Birao sam trojicu papa Nakon napunjenih 80 godina života kardinalima prestaje pravo izbora novog pape. Od prekjučer i meni
Bogata je povijest Vrhbosanske nadbiskupije. Sedmi nadbiskup došao je 2022. godine. Prvi, od 1881. godine, bio je Josip Stadler. Rođen u Slavonskom Brodu, u Sarajevo je došao iz Zagrebačke nadbiskupije. Dao je sagraditi katedralu i brojne druge crkve. Utemeljitelj je Družbe sestara služavki Malog Isusa. Umro je 1918. Crkva je pokrenula postupak njegove beatifikacije, odnosno proglašenje blaženikom. Nakon Stadlerove smrti 1918. srbijanski Dvor osporio je koadjutoru, Travničaninu Ivanu Šariću, preuzimanje uprave nad Nadbiskupijom. Uspio je to tek nakon četverogodišnjih intervencija Vatikana. Tijekom 23 godine vladavine, do odlaska u izgnanstvo, među ostalim, preveo je Bibliju na hrvatski jezik. Potom je deset godina, od 1950., na čelu Nadbiskupije kao pomoćni biskup bio koadjutor Marko Alaupović iz Busovače. Tek 1960. imenovan je rezidencijalnim nadbiskupom. Trudio se u djela provoditi odluke Vatikanskog sabora. Smiljan Franjo Čekada iz Donjeg Vakufa upravljao je Sarajevskom nadbiskupijom od 1970., samo šest godina. Poznat je po pomoći Židovima, zalaganju za očuvanje latinskog jezika i mnogim dobrim djelima. Nakon njega 1977. dolazi Marko Jozinović iz Devetina. Radi lakšeg koordiniranja s vjernicima preustrojavao je župe i sagradio mnoge crkve. Na službi je bio do 1990. kada je Banjolučanin Vinko Puljić preuzeo dužnost, a naslijedio ga je mons. Tomo Vukšić.
U ovoj, 2025. godini uzoriti kardinal Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski u miru, obilježio je nekoliko jubileja: 80. rođendan, 55 godina svećenstva, 35 godina biskupstva i više od tri desetljeća otkako je imenovan kardinalom.
U povodu osam desetljeća života objavljujemo intervju s kardinalom Puljićem koji smo radili 2020. godine, kada je proslavio 75. rođendan. Jučer smo ga osvježili s tek nekoliko novih pitanja i kardinalovih razmišljanja o nekim temama, osobito iz njegova privatnog i svećeničkog života te umirovljeničkim danima. U ovoj životnoj ispovijesti kardinal i ja nakratko smo zamijenili uloge – ja kao “ispovjednik”, a on s druge strane “ispovjedaonice”.
U utorak, 8. rujna, napunili ste 80 godina života, što znači da od prekjučer Hrvati imaju samo jednog kardinala (mons. Josip Bozanić) koji može sudjelovati u izboru pape.
– Nakon napunjenih 80 godina života kardinalima prestaje pravo izbora novog pape. Tako je i meni prestala izbornost novog pape. Bogu sam zahvalan da sam mogao tri puta biti u konklavama i sudjelovati u izboru pape. Za mene je to velika milost i dar Božji. Na tome sam Bogu iskreno zahvalan.
Kako provodite umirovljeničke dane u Pastoralno-socijalnom centru Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije u Lugu pokraj Kiseljaka, koji ste i sami gradili, i kako vas služi zdravlje?
– Bogu sam zahvalan što mi je sačuvao da mogu svojom glavom misliti iako me noge baš ne nose “veselo”. Vrijeme je to prebiranja u vlastitom srcu svega što sam proživio i preživio. Vrijeme zahvaljivanja Bogu, jer sve što jesam i što imam Božji je dar. Ujedno, to je vrijeme da okajavam sve propuste i krive poteze, a posebno da molim za sve one koje mi je Bog dao na moju životnu stazu. Vrijeme je to zahvaljivanja Bogu na svemu, ali i svjesno spremanje da zakoračim iz vremena u vječnost.
U godini kad ste obilježili 75. rođendan, svijet je pogodila pandemija koronavirusa. Nekako istodobno s pandemijom Vatikan je uslišio vašu molbu i dodijelio vam nasljednika Tomu Vukšića. Josip Stadler, Ivan Šarić, Marko Alaupović, Smiljan Franjo Čekada, Marko Jozinović, Vinko Puljić – nakon šest nadbiskupa na čelo Vrhbosanske nadbiskupije došao je Hercegovac Tomo Vukšić.
– Ne smijemo izostaviti ni administratora mons. Ćirila Kosa, koji je devet mjeseci upravljao ovom Nadbiskupijom nakon umirovljenja nadbiskupa Jozinovića. Sveta Stolica ne pristupa vodstvu Crkve upravljajući se lokalnim ili nacionalnim patriotizmom, nego katoličkim univerzalizmom. Zato u posljednje vrijeme imamo imenovanja u tom duhu. Mons. Tomo Vukšić brojne je godine proveo u Sarajevu i kao profesor i kao odgojitelj te jako dobro poznaje ovo ozračje i ove prostore. Mnogim je svećenicima predavao i bio odgojitelj, tako da ga istinski poznaju, a i on njih poznaje.
I vi ste “napola” Hercegovac, po ocu?
– Istina je da je cijela moja obitelj došla u Banju Luku iz Hodbine, iz župe Blagaj koja je danas župa Buna (Mostar). Moj se otac kao momak nakon Prvoga svjetskog rata doselio s ostalima i tu se oženio jednom djevojkom – mojom majkom, te s njome imao trinaestero djece. U selu Priječanima napravio je obiteljsku kuću i zasnovao obiteljsko imanje. U kući je vladao mentalitet iz Hercegovine, ali i iz Krajine.
Rano ste ostali bez majke, što se, pretpostavljam, odrazilo na vaše djetinjstvo.
– Kada sam imao tri godine, nakon Drugoga svjetskog rata, majka je umrla, a također i moja najmlađa sestra. Kako sam bio mali, otac je potražio majku i za mene i za moju braću i sestre. Oženio se jednom starijom djevojkom te je i s njome stekao još osmero djece. On je bio hrabri otac, nije se bojao života. Stariji pamte teške godine poslije Drugoga svjetskog rata, ali ja mogu reći, unatoč skromnom životu, da sam imao lijepo djetinjstvo jer sam u kući doživio obiteljsko ozračje i toplinu koja je za djecu jako važna. Bogu zahvaljujem za svoje djetinjstvo, jer nosim drage uspomene, a bila je to škola u kojoj smo učili živjeti jedni s drugima i jedni za druge. U kući je uvijek bilo radosti i ljubavi.
Vaš je otac bio pravedan, ali strog. Odgajao vas je u siromaštvu. Pričali ste kako je u funkciji pedagoškog odgoja bio i – remen. Što ste od njega naslijedili?
– Iako je bio ratar, nakon austrougarske vojske, ipak je imao prirodnu pedagogiju. Svaku večer nakon molitve i večere bio je obiteljski razgovor. Tako da smo mi djeca bili uvažavani i saslušani, a onda i savjetovani. Kada je kažnjavao, činio je to tako da smo bili svjesni svoje krivnje i da trebamo podnijeti posljedice svojih pogrešaka. Takav se način dobro pamti.
Kao dječak bili ste nestašni?
– Kao djeca bili smo vrlo živahni, a koji put i pretjerano. Kako smo u kući odgajani vjernički, u sebi sam nosio otklon od školske indoktrinacije. Jednom nisam htio pisati lektiru jer je bila u komunističkom duhu. Tada su mog oca pozvali na odgovornost: kako to odgaja svoga sina? Tada je otac mudro nastupio: “Što vi radite od moga sina? On je kod kuće dobro i poslušno dijete, a što vi od njega radite u školi?” Tada su shvatili s kime imaju posla te su stvar pustili; dali su mi prolaznu ocjenu iako su me htjeli oboriti.
