U SPOMEN: + Ante Brkić (1929. – 2006.)
»Ne žalim batine, izgubljenu godinu, mučenja, jer sam govorio istinu o nevino pogubljenim profesorima-franjevcima i još i danas u duši ponavljam riječi pjesme Tvrtka Jelića Mrtvima koji žive, a one glase: Oni nisu mrtvi, u nama žive, s nama se i danas bore, govore, dozivaju,… vole«.
Ante Brkić rođen je 4. srpnja 1929. u Stubici, župa Studenci, a umro je 17. veljače 2006. u Petrinji. Četiri razreda niže gimnazije s malom maturom završio je u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu. Tu je zarobljen 7. veljače 1945. kada su partizani poubijali sve zatočene franjevce.
Školske godine 1945./46. pošao je u V. razred muške realne gimnazije u Mostaru. U mjesecu listopadu 1945. susreo se s dr. fra Bonicijem Rupčićem koji ga je pitao ima li hrabrosti napisati neku crticu iz života đaka i profesora u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu. Ante je bio iznenađen, zatečen, uzbuđen i u teškoj dilemi: ako napiše istinu, u zatvor će, ako odbije, ne bi bio dostojan spomenuti ime širokobrijeških mučenika.
Kao svjedok tadašnjih ratnih zbivanja, Ante je napisao opširno izvješće koje je naslovio Široki Brijeg u vrtlogu II. svj. rata. Cilj mu je bio poreći OZNINE tvrdnje da je u širokobriješkoj gimnaziji postojala organizacija ustaške mladeži, da je Široki Brijeg bio ustaški logor te da su fratri imali oružje i pucali na partizane za vrijeme borbi.
Ubrzo nakon toga Ante je uhićen, podvrgnut strašnim torturama u zloglasnoj Ćelovini u Mostaru. Trebalo ga je prisiliti da opozove sve što je napisao. No, ostao je dosljedan svom izvješću pa je osuđen na višemjesečnu kaznu zatvora zbog navodno počinjenog kaznenog djela neprijateljske propagande. Istodobno je izbačen i iz škole uz zabranu nastavka daljnjeg školovanja u svim srednjim školama u Mostaru pa je morao ponavljati V. razred i završiti ga u Sarajevu. U jednom svom kratkom životopisu Ante kaže: »Ne žalim batine, izgubljenu godinu, mučenja, jer sam govorio istinu o nevino pogubljenim profesorima-franjevcima i još i danas u duši ponavljam riječi pjesme Tvrtka Jelčića Mrtvima koji žive, a one glase: Oni nisu mrtvi, u namažive, s nama se i danas bore, govore, dozivaju,… vole.«
Ipak, Ante je VI. i VII. razred gimnazije završio u Mostaru. Koncem studenoga 1949. na jednom skupu đaka, kako je to bio običaj, oštrim je riječima osudio getoizaciju Hercegovine. Naime, nijedan đak iz Hercegovine, ako je bio hrvatske narodnosti,nije mogao dobiti stipendiju dok su je drugi dobivali bez poteškoća.
Osim toga, OZNA je često pretresala njihove stanove tražeći bilo što sumnjivo da bi im se sudilo. Odmah nakon toga Ante je s još petoricom uhićen, pretučen i osuđen na višemjesečnu kaznu zatvora zbog, navodno, iznošenja lažnih i alarmantnih vijesti koje izazivaju uznemirenost građana i ugrožavaju javni red i mir. Tada je na dvije godine zatvora osuđen i Vladimir Vasilj, kasnije svećenik isusovac. Ante je izgubio i tu školsku godinu. Nakon izlaska iz zatvora početkom mjeseca lipnja 1950., ponovno se prihvatio knjige i koncem mjeseca kolovoza 1950. uspješno je položio VIII. razred i veliku maturu. Već iste godine, školske 1950./51., u Zagrebu se kao izvanredni student upisao na Pravni fakultet te je dvije godine radio i studirao.
Posljednju godinu studija bio je stipendist bivšega NOK-a Petrinja, a diplomirao je u svibnju 1955. Jedno je vrijeme radio kao pravnik u upravi, a potom prešao u Petrinju gdje je postao sudačkim vježbenikom na općinskom sudu. Nakon položenoga pravnog ispita postaje sucem, a potom i predsjednikom petrinjskog općinskog suda. Jasno je da nakon ovakvoga mučeničkog života i nakon svjedočenja o istinitosti događanja na Širokom Brijegu, Ante nikada nije bio član Saveza komunista.
Po strani nije ostao ni 1971. Naprotiv, aktivno je radio na osnivanju ogranka Matice hrvatske u Petrinji. Za zasluge u Domovinskom ratu odlikovan je Redom hrvatskog pletera i Spomenicom domovinske zahvalnosti. Bio je član Hrvatskoga društva političkih zatvorenika.
»Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo izlažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! « (Mt 5, 11 – 12).
Uvjereni smo da će dobri Bog – pravedan sudac – nagraditi našega Antu za junačko svjedočenje i mukotrpan život te borbu za
krst časni i slobodu zlatnu, a nama ostaje poruka da slijedimo ovakve primjere drage nam kršne Hercegovine i hrvatskoga naroda.
MOJA HERCEGOVINA
Tamo daleko preko brda,
dolina, njiva i planina,
tamo gdje kamen caruje
i ruži je raj,
tamo je moja Hercegovina,
moj kršni, dragi – zavičaj.
Ante Brkić
Preneseno iz časopisa Povezanost,XI., 22, Studenci, prosinac 2007., str. 84. – 85. _
