U božićno vrijeme uobičajna je praksa da svećenici pohode obitelji kako bi ih blagoslovili. Za mnoge vjernike to poseban doživljaj.
Iako mnoge župe ukidaju blagoslov po kućama, nego to čine na Tri kralja u Crkvama kada blagosivaju obitelji, neki svećenci ipak se drže tradicije i obilzaka kuća. S jednim takvim danas je bila i ekipa RTV Herceg Bosne.
“Božić je blagdan obitelji. Sam Sin Božji rodio se u jednoj obitelji i uvijek je to prigoda za okupljanje obitelji u zajedništvo. Pa i vraćanja na toplo obiteljsko ognjište u kojem se uvijek osjećamo sigurno i dobro. Zato vidimo i u našem gradu, one obitelji koje su se iselile ili drugdje otišle radi studiranja ili posla u ovim se danima sabiru u zajedništvo. Uvijek nekako osjećamo u sebi tu potrebu biti zajedno u svojoj obitelji. Odavno je već tradicija Crkve da svećenici u božićnim danima pohađaju naše obitelji i zazivaju Božji blagoslov ulazeći u samu obitelj i njezin dom ulaze zapravo u stvarnost života te obitelji sa svim njezinim radostima i teškoćama, te mole Božju pratnju i Božji blagoslov. Uvijek je lijepo susretati cijele obitelji, ili barem neke njene članove, staračke obitelji, one mlađe obitelji, boraviti u njihovom domu i s njima moliti. Da prizovemo Božju blizinu, prisutnost i potporu njihovu življenju. Tako smo započeli i danas, prvoga dana blagoslova obitelji prema rasporedu, a tako ćemo činiti i sljedećih dana, radujemo se svima onima koji otvaraju vrata svoga doma svećeniku s pratnjom, i žele zajedno moliti, jer nam je to u ovom vremenu potrebno. Vremena su zahtjevnija, te se i od nas očekuje vlastiti doprinos na ovom ili onom području, ali ponajprije ondje gdje jesmo. Potrebno nam je da nas Bog podupre i da nas Bog obdari svojom milošću i blagoslovom.” – kaže u svom osvrtu na blagoslov obitelji vlč. Ivan Lenić, župnik Župe Svih svetih i dekan Đakovačkog dekanata a o tradiciji da obitelji nakon blagoslova daruju svećenika dodaje:
“To je dio tradicije kod blagoslova kuća, ali mi ne idemo radi novca nego idemo radi molitve i zajedništva obitelji. Jer jako je vrijedno da svećenik uđe u jedan dom i da on s tim ukućanima koji jesu moli. Ono što je znak nekakve vjerničke darežljivosti je taj dar. On nije dar koji ide svećeniku, blagoslov se ne naplaćuje jer je on neprocjenjiv, to je dar koji ide za potrebe Crkve i točno kako smo naveli u letku jako se dobro zna za čega taj dar ide. Dar je namijenjen obvezama koje smo mi dužni platiti Nadbiskupiji prema broju vjernika koje imamo. Recimo naše Sjemenište iz kojeg ćemo mi dočekati novog župnika ili kapelana isto mora od nečega živjeti. Tako da onda taj obiteljski dar ide od vjernika, dio ide svećenicima kao nagrada a ostatak ostaje u župnoj blagajni. Mi dajemo za svoju župu, novce od kojih će župa dalje živjeti. Mi smo zahvalni na tom daru, i uvijek ja kažem da ne treba to tako procjenjivati, ako recimo nismo u mogućnosti nešto dati da to bude razlog nekakvog stida ili srama pa da ne primimo blagoslov. Blagoslov upravo tada treba moliti, kada je kriza, kada je nevolja ove ili one naravi. Upravo tada trebamo dočekati svećenika i onda da s njim molimo. Volio bih da ne shvaćamo tako blagoslov i da mi idemo samo pokupiti pare. Kad bih iz takvih razloga išao, nikad ne bih išao u blagoslov, da idem skupljati novce. Stvarno idemo iz iskrene želje, ući tamo gdje obitelj živi. Danas sam bio u puno kuća gdje samo jedna osoba živi, i koliko smo veselja doživjeli jer im je drago da je svećenik došao blagosloviti dom. Neki ne mogu više ići ni u crkvu, pa ih posebno obraduje kad svećenik dođe i blagoslovi dom, te da zajedno molimo.”