Kada ste osjetili svećenički zov?
– Moja je obitelj vezana uz trapistički samostan Marija Zvijezda, jer smo tamo išli na misu i na ispovijed. Župa na Petrićevcu bila nam je daleko. Tamo smo išli samo za glavne sakramente: krštenje, prva pričest, krizma i vjenčanje i po potrebne dokumente. Tako sam vrlo rano počeo učiti latinske odgovore kako bih mogao ministrirati. Tada je svaki svećenik slavio misu posebno, pa je trebalo više ministranata. Jednom zgodom u njihovoj divnoj sakristiji našlo se nas nekoliko ministranata s o. Antom Artnerom, koji se upravo vratio iz zatvora. Nismo mi djeca znali za taj nepravedni sud i zatvor, ali smo napeto slušali kako nam je o. Anto pričao što je sve proživio u zatvoru. Meni se tada usjekla slika njegova blagog lica dok je pričao o tim mučenjima. Zadivio sam se njegovu blagom srcu i dobroti te je u meni nikla želja: volio bih biti kao on. To je početak moga svećeničkog zvanja, koje se kroz osnovnu školu razvijalo i sazrijevalo do odluke.
Jesu li u sjemeništu bili teški dani?
– Da nije moja obitelj bila prvo sjemenište, teško bih mogao ustrajati odvojen od obitelji. Svaki je početak težak. Bilo je to prvi put da sam otišao iz obitelji na dulje vrijeme. Tako se sazrijevalo u izgrađivanju osobne odgovornosti, izvršavanju dužnosti i posvješćivanju cilja koji sam imao pred sobom. U sebi sam nosio drage savjete oca, o. Ante i svih odgojitelja koji su me pratili. Prihvatio sam ih kao druge roditelje. Posebno su mi drage uspomene na kolege s kojima sam dijelio svagdašnjicu. Kako nije bilo više sjemeništa, na Šalati u Zagrebu bilo nas je jako puno. Bili su to skromni uvjeti, ali radosti nije manjkalo. Kada bi došla kakva kriza, tu su bili kolege i vrli odgojitelji te smo im se mogli povjeriti i dobiti spasonosan savjet i ohrabrenje.
Dolazak na Šalatu bio vam je šokantan. Koliko vas je, kao mladog čovjeka, oblikovao boravak u Zagrebu?
– Prvi šok bila je golema zgrada. Dolazim iz skromne seoske obiteljske kuće u kuću s golemim hodnicima, prostorijama, te se u početku lako izgubiš u tom labirintu zgrade. No mlad čovjek brzo se nauči na novo. Dnevni red nije mi bio poteškoća jer smo i kod kuće imali određeni ritam. Prihvatio sam ga kao nešto normalno te sam se vrlo brzo navikao i na taj ritam. U sebi sam nosio višestruke poticaje. Ako sam Bogu rekao da želim biti svećenik, onda to moram dokazati prihvaćajući sve žrtve. Drugo, bilo mi je stalo da ne osramotim ni roditelje ni svoga dobrog oca Antu, trapista.
Svećenik ste postali u olovnim komunističkim vremenima. Kako ste funkcionirali u državi čija je ideologija bila suprotna od vjerske?
– Kada sam bio u osnovnoj školi, učitelj nam je govorio vrlo ružne stvari o bl. Alojziju Stepincu kako bi nama djeci ulio mržnju prema njemu. Kada smo u večernjim satima o tome razgovarali u obitelji, otac je protumačio stvar te sam se kao dijete zavjetovao da toga čovjeka moram upoznati. Kada sam se domogao nekih tekstova o njemu, posebno o dnevniku, jednostavno sam to gutao, a knjige smo skrivali u dimnjak da ih Udba ne pronađe pa zatvori bogosloviju. Jednom smo imali duhovne vježbe koje je vodio o. Mato Jović pa smo ga upitali bi li nam nešto kazao o kardinalu Stepincu. On nas je značajno pogledao jer nije znao pitamo li ga iskreno ili ga provociramo. Tada je rekao: “Djeco moja, vi ste mladi pa ćete ga doživjeti na oltaru, a ja sam star pa živ to neću doživjeti.” Tada smo jedan drugome rekli: “Zapiši ovo, to je proroštvo.” Kada sam bio u Mariji Bistrici na proglašenju blaženim Alojzija Stepinca, sjetio sam se toga događaja i suze su mi same potekle. Postao sam svećenik kada se razmahalo Hrvatsko proljeće. Kako smo uznosito to doživjeli! Ali za kratko vrijeme. Dok sam kao mlad svećenik propovijedao, sve je bilo snimano te su mi na “ispitu savjesti”, u milicijskoj postaji kamo sam bio pozivan, mnoge moje izjave citirali pitajući me što sam mislio kada sam to rekao. Tada sam im odgovarao: “To što sam rekao to sam i mislio.” Tada bi oni nabacivali: “Znamo mi što ste mislili.” A ja sam znao reći: “Kada znate, što me pitate.” Imao sam “anđela čuvara” u svim mjestima u kojima sam djelovao. Jedan mi je čak priznao da plaću prima za to da me uhodi, ali doživjevši jednu moju gestu dobrote, rekao je: “Slomio si mi srce. Ja ću i dalje plaću primati, ali tebe neće glava zaboljeti.” Tada nam je bilo jasno: što komunisti napadaju, to je prava stvar. U mom svećeničkom životu riječ papina, kardinala Kuharića, pojedinih biskupa bila mi je orijentir za moje javne stavove. Danas je teško o tome govoriti, jer mlađe generacije teško to mogu razumjeti.
Svaki je svećenik u tome sustavu bio izložen raznim neugodnostima. Bili ste praćeni, progonjeni…
– Svi ti doušnici imali su jednu ružnu taktiku – unijeti nepovjerenje među nas svećenike i stvoriti što veću nesigurnost u našim nastupima. Bogu sam zahvalan i mome biskupu, koji je mudro znao reći: “Govori tako da uvijek možeš stajati iza svojih riječi i za njih trpjeti, a nikada ne daji batinu neprijatelju da te jeftino mlati.” Pokušali su me i vrbovati kada sam tražio putovnicu. Citirali su moje propovijedi i prijetili da lako mogu završiti u zatvoru. Tada sam znao mirno odgovoriti: “I zatvor je za ljude.” Vrlo je važno s njima razgovarati bez straha, čvrsto i jasno.
Bili ste i prisluškivani. Čak su vam u sjedištu Nadbiskupije montirali prislušne uređaje?
– Ordinarijat u Sarajevskoj nadbiskupiji bio je potpuno ozvučen. U spremištu jednog stanara bila je kutija koja je sve snimala. Žena tog stanara imala je ulogu snimanja. Čovjek joj je radio u Državnoj bezbjednosti te je njemu davala da se preslušava što se u Ordinarijatu razgovaralo. Kada je zaratilo, taj je stanar otišao u Istru jer je tamo imao kuću, a znao je što nas čeka jer je bio upućen u ratne planove. Uz suglasnost sada pokojnog gradonačelnika, iselili smo njegove stvari i promijenili brave kako bismo sačuvali sigurnost kuće. Tada smo u njihovu spremištu našli sve te uređaje za snimanje. Po kući smo pokidali sve te žice, a u plafonima smo našli mikrofone.
Jeste li imali osobnih iskušenja da kao mlad čovjek napustite svećenstvo?
– Iako je bilo raznih kušnji i poteškoća, moje svećeništvo nikada nije bilo upitno. Svjesno sam u tim kušnjama pojačavao molitvu i povezivao se s iskusnim svećenicima kako bih dobio savjet. Svećeničko zajedništvo vrlo je važno u vrijeme kušnje. Tijekom svećeničkog života molitva mi je bila uporište: brevijar i krunica. Slavlje sv. mise bilo je izvor duhovne snage. Također je važno imati redovnog ispovjednika i duhovnog vođu, koji može pomoći da čovjek razlučuje duhove.
