao: „Pogriješi li tvoj brat, prekori ga; ako se obrati, oprosti mu. Pa ako se sedam puta na dan ogriješi o tebe i sedam se puta obrati tebi govoreći: ‘Žao mi je!’, oprosti mu“ (Lk 17,3-4).
Oprostiti drugomu i nikomu ne nanositi bilo koju vrstu nasilja jedan je od temelja kršćanskoga nauka iz praktičnoga morala i osnovno pravilo za konkretan život kršćanskoga vjernika. A glede odnosa oprosta i sjećanja, korisno je, upravo na ovu godišnjicu, sjetiti se riječi pape Ivana Pavla II., koje je namjeravao izreći u sarajevskoj katedrali 1994. godine. Danas u Fojnici mi te riječi posuđujemo i izgovaramo kao svoje u vjeri da nam se oba naša brata s nebesa u tomu rado pridružuju i zajedno s nama poručuju:
„’Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim… .’
Ovim riječima dodirnuli smo ključno pitanje. Sam Krist nas je na nj upozorio, kada je, umirući na križu, rekao glede svojih ubojica: ‘Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine’ (Lk 23,34). (…)
Danas želimo moliti (…): ‘opraštamo i tražimo oproštenje’ (…). Bez takvog stava, teško je graditi mir. Nizanje ‘krivnji’ i ‘kazna’ neće se nikada okončati, ako se jednom ne oprosti. Oprostiti ne znači zaboraviti. Ako je sjećanje zakon povijesti, oproštenje je snaga Božja, snaga Krista koji djeluje u događajima ljudi i naroda“ (Ivan Pavao II., Propovijed predviđena za Euharistijsko slavlje u Sarajevu a izrečena u Castel Gandolfu 8. rujna 1994.).
III.
Progoni svjedoka Kristovih traju od početka do naših dana. U tom nizu su također fra Nikica i fra Leon, koji su se pridružili brojnim sličnim svjedocima iz prošlosti svoje franjevačke provincije, drugih svećenika naših biskupija, braće redovnika, sestara redovnica i tolikih drugih Kristovih vjernika laika koji su trpjeli zbog svoje vjere, a mnogi i svoje živote za nju položili. Vjerujemo i nadamo se da su to činili iz ljubavi prema Bogu i ljudima i protiv svakoga oblika mržnje.
Davno je rečeno da je narod, koji ne poštuje svoje velikane, sam sebe unaprijed osudio da ostane mali narod. A mogli bismo tu misao primijeniti i na Crkvu. Stoga, naspram takvoj napasti, okupljeni na dan svjedočke smrti svoje pokojne braće, pridružujemo se Crkvi koja poštuje svoje velikane i zahvaljujemo Bogu za njihove primjere dobrih pastira, koji su svoje živote položili služeći duhovnom stadu (usp. Iv 10,15).
Ljudi u Crkvi posebno se nadahnjuju na primjerima svetaca. I znademo da se njihov život najprije ispituje ozbiljnim istraživanjem, a moguća svetost potom dokazuje u zahtjevnim crkvenim postupcima. Znademo također da to rade živi članovi Crkve, vođeni jedino razlozima vjere i ponizno. I ne vidim da išta priječi da se, pod tim vidom i na takav način, također u primjeru fojničke Dvojice, krene putom ozbiljnog istraživanja, istinoljubivo i s dubokim povjerenjem u Božju providnost čiju volju unaprijed prihvaćamo.
