Nedavno je objavljena vijest gdje stoji kako sve više mladih odlazi u Cenacolo zbog problema s depresijom. Što im Cenacolo može ponuditi? U nastavku pročitajte svjedočanstvo.
Velika je zabluda misliti da je Cenacolo ništa drugo doli jedna od komuna. Isto tako, velika je zabluda misliti da u Cenacolo odlaze propalice. Ne, ne i ne.
Kako ovo znam? I sam sam bio u Cenacolu, doduše u vidu 40 – dnevnog iskustva. Tamo sam živio jednako kao i oni koji su tamo bili zbog kocke, alkohola, droge ili – besmisla. Na kraju krajeva, besmisao je taj koji je u pozadini svih poroka. Besmisao je taj koji nagriza čovjekovo srce. Besmisao i životne rane, to je pozadina svake osobe koja dolazi u Cenacolo. I doista, mnogi mladi svoje praznine liječe na pogrešan način, stvarajući tako samima sebi još veću prazninu u srcu.
Cenacolo sam doživio kao mjesto u kojem je vjera opipljiva. Tamo sam se susreo s preteškim pričama, ali susreo sam se i s ljudima koji ne očajavaju. Većinom, ljudi žale sve one koji su u Cenacolu, a ne bi trebali.
Istina je da je život u Cenacolu prilično dinamičan, ponekad i zamoran zbog svog posla koji treba obaviti, istina je da uvjeti nisu idealni – ali radost koja dolazi iz vjere, a koju mnogi upoznaju u zajednici ne može se usporediti s niti jednom drugom radošću. Zapravo, radost koja proizlazi iz srca koje ljubi i jedina je prava radost u čovjekovom životu.
Besmisao je taj koji nagriza čovjekovo srce. Besmisao i životne rane, to je pozadina svake osobe koja dolazi u Cenacolo. I doista, mnogi mladi svoje praznine liječe na pogrešan način, stvarajući tako samima sebi još veću prazninu u srcu.
Nerijetki su primjeri osoba koji odlaze u zajednicu zbog raznih problema, a iz nje nikada ne izađu. Neki odlaze u misije, a neki odluče biti svećenici ili redovnice zajednice Cenacolo. Neki ondje spoznaju da je njihovo životno poslanje biti otac i suprug, a neki čak i upoznaju svoju bolju polovicu kroz zajednicu.
Velika je zabluda misliti da je Cenacolo ništa drugo doli jedna od komuna. Isto tako, velika je zabluda misliti da u Cenacolo odlaze propalice. Ne, ne i ne.
Ako bih kroz jednu riječ trebao opisati život u Cenacolu, to bi bila disciplina. Redovita molitva i redovit rad nešto je što nas je nosilo. Zapravo – to je ono što je vlastito čovjeku. Sjetite se one Benediktove – Moli i radi. Što je čovjek bez molitve? Ili rada? A tek bez molitve i rada? Disciplina nas je nosila i onda kada nam se nešto ne bi dalo – čak niti moliti. Cenacolo nas je učio da se ne vodimo za nekim trenutnim pobudama i ugodama, već da uvijek budemo usmjereni na cilj, odnosno, na Onoga koji je naš cilj.