Kako ste doživljavali različite događaje koji su dio vaše mladosti, primjerice Hrvatsko proljeće?
– U to vrijeme slavio sam svoju mladu misu. Bio je to radosni trenutak u kojem smo očekivali da napokon smijemo biti i javno ono što jesmo u srcu. Uz duhovne pjesme, tih se dana orila i domoljubna pjesma, za koju se prije olako išlo u zatvor. Ali, nažalost, brzo je to vrijeme završilo. Nakon famoznog pisma, koje je Tito poslao preko Partije, nastalo je vrijeme “političkog čišćenja” i pozivanja na ispit savjesti. Nije bilo lako ugasiti zamah koji se dogodio u Hrvatskom proljeću. Tada smo bili solidarni s onima koji su dospjeli u zatvor te smo znali skupljati pomoć njihovim obiteljima. Ali neka to ostane samo Bogu znano.
Malo prije Hrvatskog proljeća dogodio se strašan potres koji je razorio vašu rodnu Banju Luku.
– Za vrijeme toga razornog potresa bio sam u rodnoj kući. Nije lako opisati to iskustvo nemoći u tom trenutku. Iako je moja obiteljska kuća stradala, zbog toga sam bio manje potresen. Kada sam sutradan došao pred crkvu u Trapistima i vidio što je potres od nje učinio, zaplakao sam kao dijete jer sam sanjao da u toj crkvi imam mladu misu. Bila je to posebno godina kušnje pred kraj moga studija. Moja braća i sestre rasuti su na razna mjesta za školovanje, a obiteljsku kuću trebalo je na brzinu popraviti, jer dolazi ljeto kada ćemo slaviti mladu misu. I zaista, slavio sam mladu misu u crkvenom dvorištu jer se nije moglo u crkvi.
A onda devedesete. Godinama prije nazirali su se sukobi. Tih godina bili ste svećenik u Bosanskoj Gradišci. Jeste li slutili rat?
– Nakon devet godina koje sam proveo kao odgojitelj sjemeništaraca u Zadru, biskup me poslao u Bosansku Gradišku za župnika. U toj župi lebdio je strah još od žrtava za vrijeme Drugoga svjetskog rata, a posebno na “križnom putu” kada su išli iz Bleiburga. U Gornjim Podgradcima masakrirano je na tisuće ljudi bez suda. Partija je provodila svoju vlast te je katolički narod, koji nisu samo Hrvati, jer u toj župi ima i drugih nacionalnih manjina, bio u jako teškom položaju. Slutio sam da se nešto sprema jer sam uz rijeku Savu vidio brojne rovove i vojne vježbe, ali sam priželjkivao da to ne budu pripreme za rat, nego samo vježba. Osjetila se u zraku čudna klima, a ja sam se nadao da će to proći bez rata.
Jugoslavija je izgorjela u požaru međunacionalne mržnje. Raspala se na sedam država. Je li se mogao izbjeći rat?
– I te kako se mogao izbjeći rat da su svjetske sile to htjele. Trebalo je jednostavno poštovati Ustav, koji je dao mogućnost svakoj republici da se osamostali. Međutim, neki svjetski moćnici htjeli su pošto-poto sačuvati Jugoslaviju, koju su napravili na nepravdi. Svi se sjećamo kako su pojedini diplomati velikih sila tada govorili u Beogradu i time otvorili vrata za rat. Kako je vojna i financijska moć bila u Beogradu, mislili su da će to brzo svršiti. Država u kojoj vlada nejednakopravnost ne može dugo trajati. I međunarodna zajednica sukrivac je tragedije jer je donijela embargo na oružje onima koji su se trebali braniti, a oni koji su počeli rat imali su svu opremu i vojnu strategiju.
Upravo te 1990. Wojtyla vas je imenovao nadbiskupom. Biskupija je imala oko 600 tisuća katolika, od 800 tisuća koliko ih je tada bilo u BiH. Danas ih je u vašoj Nadbiskupiji ostala tek četvrtina. Vaše je “stado” pobijeno, protjerano, raseljeno… Kako se “pastir” bez njega osjeća?
– U studenom 1990., sada sveti papa Ivana Pavao II. imenovao me nadbiskupom. Iako je u zraku bila ratna napetost, ipak sam sanjao da dolazi demokracija pa će biti otvorene mogućnost djelovanja Crkve na raznim poljima. Nažalost, ti su snovi brzo pali u vodu jer smo se suočili s bezdušnim ratom, u kojem su čovjek i sve ljudsko pali na najnižu vrijednost. Teško je opisati one dane kada sam dobivao tužne i ružne vijesti s terena o uništenim župama i crkvama te brojnim prognanicima. Strašno je osjećati se nemoćno slušajući te informacije. Osjećao sam se kao Job kada su mu javljali o stradanju njegova doma. Svaki je čovjek vrijedan poštovanja. Zato sam u tom ratu pokušao što sam mogao i koliko sam mogao biti čovjeku blizak, a vjernicima donositi nadu i ohrabrenje. Zahvalan sam svim suradnicima u tim danima koji su iskazivali hrabrost i spremnost da ljudima pomognemo. Posebno sam zahvalan svima koji su nam iskazivali solidarnost i izraze podrške u tim mučnim danima.
Obilježilo vas je ratno djelovanje u opkoljenom Sarajevu. Kao čovjek, imate li traume od takva života?
– Ne volim pričati o tim danima, jer mi se tada javljaju one teške slike života koje sam tada doživio. Ponovno mi se srce uznemiri pa zato, kad god mogu, o tome mnogo ne govorim. Previše sam krvi vidio, previše ranjenih ljudi, previše suza. Bogu sam zahvalan što su me molitva i misa sačuvale da ostanem koliko-toliko normalan.
Teški su bili ulasci u ratno Sarajevo kroz 800 metara dug tunel i noćno pješačenje do njega preko Igmana. Jeste li i vi prolazili tim putem, na kojemu ste laka meta snajperista?
– Iako je taj tunel bio put spasa, kroz njega nikada nisam prošao. Ne bih mogao izdržati toliko dugo pogrbljen, jer nisam siguran kako bi srce izdržalo, a dušmanima nisam htio dati užitak da su vrhbosanskog nadbiskupa živog u zemlju natjerali. Zahvaljujem svojem tajniku i dobrim ljudima koji su mi pomogli izlaziti i ulaziti u Sarajevo tajnim putem, koji je bio uvijek glava u torbi. Hvala Bogu, ostali smo živi. Posebna su iskustva putovati noću bez svjetala, dok meci zvižde iznad vas… O nekim scenama za sada još ne mislim govoriti. O tome je nešto tadašnji tajnik mons. Ivo Tomašević već pisao u Katoličkom tjedniku.
U ratno Sarajevo trebao je doći papa Ivan Pavao II. Zašto nije i kako vam je to objasnio?
– Papa Ivan Pavao II. živo je pratio ratna zbivanja na našim prostorima te je htio doći, poslati poruku mira i moliti za mir. Htio je poći u Beograd, Zagreb i Sarajevo. Iz Beograda Srpska pravoslavna crkva dala je do znanja da još nije došlo vrijeme za papin pohod. Tada je bio zakazan pohod u Sarajevo i u Zagreb. U Sarajevu smo u onim oskudnim uvjetima sve pripravili za dolazak Ivana Pavla II., dolazak su prihvatili i lokalni političari, ali međunarodna zajednica poručila je papi da mu ne mogu garantirati sigurnost. Kada je to obznanjeno u Sarajevu, brojni su brisali suze, bez obzira na vjeru i naciju. Bilo je to stresna poruka. Tada smo na Malu Gospu u katedrali slušali papin govor koji je prenosio Radio Vatikan, a koji je papa trebao izreći u Sarajevu. Slušali smo i plakali. Nakon toga misnog slavlja bio sam u Bogosloviji te sam dobio telefonski poziv od pape, da direktno razgovaramo. Začuđen tom vezom i zbunjen, nisam mogao govoriti, riječi su mi stale u grlu od potresenosti.
