Stanovnici Mijaca kraj Vrgorca traže da napuštenu školsku zgradu prenamijene. Škola je zatvorena od 2014. Ravnatelj iznosi porazne podatke: ‘Na cijelom području smo izgubili dva razreda djece u godini’

Darko je predsjednik Mjesnog odbora Mijace.
– Svi su nas zaboravili, sela su nam opustošena… Ma tko će se to vratiti ovamo?! Kažu da nema škole u Mijacima, neće uskoro biti ni u Vrgorcu nastavi li se ovakva politika – odlučno govori Ante.
Njegovo razmišljanje, nažalost, potvrđuju i statistički podaci.
– U posljednjih deset godina dogodio se ogroman pad broja upisane djece u osnovnu školu u Vrgorcu i u područne, kojih je do 2000. radilo 14. Te 2013., kad sam ja izabran za ravnatelja, bilo je 11 područnih škola, a sad ih imamo samo pet. Prošle godine zatvorili smo područnu škola Stilja, a ove godine, jer nema djece, zatvorili smo i područnu školu Ravča. Za dvije godine, nažalost, ako ostane ovakvo stanje, zatvorit ćemo još jednu područnu školu, u Velikom Prologu. Znam da smo 2013., kako bih ja rekao, presudne školske godine, imali 706 učenika, a ove godine imamo tek 417 učenika. Prošlu smo školsku godinu završili s 458 učenika, a u ovu krenuli s 417 učenika. Izgubili smo dva razreda učenika u jednoj godini – iznosi poražavajuće brojeve ravnatelj vrgoračke osnovne škole, profesor Krešo Kuran.
Pala knjiga na pet slova, slikovito iznosi ravnatelj dok nabraja područne škole koje još rade. Vrata su još otvorena za 23 djece u Dusini, troje u Umčanima, deset u Potprologu, pet u Kokorićima i dva u Velikom Prologu. Uz područnu školu Stilja i Ravča, zatvorene su područne škole u Zavojanima, Dugim Njivama, Dragljanima, Orahu, Mijacima, Kotezima, Raščanima Donjim i Poljicima.
Mladi odlaze
– Vrgorčani su masovno od 2016. počeli napuštati ovaj kraj. Masa mladih obitelji se iselila. Rješenje ove katastrofalne demografske slike trebalo je ponuditi još prije deset godina, a ne danas. Sad je kasno. Dolaze nam strani radnici jer naših radnika nema, a radnika treba. Hrvati su otišli u inozemstvo. Zašto se mladim ljudima nije dalo besplatno zemljište, pomoglo izgradnju stambenih prostora? Možda bi se dio njih i zadržao, doselio. Ovako danas možemo samo postavljati tisuću, zašto? Bez obzira na to što su demografi upozoravali na ovo što se danas događa, živjelo se samo za taj trenutak. Nažalost, bez ozbiljnih ulaganja ne vidim kraj ovom iseljavanju – govori ravnatelj Kuran.
Od njega saznajemo kako se u područnoj školi Dragljane planira izgraditi dom umirovljenika, dok su neke škole dali na korištenje lovačkim udrugama i mjesnim odborima, a stanovnici u Mijacima žele tek mrtvačnicu. Sve više je stanovnika treće životne dobi, pa ni ne čudi što ono malo preostalog stanovništva u Mijacima, a njih koji stalno tu žive je samo dvadesetak, vapi barem za mrtvačnicom.
– Ja znam da za mojeg života neću zapamtiti da mi voda poteče iz špine, a bojim se da će i mene ispratiti s ovog asfalta – govori Ante, svjestan, kao i ostali Mijačani, da su, po onoj narodnoj, misu uvijek bolje čuli oni bliže oltaru. Oni bi tek da se dostojno mogu ispratiti na zadnji počinak.