Podprolog je selo u sastavu Grada Vrgorca, a zaseok Erceg avlija nalazi se samo nekoliko metara od državne granice s Bosnom i Hercegovinom. GPS je poželjan ako dolazite s autoputa (ili državne ceste DC62) jer table s imenom sela nema.
Srećom, srdačnih i dobronamjernih ljudi ima, pa su nam tako mještani Velikog Prologa uštedjeli nekoliko kilometara uputivši nas prečicom prema Podprologu.
Kako je selo označeno, tako je i posjećeno! Moguće da je to razlog zbog čega je Podprolog jedno od rijetkih mjesta koja su ostala poprilično očuvana u svom izvornom obliku. Tu ćete vidjeti pojate i stare kuće, ali i novouređene katnice, a sraz modernog i autohtonog još uvijek ne bode oči.
Od 250 stanovnika koliko ih trenutno živi u selu, većina njih se poljoprivredom bavi rekreativno, a stalno su zaposleni u Vrgorcu. Mila Erceg nas uvjerava da je nedavno pretrpjela moždani udar:
– Ne vidi se na meni, ali ne mogu više šta san prije mogla. Drva leže neiscipana, a inače bi ja prije zime napunila drvarnicu. Sin radi u “Komunalaca”, što je velika srića jer danas ako nisi na državnome poslu, možeš živ u grob.
PUCAJU CIJEVI
Svaki dan pucaju vodovodne cijevi pa nema dana da ne radi duple smjene. Podprolog ima vodu, ali sela oko Vrgorca taj luksuz plaćaju po zlato jer dok oni zakrpe cijev, isteče stotinu eura vode. Uvik je tako – na mostu dobiješ, na ćupriji izgubiš.
U selu postoji osnovna škola, a u njoj je, čini mi se, 13 učenika. Rekli su je zatvorit ako broj đaka padne ispod deset. Ćer mi je bila udana u Zenicu, ali nek van ona pripovida o tome – govori nam Mila čije su kretnje i govor usklađeni i da nema medicinske dokumentacije nitko joj ne bi povjerovao u priču o moždanom udaru.
Njena kćer Danica nerado se prisjeća bračnog života:
– Rat me spasio. Udala san se sa 16 godina i otišla odavde, a došla u kuću među pijance. Kažu da u Bosni ne piju, ali u mojoj kući je pilo i muško i žensko. Nije se znalo ni za ručak ni za večeru, a radilo se malo i ništa. Počeli bi pilat metar drva, ispilali pet-šest grana, jedva i to, a rakija i meza stalno na stolu. Kad je devedesetih počeo rat utekla san s dicon u Podprolog i spasila se – kaže Danica.
Njihovi prvi susjedi najpoznatiji su u Podprologu i jedini zbog kojih je ovo selo traženo, a to su vinari i supružnici Ivica i Danijela Erceg. Njihovo vino Trnak, zaštićene vrgorske autohtone sorte, trostruki je šampion Hrvatske.
– Naša su vina skuplja, s razlogom, a privatnici i stranci najčešći su nam klijenti.
Vinarija postoji 10 godina, no nismo se nigdje reklamirali jer nije bilo potrebe. Kvaliteta nas je prodavala i uvijek prodamo sve što proizvedemo. Ja sam se iz Čitluka udala u Podprolog prije 23 godine, a moj otac se također bavio vinogradarstvom tako da imam prethodnog iskustva. Suprug i ja sve radimo sami, a moj posao je, između ostalog, kušanje vina. Nije to nešto što se tek tako nauči, treba imati smisao i osjećaj za vino. Inače ne pijem, tek ponekad svoje omiljeno vino – rosé.
NEOZNAČENE VINSKE CESTE
– Možete li živjeti od vinarije?
– Ovo nam je hobi i nismo nikad pokušavali baviti se isključivo ovim poslom.
Iako u današnje vrijeme EU nudi poticaje i sredstva, nemamo toliku platežnu moć da apliciramo za velike iznose. Treba mnogo uložiti da bi se kroz poticaje novac vratio, a to mogu samo velike vinarije.
Nažalost, ono što bi kod nas moglo, ne radi se, pa vinske ceste nisu označene, iako postoje. U Podprologu nema kuća za odmor niti nekog sadržaja zbog čega bi ljudi dolazili ovdje. Mi se trudimo da turizam zaživi, napravili smo i konobu u koju gosti mogu doći na pršut, sir i degustaciju vina, ali turisti nas jedva pronađu. Grad Vrgorac najviše promovira Jezero, no i s ove strane ima jagoda, grožđa i jabuka, a zemlja je kudikamo kvalitetnija. Mi jedini u Hrvatskoj imamo žilavku, cijenjenu i traženu aromatičnu sortu bijelog vina – govori nam Danijela Erceg.
Ivan Jelavić ima oko 2500 čokota, a vino pravi samo za svoje potrebe.
– Živio sam u selu, no mora san priselit u Vrgorac. Mislin da danas teško možete opstat ako mislite živit samo od poljoprivrede. Poplave su česte, zimske nisu problem, ali proljetne poplave unište sve. Za vrime Jugoslavije ovde je bilo i kafića i dućana, no nema više ništa. Prije nije bilo ni ceste, a 1996. napravio nam je o svome trošku Ante Jelavić. Da nije on tad, ne bi niko.
Ovde živi par stotina ljudi, a u 21. stoljeću još nemamo signal za internet – veli Ivan čiji je otac poginuo prije mjesec dana. Prepričava nam ukratko nesvakidašnju tragediju koja je zadesila njegovu obitelj:
– Otac je bio u polju i vozio stari kombi. Auto se odjednom zapalilo, a on nije uspio iskočit. Događa se – tiho će Ivan svjestan da nije mogao ništa učiniti.
Unazad nekoliko generacija muški članovi njegove obitelji zovu su Ivan ili Krešo.
– Sve datira od mog prapradida. Otac mi se zva Krešo, a tako mi se i sin zove – ponosan je Ivan i kaže nam da je prezime Jelavić najbrojnije u selu.
– Krešo, ako budeš ima sina kako će se zvat? – pita tako Ivan sina.
Odgovor znate.