Kako ste primili vijest o imenovanju za kardinala? Tko vam je javio?
– Kako smo mi biskupi željeli dočekati papu u Sarajevu, sada smo odlučili poći u Zagreb i tamo ga susresti. Međunarodni službenici jedva su nam dopustili da iziđemo iz Sarajeva i poletimo u Zagreb. U zagrebačkoj katedrali klečao sam sa strane glavnog oltara. Papa je upravo tuda pošao na grob bl. Alojzija Stepinca, ugledao me, prišao i zagrlio me hrabreći. Potkraj listopada 1994. došao je nuncij mons. Monterisi u Sarajevo i rekao da želi u katedrali slaviti sv. misu za Sve svete. Uoči Svih svetih dao mi je papino pismo u kojem stoji njegova odluka da me imenuje kardinalom kako bih bio njegov glas mira u ovoj zemlji. Bio sam jako zbunjen, iznenađen. Sutradan, na slavlju mise nuncij je propovijedao dulje nego obično kako bi završio misu u podne, kada može objaviti vijest da me papa imenuje kardinalom. Dok je još čitao poruku na talijanskom, nije ju uspio prevesti na hrvatski, mladi su na koru tako zavrištali od dragosti da sam pomislio da će se srušiti strop katedrale. Bio je to i pljesak i radosno kliktanje. Suze su mi pošle na oči dok sam u sebi govorio: “Hvala ti, Sveti Oče, što si toliko obradovao ovaj svijet tom viješću.”
Jeste li u ratu ili poraću bili fizički napadnuti ili pak zarobljavani?
– Ima više tih događaja i negativnih iskustava. Spominjem samo dva. Jedan je u ratu kada je Vareš pao i kada su Hrvati protjerani iz Vareša. Tada sam s tajnikom, pokojnim provincijalom fra Petrom Anđelovićem i pokojnim fra Ljubom Lucićem pošao u transporteru osobno vidjeti stanje u tom gradu i u toj župi. Unatoč svim dobivenim dozvolama, zaustavila nas je srpska vojska i cijeli dan maltretirala. Tek smo se predvečer vratili u Sarajevo. Tu psihičku muku nije zgodno ni opisivati. Drugi slučaj dogodio se 23. travnja 1998., dakle nakon rata. Pošao sam u Derventu slaviti sv. Jurja, zaštitnika župe. Nekoliko dana prije javili su mi da se sprema atentat na mene. Kada smo stigli pred srušenu crkvu, dočekala nas je kanonada jaja po autu. Vrlo brzo doznali smo da drugi ne mogu doći jer su Srbi blokirali put. Dok smo se nalazili u kripti crkve bez vrata i prozora – a sa mnom je bilo 40-50 ljudi, među kojima je bilo i djece – netko je bacio napravu od trinitrotoluena (TNT). Srećom, detonator (upaljač) odvojio se od eksploziva i eksplodirao, a 400 grama trotila ostalo je tamo gdje je palo. Tako smo ostali živi. Kada su Srbi vidjeli da nas to nije uništilo, počela je kanonada kamenja na nas. Stali smo u jedan kut, gdje se teže dobaci kamen, a ja sam leđima zaštitio djecu i tako smo čekali što će se s nama dogoditi. Ipak smo uspjeli kontaktirati međunarodnu vojsku, koja je došla s dva blindirana vozila. Sada je bila umjetnost pretrčati dvadeset metara do vozila. Zadnji smo ostali tajnik mons. Ivo Tomašević i ja te smo potrčali prema vozilu. U međuvremenu je jedan kamen pogodio tajnika, kojega je oblila krv. Uspjeli smo ući u vozilo. I dok smo izlazili, stalno su bacali kamenje na nas. Moje je vozilo ostalo izlupano kamenjem, kao i nekih sestara. Nikada nam nije nadoknađena šteta. Nažalost, bila je to sračunata akcija o kojoj nećemo sve detalje iznositi.
U vašu obiteljsku kuću u Banjoj Luci uselili su se srpski izbjeglice. Jeste li je vratili?
– Moji su u Banjoj Luci proživljavali pakao na razne načine. Maltretirani su i stajali su pred smrću. Morali su poći kako bi spasili glavu. U moju rodnu kuću uselio se jedan prognanik Srbin iz Sanskog Mosta. Brat koji se trebao vratiti, preminuo je nakon rata, kao i njegova žena, a djeca nisu bila zainteresirana za povratak. Pomalo je bilo i rizično vratiti se u takvo stanje. Nismo, kao obitelj, izgonili tog stanara iz svoje kuće, nego smo se s njim dogovorili da čuva kuću i uzdržava imanje. Selo Priječani bilo je hrvatsko katoličko selo. Sada je u njemu samo nekoliko ljudi koji su uspjeli preživjeti a da nisu protjerani. Sve su kuće zaposjednute i nastalo je novo stanje u tom selu. Kao obitelj sastajemo se svake godine na groblju naših predaka, slavimo misu i ujedno pohodimo staro kućište.
Nakon rata “nosili ste” grančicu mira. Mnogi, zarobljeni u mržnji, nisu čuli vaše poruke. Čak su vas i napadali kad ste obnavljali brojne porušene crkve i groblja koja su oni srušili?
– Crkve, groblja i obiteljske kuće ćemo obnoviti, ali međusobno povjerenje doći će kada svatko svoje dvorište pomete, a smeće ne baca u susjedovo dvorište. S tugom možemo reći da za obnovu crkava na području Nadbiskupije, a i drugih biskupija, ni država ni međunarodne strukture nisu dale pomoć. Tek se u posljednje vrijeme počelo nešto dijeliti, ali i to je povezano s korupcijom. Bilo je pojava da nam kažu: “Dobit ćete, ali potpišite da ste dobili toliko, a nama pola vratite.” Na to nikada nisam pristajao i tražio sam od svih da ne prihvaćaju takve ponude. Zahvaljujemo brojnim donatorima mimo državnih struktura koji su nam pomogli obnoviti ili nanovo sagraditi srušene crkve i crkvena zdanja. Nismo obnavljali iz mržnje, nego iz ljubavi prema “svojoj kući”.
Nije vas razumjela čak ni međunarodna zajednica. Presedan je da su pisali papi da vas smijene. Možete li otkriti tko su ti moćnici?
– S tugom mogu se požaliti na neke visoke predstavnike (OHR) koji su s jačima vrlo oprezno surađivali, a pritiskali nas malobrojnije. Kako sam se borio za jednakopravnost i čuvanje vlastitog identiteta, tada su pisali papi da me premjesti jer im smetam u provedbi planiranog. Čak su mi izričito rekli: ili ćete se seliti ili ćete se asimilirati. Njima je u planu da BiH riješe s dva naroda, a mi smo smetnja. Izgleda da bi političare lakše “smotali”, a smetnja smo im mi, voditelji Crkve na ovim prostorima.
Sudjelovali ste u izboru trojice papa. Gdje vas je zatekla vijest o smrti Ivana Pavla II.?
– Na dan smrti Ivana Pavla II. krenuo sam u Srednju Slatinu blagosloviti temelje crkve koja se počela obnavljati, jer su je do temelja srušili iako je to bila nova crkva. Nakon blagoslova vratio sam se doma i stupio u kontakt sa zagrebačkim kardinalom kako bismo zajednički organizirali put u Rim. Mene su helikopterom prebacili do Zagreba, a onda smo u Rim otputovali Vladinim avionom. Zahvaljujem i zagrebačkom kardinalu i Vladi Republike Hrvatske, koja je tada izišla u susret nama dvojici da bismo stigli u Rim.
Možete li opisati kako su izgledale vaše prve konklave, odnosno izbor Benedikta XVI.?
