U vremenu kad svi bjeze glavom bez obzira iz Hercegovine, a i Bosne takodjer, iz Bosne i Hercegovine napose, moj dragi prijatelj Luka i njegova obitelj odlucili su sacuvati stare kuce svojih predaka, oteti kamen od zaborava i poceti raditi turizam u selu koje je zivjelo od polja otkad je polja i svijeta. Danas kad je polja sve manje, obradjenog posebno, odlucili su svijet dovesti u selo.
U Grabu, blagorodnom podrucju nadomak naseg Trebizata, Luka i njegovi stvorili su oazu mira, ptica i tisine. Koju tek nakratko moze prekinuti zvuk freze nekog od Lukinih, tek da podsjete na vrijedne tezacke ruke i Hercegovinu kakva moze da bude. Hercegovinu koja moze da se hrani svojom zemljom i vodama, da se odgaja svojim vocem i povrcem, da ne odustaje od kamena, cak i onda kad vecina kroz Grab prolazi samo do granicnog prijelaza, u jednom pravcu. Svaki put ovakva ljepota razgali, u isti cas i zaboli dusu.
Ovo je zemlja puna carolije nad kojom bdi pakao. Zauzdana lancima politicke nesigurnosti, nametnutih netrepeljivosti, mentalitetom koji se sa svime miri bez krika, i pada bez bitke, ostaje opustosena, a kamene prizide i kuce tek spomenik jednom vremenu i nekim boljim vremenima. Jer su u njima zivjeli bolji ljudi. Iza svakog zida kuce ocekujete svog djeda kako se vuce od zvizdana opijen, od kopanja umoran, ali nasmijan. I kao da cujete sve te glasove visoko u topolama, zvuk bunara i zvono s crkve. U Grabu, u Ljubuskom, pokraj Trebizata, izmedju polja koja su nas othranila.
Piše: Martina Mlinarević Sopta