– Među nama kardinalima bio je mali broj kardinala koje je imenovao Pavao VI. Prije konklava na kongregacijama se razmatralo stanje Crkve, analiziralo papinstvo i pogled u budućnost. Vrlo je zanimljivo pratiti tu analizu. Poseban je doživljaj Crkve koja je zajedno iz raznih krajeva i naroda. Posebno je bio dirljiv sprovod Ivana Pavla II. Mnogo se o tome pisalo, ali smo posebno doživjeli kolonu koja je izražavala počast papi na odru. Ulazak u konklave posebno je zanimljiv jer se toliko puta polaže zakletva da čovjek stvarno osjeti važnost događaja. Za mene je sve to bilo novo pa sam zapisao svaki događaj, a vrativši se doma, na poticaj sada pokojnog vlč. dr. Ive Balukčića, napisao sam knjižicu “Moje prve konklave”. Odmah su mi svećenici dobacili: “Sada su prve, dakle, čekaš i druge.” I to se ubrzo obistinilo.
Slično je bilo i s izborom pape Franje?
– Vrlo brzo su se dogodile i “Moje duge konklave”. Nakon odstupanja pape Benedikta XVI. ove su bile malo drugačije. Nije bilo sprovoda, nego je nakon održanih kongregacija bio zaziv Duha Svetoga u bazilici sv. Petra i ulazak u Dom sv. Marte, gdje smo odsječeni od svakog kontakta s javnošću. U zgradi je potpuna blokada svake elektronike. Ulaskom u Sikstinsku kapelu odvijao se isti ritual izbora, ali ovaj put bili su isključeni mikrofoni, te je bio jedan u sredini i prenosio poruke s glavnog stola izbornika. Hvala Bogu, izbori nisu dugo trajali. Najzanimljivije je bilo vidjeti ceremonijara koji je ponio papinski ornat za novoizabranog papu, a papa Franjo nije uzeo što je sve ceremonijar donio. Kada je izašao, na njemu se vidjelo da je bio tužan što novi papa nije uzeo sve što je za njega pripremio.
Trenuci vašeg pojavljivanja i emocija uz novog papu Lava XIV. prigodom predstavljanja vjernicima na balkonu u Vatikanu obišli su cijeli svijet. Po čemu ćete pamtiti vašu treću konklavu i izbor novog pape?
– Prvo ću pamtiti da sam mogao sudjelovati u tom svečanom i važnom činu za Crkvu i treći put. Bio sam silno zadovoljan što smo tako brzo izabrali novog papu i što smo se ujedinili u izboru ovog čovjeka za papu. Kako reče jedan kardinal: “Bog ga je izabrao, a nama je pokazao koga izabrati”.
Posebno sam bio sretan kada mi je protokol rekao da idem s papom u ložu, jer sam od kardinala prezbitera s najduljim “stažom” kao izborni kardinal. Oblila me je radost kada sam iz lože ugledao toliki svijet tako brzo okupljen na Trgu sv. Petra i oduševljeno prihvatio novog papu s klicanjem.
Vratimo se malo na njegove prethodnike koji su posjetili BiH. Koliko su organizacijski bili zahtjevni dolasci dvojice papa Ivana Pavla II. i Franje u Sarajevo?
– Priprave za dolazak Ivana Pavla II. bile su dosta složene jer je trebalo učiniti mnoge stvari. Sve je bilo pripremano s oduševljenjem. Svoj golemi doprinos dali su svi članovi obaju organizacijskih odbora, brojni laici, udruge, časne sestre itd. Ne usuđujem se nabrajati jer su brojni suradnici na tome radili. Posebno volonteri, pjevači, brojni dobročinitelji koji su nam pomogli da sve možemo pripremiti. Dolazak pape Franje bilo je lakše pripremiti jer smo već imali iskustvo. Koji put bili smo uvjetovani protokolom iz Vatikana, a katkad i sa strane nuncija. Sve smo uvažavali samo da što ljepše doživimo dolazak pape Franje.
Što baštinimo iz njihovih dolazaka? Je li Sarajevo otvorenije, tolerantnije?
– Taj dan kada je došao papa Ivana Pavao II., zaista je vladala posebna atmosfera, ali se osjetila i napetost da se ne bi dogodio kakav nemio incident. Kada je papa Franjo došao, Sarajevo je, za divno čudo, bilo obavijeno posebnom atmosferom mira i tišine, u njemu se osjećalo zračenje dobrote. Međutim, u ovim vremenima najezde informacija, elektronička moć brzo skine s dnevnog reda sva ta lijepa događanja. Za medije lijepa događanja nisu vijest, nego skandali.
Što osobno pamtite sa sarajevskih susreta s papama?
– Kada je Ivana Pavao II. bio u Sarajevu 12. i 13. travnja 1997., tada su se izmijenjala sva godišnja doba. Bio sam jako zabrinut na stadionu dok je slavio misu jer je bilo jako hladno, a on je bio lagano odjeven. Tada sam tu bojazan spomenuo njegovu tajniku, a on mi je utješno rekao: “Budi bez brige, papa ima jaku kondiciju.” Zadivio sam se njegovoj čvrstini poruke, toplini očinske blizine i dobrom razumijevanju našeg stanja. Prigodom pohoda pape Franje posebno će mi u sjećanju ostati njegovo slušanje svjedočenja u katedrali i snažno suosjećanje s trpljenjima. Nakon toga mislio sam da je umoran, ali kada je došao među mlade, začudio sam se njegovoj životnosti i blizini odgovora kojima je komunicirao s mladima. Kada sam s drugima ispratio papu Franju u zrakoplov, vozio me jedan taksist musliman, koji mi reče da u životu nije imao ljepšeg dana od toga.
Dvadesetak je biskupa podrijetlom iz BiH. Je li se to bogatstvo prenijelo na katolički puk?
– Mi ponekad nismo ni svjesni korijena vjere na ovim prostorima. Crkva u malom, obitelj, najjača je škola vjere i duhovnih zvanja. Ako to izgubimo, onda nema budućnosti ovoj Crkvi. Zato je prevažno da to upoznamo i istinski čuvamo snagu vjere u obitelji, iz koje niču sva duhovna zvanja. Dok u našim obiteljima bude redovite molitve, nedjeljne svete mise i otvorenosti životu, ova će Crkva živjeti. Pravi moralni i duhovni odgoj ide iz kućnog odgoja, gdje je Bog na prvom mjestu.
Kakva je suradnja s Hrvatskom biskupskom konferencijom?
– Bilo je različitih momenata, bilo putem osobne suradnje ili putem institucije. Od samog početka ustanovili smo da se naše dvije konferencije sastanu jedanput godišnje i razmotre zajednička pitanja. Tako se jedanput sastanemo zajedno u Zagrebu, a druge godine u jednom od naših biskupijskih sjedišta. Možemo reći da se nastojalo naći zajedničko razumijevanje i suradnja. Biskupi u Hrvatskoj bili su koji put preokupirani problemima u Hrvatskoj te se nisu uspijevali uživjeti u naše poteškoće. Kada je Hrvatska ušla u EU, tada su nastali bolji odnosi jer su mogli pomagati bez bojazni da će im se blokirati ulazak u EU. Dotle je svaka biskupija uzela pojedinu župu i poduprla obnovu i izgradnju. Na tome im iskreno zahvaljujem. Sada je umirovljeni biskup mons. Josip Mrzljak, kao predsjednik Caritasa Republike Hrvatske, pokrenuo s nama akciju solidarnosti na treću korizmenu nedjelju. Akcija je imala posebno snažnu pozitivnu poruku. Hvala mu na tome. Sada se ta akcija odvija kao posebna poruka solidarnosti. Teško je sve nabrojiti što se sve uznastojalo kako bi se spasio naš opstanak u BiH.
Vaši su uzori Kuharić i Stepinac. Oni su i za života bili sveci. Kada će to Vatikan potvrditi?
– S posebnim poštovanjem nosim uspomene na blagopokojnog kardinala Kuharića, koji je stvarno imao i srca i razumijevanja i izražavao svoju blizinu u našim trpljenjima. Njegovi su mi stavovi bili smjerokaz u šumi zbivanja koja sam morao preživjeti. Za njega valja voditi proces za proglašenje blaženim. Ostavio je svijetli trag živeći svoju službu u Crkvi. Kardinal Stepinac proglašen je blaženim i on je za nas moćni zagovornik. Ovaj duh čašćenja bl. Stepinca i molitve koje mu se upućuju treba sačuvati trajnima, a sam čin proglašenja sigurno će doći.
Skrbi li se dovoljno hrvatska država za Hrvate u BiH?
– Dok je bila u procesu integracije te u procesu ulaska u EU, bila je jako oprezna da neke zemlje koje nisu naklonjene Hrvatskoj ne prigovore i blokiraju ulazak. Iako nam je koji put teško padala ta suzdržanost, razumjeli smo tu stvarnost. Sada raste svijest odgovornosti i zauzetosti za naš opstanak i ostanak u BiH. Iako u Hrvatskoj ima čudnih struja te u medijima i javnosti nameću teške optužbe kao da smo mi u BiH kamen o vratu Republike Hrvatske. Zahvaljujemo svima u Vladi i medijima koji pokazuju solidarnost i zauzetost za naš opstanak i jednaka prava s drugima i drugačijima s kojima živimo. Neki međunarodni predstavnici voljeli bi da nas nema jer bi tako lakše riješili pitanje BiH.
Prije su na privremeni rad u inozemstvo odlazili uglavnom muškarci, a danas cijele obitelji. Bojim se, trajno. No ne vrijedi kukati. Što učiniti da s njima ostanemo u kontaktu?
– Moramo poštovati slobodu svakog čovjeka, ali i hrabriti na odgovornost zbog poteza koje čine. Često čujemo da idu jer žele sačuvati identitet. Nažalost, vrlo brzo utope se u sredinu u koju dođu te gube i jezik, i vjeru, i kulturu. Tamo gdje imaju redovit kontakt s našim svećenicima još donekle čuvaju vjeru, kulturu i jezik, a tamo gdje toga kontakta nema, stari još pamte svoj jezik, ali mladi više ne znaju svoj materinski jezik. Istina da više zarade, ali zato i više troše. Na upit kako žive, znaju mi reći: pidžama, posao, pidžama. Nema onog duha što ga ovdje u skromnijem obliku ima za potrošiti, ali zato ima onaj duh kojeg tamo nema.
Može li nam naša dijaspora, koja živi izvan BiH, biti bogatstvo?
– Naša je pastirska obveza hrabriti naše ljude da ostanu vjerni svojim korijenima i vjeri otaca. Da ne zaborave grobove svojih predaka, da ne zanemare svoje stare koji su opstali na svojim ognjištima. Ako u njima istinski tinja ljubav prema svome kraju i svome zavičaju, mnogi će stara “ognjišta” obnoviti da imaju kamo doći za pojedina slavlja ili hodočašća. Uvjeren sam da naša dijaspora ima veleposlaničku ulogu, da svjedoči o svome narodu i Katoličkoj Crkvi na ovim prostorima. Trebaju prenositi istinu u javnost i time se boriti za nas koji smo ostali i opstali na ovim područjima. Oni koji su moćni mogu otvarati poduzeća na ovim prostorima i time podupirati razvoj svoga kraja.
Dok god ima nade, treba se boriti za povratak ratnih prognanika. Nitko se ne usudi reći da je ta priča umnogome gotova. Imamo li mi uopće strategiju za o(p)stanak?
– Svi oni koji su uspjeli sačuvati svoju imovinu, imaju pravo na nju. Mora se stvoriti takve uvjete da ljudi imaju pravo na svoje privatno vlasništvo. Tko će se vratiti, drugo je pitanje, ali pravo na povratak pitanje je pravde. Nećemo trošiti energiju govoreći o povratku, sada valja izboriti strategiju ostanka i opstanka. Na potezu su državna struktura i ljudi u vlasti. Na njima je odgovornost da se zauzmu za svoj narod, a država za svoje građane.
Zašto svi Hrvati nisu istinski prigrlili domovinu BiH, već se stječe dojam da se i mi prema njoj, kao i ona prema nama, odnosimo maćehinski?
– Mnogi su uzroci tome. Nije jednostavno u malo riječi sročiti vrlo usložnjenu temu. Kreatori rata radili su tako da se ljudima ogadi njihov kraj, ratnom i medijskom kampanjom. Mnogi međunarodni čelnici tome su pridonijeli jer se nisu zauzimali za jednaka prava. Predstavnici u vlasti u ime Hrvata nisu radili za opće dobro jer su se često vodili samo lokalnim interesom. Posebno su mediji pridonijeli toj klimi: onda kada se moglo vraćati, bili su sa svih strana ocrnjivani i napadani, a politika je to podupirala. Jadna je država koja ne voli svoje građane, takva država nije duga vijeka, bez obzira na to koje sile stoje iza takvih strategija.
Vidite li pokušaje da se unese razdor između hercegovačkih i bosanskih Hrvata?
– Ne vidim pokušaje, nego vrlo prljavu rabotu. Stara je poslovica: podijeli pa vladaj. Tome su pridonijeli mnogi u politici iako ih se na to upozoravalo, ali su bahato odbijali upozorenja.
Mnogo se govorilo o ulozi Crkve u referendumu o neovisnosti BiH. Je li ona doista bila presudna?
– Nije vrijeme da otkrivam sve tadašnje namjere da ostanemo u okrilju bivše Jugoslavije, a to znači Srbije. Uime Crkve pozvao sam ljude da se izjasne na referendumu, ali nisam rekao što će zaokružiti. Narodu je bilo jasno, ne iziđe li na referendum, ostaje pod beogradskom komandom. Izišli su u želji za samostalnom BiH, ali ne ovakvom kako su je nakazno nakon Daytona skrojili. Željeli su da svaki narod bude jednakopravan na svim prostorima BiH, a ne stvarati zajedničku državu nakon ozakonjenja etničkog čišćenja. Teško onom komu drugi kapu kroji, kaže narodna poslovica.
Znam da ne volite ovo pitanje, ali ipak: kako vi vidite rješenje BiH? U okvirima Daytona ili…?
– Ne samo da ne volim to pitanje nego nema koristi misliti naglas, jer će to moćnici skrojiti kako koristi njihovim interesima, a ne na temelju prava i pravde. Oni koji su ovako skrojili BiH javno su rekli da su nam navukli “luđačku košulju”. Citirat ću jednog moćnika. Kada sam mu prigovorio kako može funkcionirati ovakva država skrojena u Daytonu, on mi je odgovorio: “Znam da imaš pravo, ali mi imamo moć, zato smo je ovakvu napravili.”
Miješaju li se danas svećenici previše u politiku, a političari u Crkvu?
– Vrlo često mediji nas napadaju da se miješamo u politiku, a nikada ne pitaju o vjerskim stvarima nego samo o politici. Ako kažemo svoje mišljenje, onda nas optužuju da se miješamo u politiku. Vrlo je mali broj svećenika koji izlijeću iz okvira svoga pastoralnog rada. Takvi nemaju veliki utjecaj u javnosti. Obično mediji takve zovu jer će oni uvijek biti opozicija stavovima koje zastupa većina.
Papa je 2019. godine legalizirao hodočašća u Međugorje. Koliko je to relaksiralo odnose između Crkve i vjernika, osobito u Hercegovini?
– U Crkvi je jasno tko je poglavar i čija je glavna. Zato se ne treba čuditi što Crkva sporo, ali temeljito proučava i nakon toga donosi odluku i sugestiju. U tom trenutku Crkva nije donosila sud o ukazanju ili viđenju niti o porukama, nego je samo u tome mjestu otvorila vrata molitvi, pokori i obraćenju.
Odnose u Crkvi opterećivali su razni slučajevi poput “hercegovačkog”, u kojem su se događali prijepori zbog toga hoće li župe pripasti franjevcima ili biskupovim svećenicima. U Bosni je to bilo tiše. Jesu li unutarcrkveni sporovi trebali biti sačuvani iza “crkvenih zidina”?
– Mi živimo takva vremena da nije lako ostati iza “crkvenih zidina”, kada mediji jedva čekaju skandale jer to golica maštu. Od samog početka u Crkvi je i božanski i ljudski element. Gdje god prevagne ljudski element, tu se Evanđelje ne naviješta vjerodostojno. Što budu jača vjera i odanost Kristu i Crkvi, blijedit će taj ljudski ili sebični element pa ćemo vjerodostojniji svjedočiti za Uskrsloga Krista.
Događa se svojevrsna smjena generacija biskupa.
– Na mlađima svijet ostaje. Njima poručujem: tamo gdje smo mi stali vi nastavite. Ta je smjena prirodni hod Crkve, tako da tu nema posebnih potresa, to je redoviti život Crkve. Nije to tako samo u našoj zemlji nego je to redoviti proces i u svim biskupijama.
S medijima niste uvijek bili u ljubavi. Čini se kako su vas mnogo češće napadali i vrijeđali nego što ste im odgovarali i zamjerali.
– Nisu svi mediji iste “cijene”. Prema korektnim medijima uvijek sam otvoren, ali s onima koji izmišljaju i manipuliraju nema koristi komunicirati, jer njima nije stalo do istine, nego da postignu zacrtani cilj.
Povrat crkvene imovine veliki je problem i 35 godina nakon pada komunizma. Ima li volje da se to pitanje riješi?
– Država to uzme i “željeznom rukom” stišće. Iako smo upozoravali da nepravde što ih je komunizam učinio treba ispraviti. U Međureligijskom vijeću poslali smo vlastima jasnu poruku: vratiti u naravi što je oteto; ako se ne može vratiti, može se naći zamjena; ako ne može ni to, onda realna cijena i u ratama isplatiti. Najgore je to što se ta imovina preknjižava na privatne osobe te se preprodaje ili stvari propadaju. Iako je zakonom određeno da se povrat imovine počne provoditi, a obvezali su se i međunarodnim ugovorom, ali kreatori zakona ne žele to riješiti jer bi se morali odreći uzurpiranoga.
Koliko ste zadovoljni primjenom ugovora između Svete Stolice i BiH?
– Nažalost, u BiH sve provedbe prolaze kroz stranačka prepucavanja. Stranke rade prema strategiji dam-daš. Zato se brojni zakoni usporeno provode ili se mijenjaju u skladu s vodstvom pojedinih ministarstava, bez dogovora. Premalo je istinskog, strateškog rada za opće dobro naroda i ove zemlje. Provedba ugovora Svete Stolice i države BiH potpuno je stala. Kako to nije moja nadležnost, ne bih komentirao, nego samo konstatirao.
Kako gledate na globalne vjerske odnose? Koliko je religija politički instrumentalizirana, od Amerike, preko Europe do islamskog svijeta, Rusije i Kine?
– Svaka politika želi iskoristiti religiju za svoje interese. Kada joj ne trebamo, onda napada i optužuje da se miješamo u politiku. Kada nas treba, tada nas napadaju da premalo činimo za narod. Riječ je o urušavanju morala radi političkih interesa. Najteže nam pada kada se zadire u područje Božjeg naravnog prava. Tu ne žale novca samo da postignu svoje ciljeve. Ako se suprotstavimo, tada počne medijski napad uz pomoć onih u religiji koji “pjevaju izvan kora”. U javnosti optužuju one koji upućuju na “teoriju zavjere”, a to u biti nije teorija, nego praksa jer imaju novac.
Što zamjerate kršćanskoj Europi?
– Teško je taj naslov dati Europi, jer se ona odrekla svojih kršćanskih korijena. Boga je izbacila iz svoga Ustava. Nastala je agresivna sekularizacija. Tobože se diže glas protiv terorizma, a u biti vidimo da su kukavice kada se pojave teroristički čini. Nisu samo ekstremni islamisti raspoloženi za terorizam, vidimo da se ta agresivnost pojavljuje na svim stranama posebno protiv kršćana ili, bolje reći, protiv katolika.
Stoljećima podijeljeno kršćanstvo aktualizirao je za svoga pontifikata papa Franjo govoreći o njegovu ponovnom ujedinjenju. Kakav je vaš stav o tome?
– Nemam ja drugačiji stav od one Isusove molitve na Posljednjoj večeri kada je molio “da svi budu jedno”. Međutim, trebamo svi shvatiti Isusovu molitvu kao zadatak na kojemu treba raditi. Potrebno je premostiti brojne povijesne natruhe i političke zavrzlame. Raditi na jedinstvu ne znači drugoga prekrajati kako nama odgovara. Zato je važno da naša pravoslavna braća shvate da ono što traže za sebe moraju priznati i drugima. Evanđeosko je pravilo da što ne želiš da ti drugi čini, nemoj ni ti drugome činiti. Ako je put zbližavanja upoznavanje jedni drugih i prihvaćanje, a da nam Isus bude središte, tada misao vodilja neće biti politički motivi niti mitologija koja se nameće kao povijest. A što se tiče proglašenja svetaca, nije moja nadležnost komentirati koga će SPC proglasiti svecem, ali se čudim da si oni uzimaju nadležnost tamo gdje je nemaju. Papa, u silnoj želji da premosti raskol Istoka i Zapada, ulazi u područje koje ne vodi zbližavanju, nego uvjetovanju.
Koje su danas najveće opasnosti za Crkvu? Jednom ste rekli: ako u obiteljskim dvorištima nema dovoljno cvijeća, onda se nema što ubrati za oltar. Je li problem to što je sve manja baza za izbor sjemeništaraca?
– Najveći je problem manjak zdravog odgoja i otvorenosti za život. Obitelj je strateški urušena. Bez zdrave obitelji nema snažne Crkve niti zdravog društva. Obitelj je prvo sjemenište. U Crkvi u malom rađaju se i odgajaju duhovna zvanja. Zato sam rekao, ako nema “cvijeća u vrtu, nema ni za oltar”. Nije kriza zvanja, nego kriza života. Koliki su poslani u smrt prije rođenja i to se proglašava “pravom”. Nitko nema pravo ubijati nerođeno dijete. To je zločin. Na zločinima se ne gradi budućnost.
Kolike su opasnosti za Crkvu pedofilija, celibat, curenje crkvenih tajni, pronevjera novca…?
– To je vrlo opširna tema. Brojne devijacije počinju iz formacije u obitelji. Djeca rastu uz manjak komunikacije s roditeljima ili ih roditelji ne odgajaju za odgovornost i emotivnu zrelost. Kada takvo nestabilno dijete “uskoči” u život, nije sposobno naravno i normalno djelovati. Zato su tolike poteškoće u odgoju za celibat. Celibat nije teret, nego dar životnog opredjeljenja iz ljubavi za ljubav. To je isto i brak. Ako razvoj nije cjelovit, tada se lako događaju devijacije, koje nanose strašne posljedice i za obitelj i za svećeničko i redovničko poslanje. Ljudi u Crkvi također su djeca svog vremena te bivaju zapljusnuti ili zahvaćeni duhom vremena u kojem je glavni kriterij užitak, korist, potrošnja… Zato, nažalost, imamo devijacija, koje odgoj u sjemeništu, bogosloviji ili u novicijatu ne može nadomjestiti ako je netko u svojoj formaciji ranjen manjkom odgovornosti, ispravne savjesti i zdravih kriterija ili vrednota. Tu je osnovno pitanje osobne vjere i otvorenosti Isusu. Ta se povezanost svaki dan mora ostvarivati i obnavljati. A sve nastranosti i zlodjela koja ste spomenuli, posebice zlodjela protiv maloljetnika, mora se strogo sankcionirati i primjenom kaznenog zakona, civilnog i crkvenog.
Jesu li se obitelji udaljile od Boga? Snose li i svećenici odgovornost za to?
– Ne bih stavio odgovornost samo na jednu stranu. Svi su odgovorni. Počevši od osobne odgovornosti pa do odgovornosti zajednice i društva. U ovom javnom mnijenju, gdje je ono nemoralno nametnuto kao normalno, nije lako plivati protiv struje. Da bi obitelj istinski ostvarila svoje poslanje, prevažna je priprava za brak i bliska pratnja bračnog zajedništva, da se parovi jačaju vjerom. Ovaj je rat nametnuo to da se pastoral često sveo samo na gradnju, jer je trebalo mnogo toga obnoviti i sagraditi. Ali materijalna gradnja nije svrha samoj sebi. Ona treba izgrađivati zajednicu vjernika. Valja se hrabro oduprijeti ovom truljenju morala i unijeti u javnost evanđeoske vrednote. Nije dovoljno reći ja sam vjernik, nego treba djelovati iz na svim područjima.
Koliko je utrka za novcem udaljila čovjeka od čovjeka? I od onog duhovnog?
– Sredstva za život istinski su potrebna, ali čovjek ne smije izgubiti svoje dostojanstvo pa se prodati za “šaku škuda”. Zato papa Franjo poziva da znamo razlučivati duhove i prepoznati prave vrijednosti. Čovjek se nije samo udaljio jedan od drugoga nego se osjeća izgubljenim u toj šumi potražnje. Zaboravio je da je cjelovito biće: duh, duša i tijelo.
Vi ste narodni biskup. Slušao sam vas kako pjevate na skupovima. Jednu pjesmu, sevdalinku “Tebi, majko, misli lete”, emotivno pjevate. Što rado slušate?
– Nisam ja narodni čovjek, nego sam čovjek u narodu za narod. Što se tiče te pjesme, želja mi je vratiti u javno mnijenje vrednovanje majčinstva. Ta pjesma posebno omogućuje da se pjevanjem iz srca izrazi dostojanstvo majke. Svatko od nas ima više majki. Prva je ona koja nas je fizički rodila. Samo majke znaju što znači donijeti dijete na svijet i pomoći da to dijete stasa kao čovjek. Druga je majka zemlja, domovina u kojoj smo nikli i obikli i materinski jezik naučili. Treća je majka Crkva, koja nas je krštenjem rodila pa smo postali djeca Božja i članovi Crkve. A na poseban način Isus nam je s križa svoju Majku dao za Majku.
To naš narod posebno osjeća kada ga stigne muka, tada ide u Gospina svetišta moliti, ispovijedati se i pokoru činiti. A što se tiče slušanja glazbe, za to imam vrlo malo vremena. Jedino dok se vozim u autu, tada znam pokoji put pustiti glazbu koja me odmara.
A čitate?
– Redovito pratim naše tjednike, mjesečnike i teološke časopise. Uza svu teološku i pastoralnu literaturu, nađe se vremena da pročitam štogod od beletristike kako bih stekao lakoću izričaja misli. Najčešće to činim u večernjim satima, kada se udaljim od telefona da mogu štogod u miru pročitati i malo razmišljati.
Televiziju ne volite?
– Ne bih rekao da ne volim, nego ne osjećam da me obogaćuje. Prije sam redovito gledao dnevnike, a u posljednje vrijeme ni to ne radim jer svaki put kada gledam dnevnik, vidim da mi ne daju misliti, nego mi nameću što trebam misliti. Njihova je dužnost prenijeti činjenice, a ne gledatelju navijački nametati mišljenje. Kako mi je dan ispunjen, onda i nemam vremena za gledanje televizije.
Tvitate li? Imate li svoj profil i koliko uopće koristite društvene mreže?
– Nemam taj stil komunikacije. Koristim elektroničku poštu, koji put otvorim koji vjerodostojan portal. Zastrašujuće je vidjeti kako se na nekim portalima srozala kultura istine i dostojanstva čovjeka, a pogotovo kultura izričaja. Zato i te kako biram koji ću portal otvoriti.
Zvali su vas “smješko”. Ni danas niste namrgođeni?
– Bolje reći, za vrijeme studijskih dana dobio sam nadimak “semper ridens”, što u prijevodu znači “smješko” ili “uvijek nasmijan”. Volio sam radost u životu, te sam uvijek bio radostan ako bih uspio druge razveseliti. Bile su to šale (vicevi) koje su nasmijavale društvo.
Stolni tenis odavno ne igrate. Jeste li barem u šetnji pronašli alternativu za taj sport?
– Godine nose svoje, pa pojedini organi počinju “škripati”. Zato ne mogu igrati više ni stolni tenis ni drugi sport. Nažalost, nemam velike prilike za šetnju. Sada to činim na terasi u večernjim satima dok molim krunice.
Moram vas “odati”. U nekoliko sam navrata bio s vama kada ste imitirali neke osobe. To su bile dobre točke. Zašto ste se “uozbiljili” pa to već odavno ne činite?
– S godinama čovjek postaje ozbiljniji. U užem društvu znademo još pokoju scenu izvesti, ali godine čine svoje.
Da niste svećenik, bili biste…?
– Na to pitanje ne znam odgovoriti, jer nikada nisam razmišljao o alternativi. Dok sam bio u osnovnoj školi, imao sam ideju postati liječnik da bih pomagao ljudima, a kada je prevagnulo biti svećenik, nikada se druga ideja nije pojavila.
Koliko ste država i kontinenata proputovali u svom polustoljetnom svećeničkom mandatu?
– Ne mogu sve nabrojiti jer to nisam registrirao. Sva moja putovanja bila su pastoralna. Nikada nisam putovao zbog turističkih motiva. Na tim službenim putovanjima često ne uspijem ni upoznati mjesto u koje sam došao. Što se tiče kontinenata, sve sam ih posjetio.
Jeste li ikad za vrijeme mise imali kakvu nezgodu, recimo zaboravili tekst ili nešto bez čega se ne može održati misa?
– Kao župnik doživio sam da sam pošao na filijalu, udaljenu sat hoda, i prolilo mi se misno vino. Našao sam jednog dječaka s motorom te sam ga poslao po vino, a mi smo pomalo molili. Započeo sam misu i oduljio propovijed. Čim sam čuo da motor dolazi, ljudima sam kroz smiješak rekao: “E, sada ću završiti jer se čuje motor.” Narod se slatko nasmijao i razumio stvar. Drugih posebnih neprilika nisam imao ili, bolje reći, sada se ne sjećam.
Kolika vam je mirovina? I kako je to uopće regulirano kod svećenika?
– Nažalost, mi nemamo mirovinska primanja, nego nam se osigura smještaj i skrb za stare i nemoćne svećenike. Zato smo i gradili Svećenički dom, da bude sigurnost za svećenike ako obole ili dožive starost, da budu zbrinuti u tom domu. U ovom društvu nemamo jednaka prava s drugim zvanjima iako cijeli život potrošimo živeći s narodom za narod.
Za čim, kao vrhbosanski nadbiskup, žalite u mirovini? Što ste željeli ostvariti, a niste uspjeli?
– U ovom trenutku ne vidim ništa za čim bih žalio. Živio sam vrijeme u predanju vršeći Božju volju ili korigirajući svoje želje tražeći Božju volju.
Iako ste već napisali više od 20 knjiga, pretpostavljam da ćete u mirovini obogatiti knjižnicu novim djelima?
– Kako sam cijeli život pastoralno izgarao, a nisam čovjek kojemu pero leži, ne smijem obećati da ću se posvetiti pisanju, ali ću se sigurno posvetiti molitvi.
Kako sam ustvrdio da sam ja u ovom maratonskom intervjuu ispovjednik, na kraju ove vaše ispovijedi zahvaljujem vam na iskrenosti i strpljivosti, ali ipak sam vam dao “pokoru”: i u mirovini se i dalje morate “ispovijedati” Večernjem listu.
– Otvoren sam za komunikaciju, pogotovo ako tom porukom mogu ostvariti svoje poslanje naviještanja Blage vijesti.
